Književnik i publicist Enes Čengić rođen je 1926. godine u Foči, a umro je u Zagrebu 17. kolovoza 1994. godine. Pokrenuo je i uredio projekt tiskanja Izabranih djela u 20 tomova i Sabranih djela Miroslava Krleže u 50 tomova. Ta edicija Sabranih djela prva je ikad objavljena i ujedno do danas jedina – potpuna kolekcija djela Miroslava Krleže.

U tjedniku Studio je 1987. godine razgovarao s Vesnom Kesić:

– Što mislite, zašto je među svim ljudima s kojima je dolazio u kontakt, Miroslav Krleža baš vas odabrao kao osobu svog povjerenja?

– Na to bi pitanje najbolje mogao odgovoriti sam Krleža. Ali, ima nekoliko ljudi kojima je on to objašnjavao. I netko će od njih možda o tome jednog dana progovoriti. No, ako već nešto moram da kažem, onda je to, vjerojatno, u prvom redu bilo moje zanimanje i odnos prema njegovom djelu, a tek onda dolaze sve druge komponente.

– Recite nam nešto o tehnologiji kojom ste skupljali i “obrađivali” materijal za vaše zapise, jeste li pamtili, bilježili, snimali…?

– Pedeset i šeste godine, kada sam se ja s Krležom upoznao, nije ni bilo nikakvih pomagala kojima bi se čovjek mogao služiti. Postojali su oni ogromni reporterski magnetofoni, ali od toga je Krleža bježao kao đavo od krsta. Ja sam godinama, onoga trenutka kada bih došao kući, diktirao ženi u mašinu, a ona je odličan daktilograf. Odmah sam diktirao cjelokupan zapis, ako bi to bilo poslije ručka – za mene nije bilo odmora ni spavanja. Jer, ako bih dopustio da prođu dva ili tri dana, onda bi se – primijetio sam – materijal smanjio na trećinu ili petinu.

Najviše sam se trudio da zapamtim ličnosti i datume, radnju sam lako pamtio. Tako je to trajalo do 1977. ili ne znam koje godine. Nešto sam bilježio i pred njim, nešto pamtio, a donosio sam mu i na autorizaciju.