EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Mustač dokazuje odgovornost Bože Vukušića za otmice čelnika tajne službe SFRJ

PREDSTAVKA ZDRAVKA MUSTAČA koju je prošlog tjedna ekskluzivno objavio Nacional, otkriva da se rukopis Bože Vukušića iz njegova Indeksa posve podudara s rukopisom iz plana otmice Blagoja Zelića sa suđenja Vukušiću koje je podmuklo odvedeno u zastaru

Nikad nisam razgovarao kao slobodan građanin. Bio sam pretučen, izmučen i nesvjestan što govorim. To su iznuđene izjave. Kidnapiran sam iz skloništa kuće u Mostaru. Svezanih ruku i očiju ubačen sam u gepek kombija sa željeznim podom, bez sjedala. Inače, bio sam ranjen uslijed eksplozije granate. Imao sam bolove u desnoj nozi. Vožen sam bez svjetala po planinskim putevima. Bilo je tako hladno. Ubacili su me u podrum veličine 2×2 metra, a nakon toga prebacivali na nekoliko mjesta. Iznuđivali su mi iskaz, fizički i psihički su mi prijetili. Ne znam koliko dana sam bio zatočen. Moguće 15 dana. Dobivao sam jedan sendvič na dan. Kad sam pušten kući imao sam 16 kila manje. Zadnjih dana otmice omogućili su mi da se okupam i obrijem. Bože Vukušić i njegov brat rukovodili su otmicom…“

Tako je jedan od bivših čelnika Službe državne sigurnosti (SDB) SFRJ Ivan Lasić svjedočio na suđenju za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića bivšim čelnicima SDB-a Hrvatske i Jugoslavije Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču koje se održalo u Münchenu od listopada 2015. do kolovoza 2016. godine. Lasićevo svjedočenje prenio je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo u svojoj knjizi “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”, objavljenoj 2018. godine. Taj mučni slučaj – otmica Ivana Lasića, kao i još nekoliko otmica umirovljenih obavještajaca bivše države – iznova je aktualiziran nakon što je Zdravko Mustač kojeg je njemački sud s Josipom Perkovićem 3. kolovoza 2016. osudio na doživotni zatvor zbog ubojstva Đurekovića, u prošlom broju Nacionala ekskluzivno objavio svoju predstavku o Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS).

 

Mustač tvrdi da je za otmice Blagoja Zelića, Petra Gudelja i Ivana Lasića, bivših čelnika Službe državne sigurnosti Hrvatske i SFRJ iz 1991. i 1992., odgovoran bivši osuđenik za ubojstvo u Njemačkoj Bože Vukušić

 

Mustačeva predstavka opsežan je dokument na više od 150 stranica, istodobno i prvi istup Mustača u javnosti uopće. Njome bivši čelnik jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe detaljno argumentira svoje uvjerenje da je cjelokupna hrvatska sudska praksa primjene spomenutog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS) – protuzakonita. Štoviše, Mustač tvrdi da su i suci koji su je provodili time počinili kaznena djela, pa detaljno, slučaj po slučaj, uz navođenje imena svih sudaca uključenih u predmete, analizira te slučajeve i iznosi svoju interpretaciju njihovih presuda. Razumljiv je osobni Mustačev motiv da temeljito analizira hrvatsku sudsku praksu po ZPS-u jer i on je, u njezinu kontekstu, izručen Njemačkoj, usprkos ozbiljnim prijeporima o tome ima li Hrvatska, prema svome ZPS-u, zakonsko uporište da Mustača i Perkovića izruči Njemačkoj. Mustač je svoju predstavku poslao predsjedniku Republike, predsjedniku Ustavnog suda, ministru pravosuđa i uprave, Državnom sudbenom vijeću, predsjednici Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, saborskim klubovima zastupnika, glavnoj državnoj odvjetnici i pučkoj pravobraniteljici i sada ostaje vidjeti hoće li njegova pravno-esejistička analiza imati utjecaja na buduću hrvatsku praksu izručivanja hrvatskih državljana ostalim članicama EU-a.

No ovaj tekst ukazuje na drugi jedan detalj iz Mustačeve analize. Premda je riječ o kaznenim djelima – otmicama – koja su se zbila prije gotovo trideset godina, 1991. i 1992., ona pred sudom nikada nisu do kraja razjašnjena, usprkos tome što je sudski postupak proveden – otišla su, naime, u zastaru, pa počinitelj nije pronađen i nedvojbeno utvrđen. U svojoj predstavci Mustač o tim događajima donosi preslike dokumenata kojima indicira da je njihov počinitelj isti onaj kojemu se sudilo, ali je postupak na kraju otišao u zastaru, a da suđenje nikad nije završeno: Bože Vukušić, kontroverzni bivši emigrant i osuđenik za ubojstvo u Njemačkoj te kasniji tajnik Počasnog bleiburškog voda koji je nakon osamostaljenja Hrvatske postao djelatnik hrvatskih sigurnosnih službi.

Predstavka bivšeg šefa službe državne sigurnosti Zdravka Mustača koju je prošlog tjedna ekskluzivno objavio Nacional, sadrži i dokumente koji indiciraju trag odgovornosti za neprocesuirane otmice iz 1991. i 1992. godine. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

 

Mustač naime analizira otmice Blagoja Zelića, Petra Gudelja i Ivana Lasića, bivših čelnika Službe državne sigurnosti Hrvatske i SFRJ iz 1991. i 1992. Mustač tvrdi da je te otmice izveo Bože Vukušić i o tom čovjeku piše ovako: “Bože Vukušić, rođen 10. travnja 1962. u Šestanovcu, građevinski tehničar, u Splitu je 1982. provalio u privatni stan i ukrao jednu ogrlicu, prsten te zlatno i srebreno posuđe. Pobjegao je u Njemačku prije suđenja. Presudu splitskog suda donio je sudac Mlađan Prvan. Čim se našao u Karlsruheu, Vukušić je podnio zahtjev za azil navevši da je ‘u listopadu 1982. u Jugoslaviji protiv njega pokrenut postupak zbog izrugivanja državi.’ Politički azil odobren mu je 02. 11. 1983. Nedugo po dolasku u Njemačku organizirao je ubojstvo Jusufa Tatara, pomoćnog građevinskog radnika. Vukušićevi motivi za ubojstvo bili su uvjerenje da je Tatar bio agent UDBE i osveta za ubojstvo Stjepana Đurekovića, koje se dogodilo 28. 07. 1983. Vukušić i supočinitelj osuđeni su na kazne doživotnog zatvora presudom od 01. 06. 1984. U zatvoru je bio od 10. 08. 1983. do 27. 03. 1991.”

Prema onome što piše Mustač, može se zaključiti da su okončanju Vukušićeva robijanja pridonijeli tadašnji politički događaji u bivšoj Jugoslaviji. Mustač opisuje: “Bože Vukušić se iz zatvora 07. 09. 1990. obratio pismom predsjedniku Tuđmanu. Tako, uz ostalo piše: ‘Slobodu Hrvatske bio bih spreman da branim na svim vrstama bojišta jednako savjesno s perom u ruci na razini tzv. Promidžbenog rata, kao i s puškom u ruci držeći stražu na Drini.’ Za Vukušićevo oslobađanje iz zatvora zalagalo se Hrvatsko društvo političkih zatvorenika iz Zagreba. U članstvo društva primljen je 01. 09. 1990., još za boravka u zatvoru. Rješenjem Ureda za strance grada Mannheima od 14. 03. 1991. Bože Vukušić je protjeran iz SR Njemačke. Prinuđen je i da se odrekne stečenog prava na azil. Sedam mjeseci po izlasku iz zatvora, u listopadu 1991., s presudom za ubojstvo koja nije ukinuta, Vukušić stupa u radni odnos s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske na radno mjesto ovlaštene službene osobe Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). Inicijator ove prekrasne akvizicije je Vice Vukojević, tada pomoćnik ministra unutarnjih poslova. No, protuzakonit prijem u Službu potpisao je Jerko Vukas, šef SZUP-a.” U tom trenutku počinje ova priča.

Mustač dalje o Vukušiću piše:

“U prosincu 1991. Drinjanin mlađi nije otišao s puškom u ruci da čuva stražu na Drini. Po ovlaštenju Jerka Vukasa, sa službenom iskaznicom zaštitnika ustavnog poretka RH, i s novcem specijalne blagajne SZUP-a, otputovao je službenim automobilom u Split. Tu, iz centra SZUP-a Split, organizirao je otmicu Petra Gudelja i, uoči Božića 1991., otmicu Blagoja Zelića. Šest mjeseci kasnije organizirao je otmicu Ivana Lasića iz Bosne i Hercegovine. Gudelj je bio suradnik Službe državne sigurnosti SRH, Zelić načelnik splitskog centra SDS SRH, a Lasić načelnik uprave za emigraciju SDB SSUP-a SFRJ. U to vrijeme sva trojica umirovljenici. Slučaj je manje-više jasan, ali je istina sudski zataškana i do danas je ostala zvanično nepriznata.”

 

‘Po ovlaštenju Jerka Vukasa, sa službenom iskaznicom zaštitnika ustavnog poretka RH, i s novcem specijalne blagajne SZUP-a, Vukušić je otputovao u Split i organizirao otmicu Petra Gudelja i Blagoja Zelića’

 

O tim otmicama u svojoj je knjizi pisao i Anto Nobilo, odvjetnik koji je u Njemačkoj branio Josipa Perkovića. Pisao je o njima nastojeći, u sklopu strategije obrane, argumentirati opsežan kontekst u koji je smjestio kazneni progon Perkovića i Mustača, prema kojemu je Vukušić bio jedan od kotačića – neka vrsta počinitelja, istražitelja i svjedoka u jednoj osobi – u sklopu dugogodišnjeg i organiziranog napora njemačke tajne službe da pred sud izvede optuženike za ubojstvo Stjepana Đurekovića, hrvatskog emigranta koji je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je iz bivše Jugoslavije emigrirao u Njemačku, prihvatio suradnju s njemačkom tajnom službom. Na ovome mjestu, međutim, manje nas zanima taj opsežni kontekst Đurekovićeva ubojstva koji podsjeća na zapletene, tajne i maglovite špijunske bitke iz vremena Hladnog rata; bavimo se otmicama Gudelja, Zelića i Lasića jer Mustačeva predstavka donosi dokumente za koje sugerira da bi se mogli smatrati dokazima za Vukušićevu odgovornost.

Nobilo u svojoj knjizi piše:

“Mišo Deverić, načelnik II. Odjela SDS-a, centra Zagreb, istraživao je otmice Blagoja Zelića, umirovljenika Službe državne sigurnosti, otetog u prosincu 1991. godine. Svjedočio je da je njegova služba, po nalogu Josipa Manolića i Zdravka Mustača, utvrdila da je otmicom rukovodio Bože Vukušić, a sve inicirao Vice Vukojević. Logističku podršku imali su od šefa SZUP-a Jerka Vukasa. O Zelićevoj otmici napisana su cjelovita izvješća i dostavljena državnom vrhu, a osobito je s detaljima bio upoznat Ured za zaštitu ustavnog poretka – krovno sigurnosno tijelo pod vodstvom Jože Manolića. U tim izvještajima vrlo je jasno pisalo da je V. Vukojević potaknuo, a Bože Vukušić izveo otmice. Državni vrh je znao za otmice; nažalost, ništa se nije poduzelo i eskadron je nastavio posao, pa se to ponovilo s Ivanom Lasićem i drugima.”

Bivši čelnik Službe državne sigurnosti Blagoje Zelić bio je otet uoči Božića 1991., sustavno mučen i potom bačen na smetlište. Čudom je preživio, ali ubrzo poslije toga je umro. Postupak za njegovu otmicu i ubojstvo traljavo je vođen i dotjeran do zastare. PHOTO: Screenshot film Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo

 

Nobilo piše i ovo, spominjući i dokumente koje je u svojoj predstavci objavio Mustač:

“Protiv Bože Vukušića vođen je u Splitu kazneni postupak zbog otmice Blagoja Zelića, bivšeg čelnika Službe državne sigurnosti centra Split. Blagoje Zelić je sustavno mučen i bačen na smetlište. Čudom je preživio, ali ubrzo poslije toga je umro. Postupak je traljavo vođen i dotjeran do zastare. Kad je Lidija Horvat (odvjetnica, braniteljica Zdravka Mustača na suđenju u Njemačkoj, op.a.) fotokopirala sudski spis, Bože Vukušić je to odmah doznao. Očito je u splitskom Županijskom sudu imao dobre kontakte. Čim mi je kolegica Horvat donijela spis, već kod prvog pregleda uočio sam ključni dokaz vezan za Vukušića. Naime, kod nespornih počinitelja-otmičara, a koji je kasnije ‘nestao’, nađen je plan otmice Zelića, tehnički vrlo lijepo i stručno nacrtan. Bilo je i teksta napisanog tzv. tehničkim slovima.”

Taj “plan otmice Zelića” u svojoj predstavci objavljuje Zdravko Mustač. On o tom “planu, tehnički vrlo lijepo i stručno nacrtanom” piše ovako, izvješćujući kako ga je tretirao sud u Splitu koji je Vukušiću sudio za otmicu Blagoja Zelića:

“Marina Matušan (splitska državna odvjetnica koja je zastupala optužbu protiv Vukušića za otmicu Zelića, op.a.) je također više puta tražila da se provede grafološko vještačenje nespornih rukopisa Bože Vukušića (npr. na fakultetskom indeksu) s rukopisom na više skica mjesta otmice Blagoja Zelića (Kaštel Štafilić) i Petra Gudelja. Rukopisi su već na površni pogled jednaki. Vještačenjem bi nepošteni sud ušao u rizik da stvori materijalni dokaz protiv Vukušića. Bilo je i drugih materijalnih dokaza. Ništa nije u 10 godina provedeno. Nisu saslušani ni neki ključni svjedoci (Vice Vukojević).”

Mustačeva predstavka obuhvaća više od 150 stranica pravne analize sudske prakse ZPS-a. Nju je Mustač potkrijepio i dodatkom koji je nazvao “Prilozi uz predstavku”. U tom je dodatku objavio dokumente koje spominje i opisuje u predstavci. Pod točkom jedanaest “Priloga uz predstavku”, objavio je “shemu dviju otmica na pet listova i kopiju indeksa”. Riječ je o faksimilima stranica studentskog indeksa Bože Vukušića iz vremena kada je studirao u Splitu te o ilustriranim shemama, o kojima Nobilo u svojoj knjizi piše ovako, nastavljajući na citat koji smo u ovoj knjizi već naveli:

“Naime, u doba prije pojave kompjutora nacrte su radili tzv. tehnički crtači, koji su pisali isključivo tipskim, tzv. tehničkim slovima. Ta tehnička slova su toliko karakteristična da odudaraju od svih drugih slova. Budući da sam znao da je Bože Vukušić pohađao srednju građevinsku školu, odmah sam posumnjao da je on autor. Međutim, nisam uspio naći njegov nesporni rukopis.”

Nobilu je, zbog okolnosti na suđenju Perkoviću i Mustaču, bilo važno provjeriti tu svoju sumnju pa je postupio ovako:

“Kako bih došao do nespornog rukopisa, kad je Bože Vukušić svjedočio (na suđenju Perkoviću i Mustaču, op.a.), nagovorio sam njemačku odvjetnicu Francisku Zur da zamoli Božu Vukušića da joj napiše imena nekih hrvatskih građana o kojima je upravo svjedočio, jer da ne zna kako se pišu ta imena. Vukušić je kavalirski susretljivo to napravio i mi smo dobili nesporni rukopis. Kad sam pregledao i usporedio, vidio sam da je moja pretpostavka bila točna. To je isti rukopis.”

Mustač je uz predstavku poslao plan otmice Blagoja Zelića koji je bio dio sudskog spisa na suđenju za otmicu, a unatoč traženju splitske državne odvjetnice Marine Matušan tijekom istrage, nikada nije provedeno grafološko vještačenje kojim bi se rukopis s plana usporedio s rukopisom iz Vukušićeva indeksa.

 

Potom Nobilo opisuje svoje dojmove koji otvaraju zanimljiva pitanja vezana uz ranije suđenje Vukušiću u Splitu za otmicu Blagoja Zelića.

“Bilo mi je neshvatljivo da to tužiteljica Bože Vukušića nije u ranijoj fazi postupka uočila i tražila grafološko vještačenje. Kad sam pogledao u zapisnik, vidio sam da se radi o državnoj odvjetnici Marini Matušan. Sjećam je se u poznatom slučaju ‘Brodosplit’ (gotovo desetogodišnja financijska afera u Brodosplitu, u kojoj su čelnici tvrtke bili optuženi da su je oštetili za 4,6 milijuna dolara, ali su oslobođeni 2014. Nobilo je branio optuženike, op.a.). Tu smo dobili oslobađajuću presudu za sve okrivljenike, a bahatost tužiteljice bila je obrnuto proporcionalna s njenim tužiteljskim sposobnostima, tako da me taj kardinalni propust i ne čudi.”

U svojoj predstavci, međutim, Zdravko Mustač različito tumači ulogu Marine Matušan. Piše ovako:

“Kazneni progon protiv Bože Vukušića zbog otmice Petra Gudelja i Blagoja Zelića pokrenut je rješenjem o istrazi od 14. 01. 2002. godine. Optužnica je podignuta 09. 06. 2010. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu (predsjednica sudskog vijeća sutkinja Ivona Rupić) od 18. 05. 2011. Vukušić je oslobođen optužbe. Žalbu je uložila zamjenica županijskog državnog odvjetnika Marina Matušan. Vrhovni sud Republike Hrvatske svoju je odluku ‘kiselio’ do 24. 11. 2011. kada je s figom u džepu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. Kalkulacija VSRH bila je savršena, do nastupa apsolutne zastare ostala su dva mjeseca. Nastupila je 04. 02. 2012. godine. Tijekom 10 godina na kaznenom predmetu Vukušića izmijenila su se tri istražna suca i dva zamjenika državnog odvjetnika. Provedbu istrage županijsko državno odvjetništvo požurivalo je 18 puta pisano i puno puta usmeno. Marina Matušan je također više puta tražila da se provede grafološko vještačenje nespornih rukopisa Bože Vukušića (npr. na fakultetskom indeksu) s rukopisom na više skica mjesta otmice Blagoja Zelića (Kaštel Štafilić) i Petra Gudelja. Rukopisi su već na površni pogled jednaki. Vještačenjem bi nepošteni sud ušao u rizik da stvori materijalni dokaz protiv Vukušića Bilo je i drugih materijalnih dokaza. Ništa nije u 10 godina provedeno.”

Mustač se rezignirano pita:

“Ima li uopće smisla komentirati rad hrvatskog pravosuđa u ovom, Vukušićevom, slučaju? Istraga, Županijski sud u Splitu, Vrhovni sud RH kao najviši sud u državi… Svi su podmuklo odigrali svoju rolu pristranosti. Državno odvjetništvo također, uz iznimku gospođe Matušan.”

Oprečne tvrdnje: Anto Nobilo tvrdi kako mu je bilo “neshvatljivo da tužiteljica Bože Vukušića nije u ranijoj fazi postupka uočila i tražila grafološko vještačenje”, dok Mustač kaže kako je ta tužiteljica “više puta tražila da se provede grafološko vještačenje nespornih rukopisa Bože Vukušića”. Proteklog vikenda Nacional je od zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Splitu Marine Matušan pokušao dobiti objašnjenje događaja vezanih uz suđenje za otmicu Blagoja Zelića.

 

‘Istraga, Županijski sud u Splitu, Vrhovni sud kao najviši sud u državi… Svi su podmuklo odigrali svoju rolu pristranosti u Vukušićevu slučaju. Državno odvjetništvo također, uz iznimku Matušan’, piše Mustač

 

Na naša je pitanja u ponedjeljak odgovorila glasnogovornica Županijskog državnog odvjetništva u Splitu Rene Laura. Na pitanje Nacionala zašto je od otvaranja istrage protiv Vukušića 2002. do podizanja optužnice 2010. prošlo osam godina, Rene Laura je odgovorila: “Temeljem Zakona o kaznenom postupku koji je bio na snazi u to vrijeme, provođenje istrage, glavne rasprave, kao i određivanje grafološkog vještačenja bilo je isključivo u nadležnosti Županijskog suda u Splitu slijedom čega vas, za dodatne informacije o predmetu, upućujemo na Županijski sud u Splitu. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu u ovom kaznenom predmetu postupalo je s primjerenom ažurnošću od podnošenja istražnog zahtjeva istražnom sucu i podizanja optužnice pred Županijskim sudom u Splitu.” Na pitanje Nacionala je li tužiteljica Marina Matušan tražila grafološko vještačenje rukopisa optuženog Bože Vukušića, Rene Laura je odgovorila: “Naglašavamo činjenicu da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu kao stranka u ovom kaznenom postupku nekoliko puta dopisima požurivalo provođenje istrage i glavne rasprave upozoravajući sud na mogućnost nastupa zastare. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu protiv oslobađajuće presude Županijskog suda u Splitu podnijelo je žalbu u kojoj je među ostalim isticalo da je sud propustio provesti grafološko vještačenje koje je državno odvjetništvo i predložilo u optužnici. Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatilo je ovu žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje.” Upitana postoji li procesna mogućnost da se predmet obnovi, Rene Laura je odgovorila: “Županijski sud u Splitu rješenjem je obustavio kazneni postupak protiv optuženika B. V. zbog predmetnog kaznenog djela s obzirom da je u međuvremenu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona optuženika.”

Kazneni progon za otmicu Petra Gudelja i Blagoja Zelića, dakle, okončan je zastarom prije devet godina, 4. veljače 2012. Sve su to danas davni događaji koji se mogu čak činiti nevažni i zaboravljeni. No takvom se godinama činila i likvidacija Stjepana Đurekovića iz 1983. sve dok, tri desetljeća nakon što je počinjena, Njemačka nije zatražila izručenje. Pa još koga: tko je u tom času mogao misliti da bi dvojica najvažnijih kreatora sigurnosnog sustava neovisne Hrvatske mogla završiti s presudom na doživotnu kaznu zatvora zbog kaznenog djela počinjenog prije trideset godina u Njemačkoj, ma koliko to kazneno djelo bilo teško? Ne bi bilo nemoguće da se sličnom razvoju stvari – obnovi sudskog postupka, na primjer – nada i Zdravko Mustač, kada je u dokumentarne priloge svojoj predstavci uvrstio i faksimile za koje sugerira kako nedvojbeno dokazuju krivicu Bože Vukušića. Kad bi se to dogodilo, davni unutarhrvatski špijunski rat – rat, kolokvijalno rečeno, “ustaša” i “partizana” čiji korijeni sežu godinama unatrag, sve do Drugoga svjetskog rata – bio bi nastavljen i duboko u 21. stoljeću. Zasad se čini da Bože Vukušić – koji je u tom ratu nedvojbeno na strani “ustaša” – može biti miran. Tako je intonirao i svoju kratku poruku kojom je odgovorio na pitanje Nacionala da komentira Mustačevu predstavku. Na to je pitanje Vukušić u subotu odgovorio ovako: “Sorry, ali trenutno imam važnijeg posla od bavljenja udbaškim žalopojkama. Jedino bih mogao preporučiti Zdravku Mustaču (i Josipu Perkoviću) da mu je krajnje vrijeme, s obzirom na životnu dob i okolnosti u kojima se nalazi, ako želi izbjeći direktan transfer iz ‘ćuze’ u pakao, da se obrati Bogu i pronađe dobrog ispovjednika”.

 

Komentiraj