FELJTON: Istinite priče o dječacima koji su mijenjali svijet

Knjiga ‘Priče za dječake koji se usuđuju biti drugačiji’ pisca Bena Brooksa i ilustratora Quintona Wintera nudi stotinu ilustriranih priča o poznatim i manje poznatim muškarcima i dječacima, povijesnim likovima i suvremenicima kojima je zajednička osobina da su suočeni s nevoljama i predrasudama izašli kao pobjednici

John Lennon

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Vijetnamom je bjesnio rat; sjever i jug bili su u žestokom okršaju, a svaka je strana imala moćne saveznike u drugim zemljama. Milijuni mladih Amerikanaca prijavili su se za rat. Dok su puzali vlažnim i nepoznatim blatnim džunglama, avioni su ispuštali bombe kroz krošnje iznad njih. John je vodio posve drukčiji život.

Bio je član jednog od najpoznatijih bendova na svijetu nazvanog the Beatles, ali upravo su se razišli. Napustivši bend, napokon je mogao raditi što je želio: pogurati svijet prema miru okončanjem rata u Vijetnamu. Prvo se oženio svojom djevojkom, Yoko Ono. Zatim su zajedno otišli na medeni mjesec. Nisu otišli na neku predivnu plažu ili otok; otišli su u jedan hotel u Amsterdamu gdje su ušli u krevet iz kojega nisu izašli sljedeća dva tjedna. Svakoga su dana pozivali novinare u svoju sobu gdje su razgovarali o ljubavi i miru. Htjeli su poručiti mladim ljudima da postoji mnogo načina na koje se može protestirati protiv onoga s čim se ne slažeš. Ako nije nasilan, protest može biti bilo što: možeš puštati kosu, odreći se odmora ili sjediti mirno dok se tvoj glas ne čuje. John se borio za mir i svojom glazbom, poput pjesme »Give Peace a Chance.« Kad je 1969. godine pola milijuna ljudi izašlo na ulice Washingtona protestirajući, to je bila pjesma koju su pjevali. Svaki je prosvjednik držao natpis s imenom jednog palog američkog vojnika ili uništenog sela u Vijetnamu. Rat je potrajao još šest godina i u njemu je život izgubilo više od milijun ljudi. Nažalost, i Johnov je život završio prerano atentatom. Ali nije zaboravljen. Svake godine na Novu godinu u središtu New Yorka svira njegova pjesma »Imagine«. »Možeš reći da sam sanjar«, pjeva on, »ali nisam jedini.

Bill Gates

‘Zašto bi itko htio imati kompjutor u vlastitom domu?’ izjavio je jedan bogati poslovni čovjek prije četrdeset godina.

Bill je bio uvjeren u suprotno. Mislio je kako će jednoga dana svaki dom na svijetu imati kompjutor. Sada se to čini normalnim, ali u ono vrijeme nije bilo tako. U to su doba kompjutori bili veliki poput pećnica i na njima se nije moglo raditi ništa što bi nama bilo uzbudljivo. Bili su toliko skupi da su ih mogle imati samo velike kompanije. Bill je ipak imao sreće: njegova je škola imala ugovor s jednom takvom kompanijom pa su se djeca nekoliko sati tjedno smjela koristiti njihovim kompjutorom.

Bill je od samoga početka bio zadivljen mogućnostima računala. Sa svojim najboljim prijateljem, Paulom Allenom, počeo je markirati sa satova i skrivati se u kompjutorskoj sobi ne bi li proveo više vremena za računalom. Sa samo petnaest godina osmislio je program koji je brojio promet i prodao ga za dvadeset tisuća dolara. Nakon srednje škole njegov ga je otac natjerao da upiše pravni fakultet. Bill ga je poslušao, ali nije previše mario za pravo. Samo su mu kompjutori bili na pameti. Stalno je zamišljao kako bi kompjutori mogli postati prozor u svijet, kako bismo pomoću njih mogli saznati sve što želimo. Ispisao se s fakulteta, nazvao svog nekadašnjeg školskog prijatelja Paula i osnovao kompjutorsku kompaniju pod nazivom Microsoft. Većina kompjutora na svijetu koristi se Microsoftovim proizvodima. Zbog toga je Bill postao jednim od najbogatijih ljudi na svijetu. U želji da pametno uloži svoj novac, sa suprugom Melindom pokrenuo je dobrotvornu organizaciju pomoću koje pomažu ljudima diljem svijeta da dobiju pristup čistoj vodi i hrani, saniraju posljedice prirodnih katastrofa, omogućuju djeci školovanje, dopremaju im lijekove i osnivaju knjižnice.

Lionel Messi

Lionel Messi imao je jedanaest godina kada mu je dijagnosticirano stanje pod nazivom nedostatak hormona rasta. To je značilo da mu tijelo ne raste onoliko brzo koliko bi trebalo. Da bi se liječio, trebao je skupe lijekove, ali otac mu je radio u tvornici, a majka mu je bila čistačica pa si to nisu mogli priuštiti.

Messi je već tada pokazao nevjerojatan talent za nogomet i jedan je klub u njegovoj rodnoj Argentini htio potpisati ugovor s njim. Ali klub mu nije mogao platiti liječenje pa ih je morao odbiti. Messi je potom otišao u Barcelonu gdje je trener bio tako oduševljen njime da su mu pristali platiti liječenje. Treneru se toliko žurilo da potpiše s njim ugovor i izliječi ga da je sastavio ugovor na prvom komadu papira koji mu se našao pri ruci: bio je to ubrus u restoranu u kojemu su ručali. Messi je ubrzo dokazao da je jedan od najvećih nogometaša u povijesti. Godine 2012. postigao je rekordan broj golova. Prijašnji je rekord iznosio osamdeset pet golova i punih četrdeset godina nitko ga nije mogao dostići. Messi je te godine zabio devedeset jedan zgoditak. Kad su ga pozvali da dođe u englesku Premier ligu, odbio ih je. Kad su mu ponudili više novca nego ijednome nogometašu prije njega da se pridruži jednome ruskom klubu, Messi je odbio i to. Još se osjećao privrženim Barceloni, klubu koji mu je kao dječaku pomogao kad mu je to najviše trebalo. Budući da zna kako je to kad trebaš pomoć, sada se bori za prava djece, pokrenuo je vlastitu dobrotvornu organizaciju i donira novac bolnicama kako bi se mogle skrbiti za mlade koji trebaju pomoć.

Nikola Tesla

Dječačić nazvan Nikola rodio se u malenom selu u Hrvatskoj usred zaglušujuće grmljavinske oluje. Babica je bila zabrinuta jer je vjerovala kako je grmljavina loš znak. »Ovo će dijete biti dijete tame«, rekla je. »Neće«, odgovorila je Nikolina majka, »on će biti dijete svjetla.«

Već od najranije dobi Nikola je imao velike planove. Vidjevši crtež slapova Niagare, trećih po snazi na svijetu, Nikola je svom ujaku rekao da će jednoga dana pod njih staviti golem kotač kako bi dobio struju. Kad je odrastao, preselio se u Ameriku gdje je počeo provoditi svoje planove u djela.

Ondje je razvio strašnu fobiju od bacila i okruglih predmeta. Nije se htio rukovati ni s kime. Osim toga, postao je opsjednut brojem tri. Triput bi obišao zgradu prije nego što bi ušao u nju. I nije mogao razgovarati s osobom ako je nosila bisere. Danas bi Nikoli vjerojatno bio dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj, ali on je govorio da mu njegovo ponašanje omogućava da se bolje fokusira na svoja istraživanja. A tako je i bilo. Nikola je u svom laboratoriju provodio neobične i opasne pokuse. Stvorio je stroj koji radi zemljotres. Rukama je kontrolirao nazupčane munje ljubičastog elektriciteta. Čak je pokušao stvoriti vremenski stroj. Do kraja života Nikola je smislio više od sedamsto izuma uključujući daljinski upravljač, neonska svjetla, radio, lasere i novu vrstu motora. Pogodite što je još učinio? Zauzdao je snagu Niagarinih slapova iskoristivši je za osvjetljenje cijelih gradova.

Steven Spielberg

Stevenu nije bilo lako odrastati. Poticao je iz židovske obitelji zbog čega su ga susjedi i djeca u školi stalno vrijeđali. Jedne noći Steven se iskrao iz kreveta i maslacem od kikirikija premazao prozore svim susjedima. Kad su došli njegovoj majci, nasmijala se rekavši da se ponosi njime. Ali Steven se često osjećao loše zbog toga što je Židov. Srećom, otkrio je da na sve to može zaboraviti dok snima filmove.

Obožavao je koristiti se obiteljskom kamerom snimajući obitelj na kampiranju i rođendanskim zabavama. Prvi je film snimio slupavši svoje vlakiće. Otkrio je da više voli pisati scenarije i montirati filmove nego se igrati s djecom u školi. Kad je odrastao, Steven je postao slavni redatelj. Snimio je filmove o morskim psima ubojicama, vanzemaljcima, dinosaurima i o putovanju kroz vrijeme. Ali niti jedan film nije snimio o Židovima. Tada je čuo priču o Oscaru Schindleru. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dok su nacisti masovno ubijali Židove, Oscar ih je spasio više od tisuću zaposlivši ih u tvornicama. Cijelo svoje bogatstvo potrošio je plaćajući nacistima da ih ne odvedu. Steven je znao da tu priču treba ispričati. Zapravo, to mu je bilo toliko važno da je pitao druge hoće li je snimiti jer se nije osjećao dovoljno sposobnim za to. Kad su ga odbili, Steven je proputovao Poljsku posjetivši osobno stvarna mjesta tih događaja. »Židovski je život nagrnuo natrag u moje srce«, rekao je. »Cijelo sam vrijeme plakao.« Kad je izišao, film je osvojio više od dvadeset nagrada. Danas se smatra jednim od najboljih filmova u proteklih sto godina.

Galileo Galilei

Okreće li se Sunce oko Zemlje? Ili se Zemlja okreće oko Sunca? Kako to znate? Možete li to dokazati? Galileo je mogao.

Kad je bio mlad, otac ga je poslao u školu da uči medicinu. Sve je bilo dobro dok Galileo nije slučajno zalutao na predavanje o matematici i shvatio u tom času da je to njegov životni poziv. Bio je uvjeren da nam matematika i znanost mogu pomoći da napokon objasnimo svijet oko sebe. U njegovo doba filozofi koji su smišljali teorije nisu ih dokazivali kao današnji znanstvenici. Jednostavno bi došli do nekih zamisli i objavili ih kao da su istinite. Jedna od takvih ideja koja je bila općeprihvaćena bila je da je Zemlja središte svemira i da se Sunce okreće oko nje. Galileo se s time nije složio.

Pomoću teleskopa koji je sam izumio, Galileo je proučavao Sunčev sustav. Otkrio je da Mjesec nije glatka bijela kugla, već je prekriven tamnim kraterima. I da oko Jupitera kruže četiri velika mjeseca. Osim toga, pronašao je dokaz za svoju teoriju da se Zemlja kreće oko Sunca. Crkva nije bila zadovoljna njegovim otkrićima jer su bila protivna svemu što se dotad vjerovalo da je istinito. Galileu to nije smetalo. On je i dalje nastavio provoditi svoje eksperimente. Jednom se tako popeo na sam vrh tornja u Pisi odakle je bacio na tlo dva predmeta različite mase. Začudo, iako je jedan predmet bio mnogo teži, oba su pala na tlo u isto vrijeme. Bilo je to protivno svemu što su ljudi dotad vjerovali.

Za Crkvu je to bila posljednja kap smatrajući da se Galileo svojim idejama ruga Bogu. Pokušali su ga osuditi na doživotni zatvor. Kad su se njegovi sugrađani pobunili, stavili su ga u kućni pritvor, što je značilo da do kraja života nije više smio izaći iz kuće. »Mi ljude ne možemo naučiti ničemu«, kazao je Galileo. »Samo im možemo pomoći da to otkriju sami u sebi.«

Daniel Radcliffe

Daniel se u školi nije osjećao dobrim ni u čemu. Imao je problem poznat kao dispraksija, zbog čega su mu i najjednostavnije stvari, poput pisanja i vezanja vezica, bile napornije nego drugima. Zato nije imao mnogo samopouzdanja.

No Daniel je, unatoč tome, oduvijek želio glumiti. Gotovo slučajno otišao je na audiciju za Harryja Pottera, dječaka čarobnjaka u kojeg su se zaljubili milijuni čitatelja. Daniel je s jedanaest godina htio potpuno odustati od glume. Redatelj ga je, s obzirom na to da nigdje nisu mogli naći pravoga dječaka za ulogu, nagovorio na audiciju. Čim je ušao u prostoriju, svi koji su radili na filmu složili su se: taj dječak mora glumiti Harryja Pottera. Sljedećih je deset godina upravo to i činio. Pohađao je Hogwarts, školu vještičarenja i čarobnjaštva, igrao metloboj, letio na hipogrifu, borio se s divovskom zmijom i na kraju porazio Lorda Voldemorta. Daniel i Harry odrastali su zajedno. Obojica su podnosila breme slave jer nigdje nisu mogli proći nezamijećeno, obojica su morala ispuniti velika očekivanja, čak su bili zlostavljani u školi. Danielu je drago da je prihvatio ulogu u filmovima o Harryju Potteru, ne zato što je zbog toga postao slavan i bogat, već zato što nije dopustio da ga dispraksija zaustavi u bilo čemu. A time je dobio priliku napraviti nešto dobro i za druge. U želji da pomogne, podržao je britansku dobrotvornu organizaciju Poveži se, sada poznatu kao The Mix, koja služi mladim ljudima u potrazi za savjetom. Jednom je zamolio obožavatelje da umjesto da mu kupuju božićne poklone, taj novac uplate za bolnicu za bolesnu djecu. A u SAD-u je surađivao s projektom The Trevor, telefonskom linijom koju mogu zvati mladi pripadnici LGBTQ zajednice ako se osjete tužnima, usamljenima ili u opasnosti. »Neki misle da sam homoseksualac«, kazao je, »a ja mislim da je to divno.«

Komentiraj