Toliko bi nam trebalo da nismo izgubili vrijeme sa Schuberthom u Istanbulu. Ovako smo se smjestili u Dogubayazitu, turskom pograničnom mjestašcu na granici s Iranom, koje nam je onomad izgledalo kao kraj svijeta, a danas je to tek pripremna točka za pravi početak putovanja. Mogli smo mi i danas preko granice, ali nekako mi je draže prelaziti granicu početkom ili sredinom dana nego kasno popodne, nikad ne znam koliko će se otegnuti sama procedura na granici, kao niti što nas čeka s druge strane.

Dogubayazit zaista nije mjesto koje bi itko trebao posjetiti, a kamo li provesti noć u njemu, ali eto, tako je ispalo. Prašnjava selendra od dvije i pol trošne potleušice za devetnaest godina malo je narasla u prašnjavu selendru od 75.000 stanovnika. Jedino značajno za Dogubayazit, osim toga što je pogranično mjesto s Iranom, je Ishak Pasha Saray i veličanstveni Ararat.

Ovo nam je treći puta što smo pod biblijskom planinom. Lani smo je gledali sa suprotne, armenske strane, iz veće udaljenosti nego sad i kroz sparinu i izmaglicu koja je ublaživala doživljaj. Danas smo mu prilazili sa zapadne strane, u nama najdraži, predvečernji dio dana, kad je nisko sunce iza naših leđa jasno ocrtavalo reljef krajolika oko nas.

Ovo je do sad najranije vrijeme u godini kad ovuda prolazimo. Ararat umjesto snježne kape pri vrhu na sebi ima bijeli ogrtač koji ga omata cijelog, od zelenog podnožja, pa do vrha oko kojeg ponovno obigravaju bijeli oblaci na nebeskom plavetnilu. Zrak je toliko čist da i mi ćoravi gotovo ne trebamo naočale kako bi uživali u prizoru. Znam da će me opet žena zaje… da mi se svi smiju na mojim oblačićima, ali ja to pišem zbog Marija, znam da on jedva čeka pročitati kako perfektna turska cesta po kojoj je lani s Borom vozio blago krivuda između obronaka Anatolske visoravni pune planinskog cvijeća koje pregrštom boja razbija monotoniju zelenih proplanaka ispresijecanih mjestimičnim meandrima planinskih potoka u kojima se gorske brzice poigravaju sunčevim svjetlom razbijajući se o oblutke žuboreći i pritom napajajući žedne livade po kojima mirno pasu krda raznorodnih papkara na koje budnim okom paze kurdski čobani uz pomoć svojih vjernih pomoćnika, anatolskih planinskih pastirskih pasa kangala.

Ta perfektna turska cesta mjestimično je ipak nešto lošija, pa se povremeno prepadnem da na nekom hupseru ne izgubim Dunlopice. Ne znam kako bi to Ksenija podnijela.

Putem od Erzinčana, koji je, uzgred rečeno, sušta suprotnost Dogubayazitu, lijep, čist, veseo i uredan grad u kojem je bio užitak uvečer prošetati i lijepo večerati, skrenuli smo i u Erzurum, koji je nešto poput Dogubayazita, samo s 400.000 stanovnika.

Da, na toj posljednjoj etapi puta po Turskoj cesta je mjestimično nešto lošija, ali odmah bi potpisao da nam takva ostane i ostatak puta.

Jutros smo, ponovno prošavši kroz Dogubayazit, skoknuli do Ishak Pashe Saraya, o kojem ste mogli više saznati u filmu „Mojih 30 BMW godina“, koji je osvojio brojne međunarodne nagrade, kao i u filmu „Iran 2013“ Marija i Bore. Gore smo se popeli kako bi Bjelka slikali tamo gdje smo slikali K1 prije devetnaest godina.

Popevši se drndavom kaldrmom, ispred Saraya zatekli smo Ulrike i muža/dečka joj, kome sam zaboravio ime.

Vraćaju se iz Irana u Njemačku. Jadni, voze se na Advenčru pa smo im pružili svu pomoć koja im je bila potrebna. Dobili su čak i značku. Iako voze Advenčra, ipak je to BMW, pa su valjda zaslužili značku, a ne samo naljepnice, kao oni grčki motoristi s kojima smo se podružili u Bugarskoj. Ma, dali smo im čak i nepotrošene turske lire koje smo imali. Kad voziš Advenčra nikad ne znaš što može poći po zlu.

Nakon učinjenog dobrog djela, s dobrom karmom uputili smo se pravom početku ovog putovanja.

Iranu.

Granica smo prošli relativno brzo, za kojih tričetvrt sata. Malo gubljenja vremena, proučavanja pasoša, ali ništa strašno. Naravno, nismo prošli bez „mešetara“, koji te za skromnu naknadu vode kroz bespuća iranske šalterske papirologije. Za skromnu naknadu. 50 ojra. J. im p.m.! No taj trošak se relativizirao prvim odlaskom na pumpu, gdje sam, nakon mirisanja pištolja za gorivo kako bi provjerio izjavu Iranca da je to zaista benzin, a ne diesel, napunio Bjelka za, je li to bilo dvadesetak kuna?

Nastavili smo vožnju prema Tabrizu, po cesti lošijoj od turske, ali koja ipak dopušta da pratimo lokalne trkače prosjekom od 100-110 kilometara na sat. Svaki drugi auto je Peugeot 405 ili njegova iranska izvedenica Peugeot Pars. I ostali auti su uglavnom Peugeot, Citroën, a ima i jako puno Hyundaia i Kia. Kamioni su ofucani i smrdljivi, kao i odmorišta pokraj ceste. Ipak smo se na jednom zaustavili i uz, zamislite, iransku Coca Colu, malo se odmorili. A i otišli na tuvalet. Tko je čitao izvještaj s lanjskog puta zna kakav je i ovaj tuvalet.

Dvije stotine i osamdeset kilometara do Tabriza nam je prošlo u stvari prilično bezbolno, bez obzira na temperaturu koja je povremeno dosezala 36 ̊C.

Tabriz je veliki grad, milijun i pol stanovnika, putokazi su na crvolikom pismu, sa sitnim latiničnim nazivima koje vidimo kad je već uglavnom prekasno, tako da smo uz dosta muke, valjda stigli u nekakav centar. Taman kako smo stali da nekoga upitamo za hotel, jer niti natpisi za hotel nisu baš na latinici već na onome pismu, kad eto Hamida.

Hamid ima 8 kila skupa s krevetom i vozi iransku verziju Zhongshena ili XGJAOa endura 250. Bio je s frendom Salehom i još jednim kojem nisam upamtio ime. „Hello my friend, welcome to Iran, welcome to Tabriz.“ Pa naravno da će nas odvesti do hotela.

Jurnjava s debelim Bjelkom s koferima, Bibendumom i Dunlopicama za sitnim vižljastim enduračama od 250 kubika po iranskom gradskom prometu nije baš nešto što bih rado ponovio. A ponoviti ću. U hotelu nema mjesta. Nema problema. „My friend is a dentist. He also rides motorcycles. He has got a big house and a big garden, I will call him.“ I ponovo vožnja kakva se ne uči niti na jednom treningu sigurne vožnje. Niti u Hechlingenu. Niti na Erzbergu. I stigosmo mi do dr. Feizija.

„Welcome to Iran. Welcome to Tabriz. Welcome to my home.“

Kuća skoro Keringtonka. Vrt ne baš Semiramidin, ali prolazi.

Jako mu je žao što nas može primiti samo na jednu noć, jer eto, nismo se najavili, a sutra mu dolaze drugi gosti. Uživamo u hladnoj lubenici u cvjetnom raju sakrivenom u srcu Tabriza. Topla srca i iskreni pogledi puni dobrodošlice. Engleski s Feizijem je bez problema, čovjek je živio u Kanadi. Njemački s njegovom sestrom još bolje. Studirala u Njemačkoj. Jedino nas majka gleda sa smiješkom i veseli se povremenim turskim riječima koje ubacujemo u razgovor. Koristim priliku i tabrišku vezu i na Ksenijin užas za sutra dogovaram zamjenu guma. Bolje malo ranije, nego da se negdje sam patim s nekim vulkanizerom s kojim ću se teže sporazumjeti. K vragu, valjda u gradu od milijun i pol stanovnika ova moto ekipica ima nekog svog Marija i Darija (poznate zagrebačke moto vulkanizere).

Ovo pišem u sitne sate, sad smo dva i pol sata ispred Zagreba, a do debelo iza ponoći smo uživali u Iranskom gostoprimstvu. Ljudi su se razletjeli na sve strane da bi nam priredili što bolju večeru i u tome su i više nego uspjeli.

Sutra (danas) lov na vulkanizera uz pomoć Hamida i Fejzija. Nemereš bilivit.

POGREŠNA PROCJENA

Malo sam zajebo.

Gledam je dovoljno dugo, nije me iznenadila. Dvadesetak minuta joj se približavamo. Ali, temperatura je preko 30 ̊ C, nećemo valjda sad oblačiti kišnjake. A i nekako je žuta, možda to uopće nije kiša nego pijesak. Neodlučno se približavamo žutom zastoru koji je spojio nebo sa zemljom. Odlučujemo proći, ovakvi kakvi jesmo, pa i ako će jače padati, jakne bi trebale dihtati, a hlače će se brzo osušiti. Nema vjetra, a žuti zastor pred nama je vertikalan, sasvim lagano savijen niže pri tlu. Malo me čudi što iz suprotnog smjera nema prometa, a i mnogi auti koji idu u našem smjeru naglo staju pokraj ceste. Ne povezujem 2 i 2 i vozim prema žutom zidu.

Kao da nas je udario brzi vlak, u sekundi sam se našao na suprotnoj strani ceste. Krupne kapi i strahovit vjetar s desna. Treća, druga, vraćam se na svoju stranu. Kiša je sve jača. Onih nekoliko automobila koji voze s nama zaustavljaju se pokraj ceste. S druge strane srećom nema nikoga, jedva se održavam na svojoj strani. Ovo nije kiša, ovo je bujica žute vode koja horizontalno šiba. Nova BMW Light’n Easy jakna u sekundi propušta vodu s desne strane. Toliko o 3Lagen Laminatu. Jedina pametna stvar koju sam napravio prije no što smo ušli u bujicu je da sam spremio aparate u tank torbu. Ona još nikad nije promočila. Od tutnjave vjetra ne čujem motor, druga brzina je preslaba, spuštam u prvu i deri na 7.000 okretaja. Ksenija viče da stanem. Pa gdje da tu stanem? Srušit će me u sekundi. A zatim ćemo se utopiti. Na cesti je stopa vode. Ponovo sam sretan da imam nove gume. Pod jakim sam desnim nagibom i ne vjerujem da bi Ćelestonke držale. Uvjeravam sam sebe da ovo ne može dugo trajati, ali oluja nikako ne prestaje. Smiruje se na trenutak, da bi nas još žešće oplela. Konačno, naglo kako je i počelo, izlazimo iz pakla. Uspijevam baciti pogled na instrument tablu. 13,5 ̊C.

Još dva-tri kilometra vožnje po laganoj kišici i sve se vraća u normalu. Temperatura naglo raste i već je 27 ̊C. Počinjemo se sušiti. Nakon nekog vremena stajemo da malo dođemo k sebi.

Cesta od Behshahra prema Bojnurdu srećom je manje opterećena od jučerašnje, pa je i hupsera i prometa manje. Puno je lakše voziti nego jučer. Ali, opuštanja nema. Nešto je mirniji promet, laganini. Kao da je s auta ispred mene nešto odletjelo. Refleksno na trenutak skrenem pogled i kasnim s kočenjem djelić sekunde. Srećom, razmak je dovoljan. Tipu se u vožnji otvorila hauba motora, zviznula ga po vjetrobranu. Naglo koči i na slijepo se zaustavlja sa strane.

Cesta je praktički autoput, ako zanemarim polukružna okretanja i povremene kamikaze u suprotnom smjeru. Pokraj su, svako malo, razne zalogajnice s parkiranim autima i motorima. Prekasno, tek pri prolasku prepoznajem da je jedan od parkiranih motora propisno natovaren Dakar isti kao moj. Ne želim se vraćati u kontra smjeru, pa ne znam od kuda je stigao kolega. Ovo je prvi stranac kojeg smo vidjeli u Iranu. U Turskoj smo prošli pored desetak motora koji su se vraćali prema zapadu i popričali s Nijemcima kod Ishak Pashe. Samo je jedna Honda Africa Twin pokvarila prosjek BMWa.

Prolazimo kroz sve manje i manje gradova i sela. Pravo olakšanje. Iako su na karti označeni kao posebni gradovi, jučer smo 400 kilometara vozili praktički kroz jedno ogromno naseljeno mjesto. Sad se ipak dosta vozimo među gradovima. Uz cestu se prodaje sve i svašta. Prekrasno voće, kao i na tržnicama. Trešnje, šljive, lubenice, breskve, marelice,nema čega nema. Kamioni puni paradajza, krastavaca, svježe upecane velike ribe, sve se može kupiti uz cestu. U neuglednim dućančićima ničega ne nedostaje. Na prilazima gradovima su nizovi auto dućana i radionica. Svi popravljaju nekakve krševe. Malo, malo pa nas obavije miris roštilja pokraj kojih prolazimo. Stajemo na kraći odmor. Biramo ražnjiće iz frižidera i zavaljujemo se na sećiju. Meni Cola, Kseniji jogurt s mentom. Jako su ljubazni, ali mislim da me je malo oženio. 200.000 Riala. Nešto više od 4 eura. To ne može toliko koštati, ali neka mu bude.

Iran ima dvije valute. Rial i toman. Jedan toman je deset riala i u prvo vrijeme si zbunjen, jer netko govori cijenu u tomanima, a netko u rialima. 1 euro je 4.350 tomana. Litra benzina, navodno 95 oktanskog je 700 tomana. Super je 1000 tomana. Računajte i plačite.

Ulazimo u nacionalni park Golestan. Još je šumovito. Ksenija u dva navrata uz cestu vidi divlje svinje. Ja je plašim s medvjedima, vukovima i perzijskim leopardom. Što smo dalje od Kaspijskog jezera sve je manje vegetacije i polako ulazimo u polupustinjski kraj. Šumoviti brežuljci prelaze u pješčana brda s rijetkim sitnim grmljem. Sve je više pijeska na cesti. Sela kroz koja prolazimo oličenje su siromaštva. Zemljane kocke bez krovova, ruševnih zidova. Nešto sitne stoke i odrpanci koji čuče i vjerojatno ništa ne kontaju. Velika razlika prema razvijenoj obali.

Nakon prolaska kroz žuti pakao sušimo se do Bojnurda gdje uz pomoć taksista nalazimo hotel. U kupaonici imamo dva WCa, školjku i čučavac. Pa tko kako voli nek’ izvoli.