Dva jaka potresa upozorila na važnost redovitijih i češćih vježbi evakuacije po školama

Prije 40 godina vježbe evakuacije u slučaju potresa i drugih prirodnih nepogoda u školama radile su se jednom mjesečno, a danas je to tek jednom u dvije godine. Nakon upita Nacionala Ministarstvo znanosti i obrazovanja poslalo je dopis školama – prvoga dana nastave moraju se izvesti vježbe

Vježbe za evakuaciju po školama prije 40 godina radile su se jednom mjesečno, a danas škole te vježbe s djecom moraju raditi samo jednom u dvije godine. Zato su danas, tvrde Nacionalovi sugovornici, djeca potpuno nesamostalna, nespremna za život i snalaženje u prostoru i nepredviđenim situacijama, a učitelji u strahu jer nisu dovoljno izvježbali sve protokole s djecom. Potres u Zagrebu jačine 5,5 po Richteru dogodio se u ožujku tijekom lockdowna, bila je i nedjelja rano ujutro, a nedavni razoran potres u Banovini jačine 6,2 po Richteru dogodio se krajem prosinca, tijekom zimskih školskih praznika. To su dvije dobre strane te katastrofe, ako se o dobrim stranama može govoriti. U slučaju da su u trenutku tih potresa škole bile otvorene bilo bi teških posljedica, ne samo materijalne štete, već i zbog toga što školski sustav za ovakve izvanredne situacije nije pripremljen. Zakonska obveza da svaka osnovna i srednja škola vježbe evakuacije u slučaju nepredviđenih neposrednih opasnosti mora održavati jednom u dvije godine je ruku smiješna, slažu se Nacionalovi sugovornici i tvrde da se mora uvesti češće i redovitije održavanje takvih vježbi. Samo tako će i učitelji, ali i djeca, biti posve spremni i bez panike moći živjeti s potresima, kako se sve češće može čuti od stručnjaka. Vjerojatno potaknuti upravo svim tim pitanjima i brigama, iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poslali su dopis svim osnovnim i srednjim školama – nakon upita Nacionala – u kojem su škole dobile obvezu prvi dan nastave 18. siječnja započeti vježbom evakuacije u slučaju potresa.

Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja, smatra da samo upornost i kontinuirani pritisak javnosti, struke i medija može utjecati na stvaranje nužnih promjena: “Vladajući samoinicijativno ne rade gotovo ništa kako bi prevenirali opasne posljedice mogućih katastrofa ili prirodnih nepogoda, a time i zaštitili ljudske živote. Žalosno je, ali istinito reći da imamo sreću što nas je potres zadesio za vrijeme lockdowna, a osobito da su škole u trenucima potresa zatvorene. Kako bih potkrijepila ove tvrdnje, moram se nužno vratiti na potres iz ožujka koji je zadesio tri županije. Nakon njega oštećenja su pretrpjele mnoge škole i vrtići, a među njima i zgrade koje su novogradnja. Također, u nekim od škola mistično su, preko noći, žute naljepnice pretvorene u zelenu, iako u jednom danu nikakva obnova nije mogla biti učinjena čak i da smo imali čarobni štapić, a ta se oštećenja svakim novim potresom šire i dalje. Sjećam se brojnih poziva zabrinutih i izbezumljenih zaposlenika škola i roditelja koji su nam javljali da im ne pada na pamet pustiti djecu u takve škole. Tada su u velikoj mjeri arhitekti i drugi stručnjaci upozoravali da su mnoge škole sa zelenom naljepnicom izgrađene prema starim standardima i bez sigurnosnog stubišta koje bi služilo za evakuaciju, a da u slučaju novog potresa nisu sigurne zbog mogućnosti urušavanja, osobito ako se na višim katovima nalaze učenici i zaposlenici. Još tada smo nebrojeno puta tražili posebne potvrde statičara o sigurnosti zgrada, nove planove i vježbe evakuacije, a ako to nije moguće, odgodu otvaranja škola na područjima pogođenima potresom do ispunjenja uvjeta za otvaranje.”

 

‘Sve škole dobile su upute o protokolima, ali tko će kontrolirati ravnatelje? Oni idu linijom manjeg otpora, pošalju dopis da su vježbe odrađene, ali tko zna je li tako’, kaže Pavle Kalinić

 

Ana Tuškan tvrdi da je taj sindikat zadnji dopis prije otvaranja škola uputio 4. svibnja prošle godine – premijeru, Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Tada su, između ostalog, napisali “ne samo da se, prije otvaranja škola, neće stići odraditi vježbe za evakuaciju i spašavanje u novim okolnostima, nego je čitav postupak priprema do te mjere neorganiziran da još uvijek nisu donesene upute za postupanje u slučaju potresa, a u vrijeme epidemije. Radi svega ranije navedenog, propisane upute i mjere nemoguće je osigurati i ispuniti u tako kratkom roku, a ujedno se voditi najboljim interesom djece što znači, prije svega, osigurati sve uvjete da ta djeca, njihovi učitelji i ostali zaposlenici budu sigurni. Stoga vas pozivamo da odgodite provođenje odluke do ispunjenja svih nužnih preduvjeta jer je doista sve, osim ljudskih života, nadoknadivo.”

Ana Tuškan kaže da na njihove apele nisu dobili pisani odgovor, nego je samo putem medija dan načelni odgovor da protokoli postoje pa je za njih to tada bio kraj priče: “No Zemlja se s tim nije složila, što vidimo i ovih dana. Tako su škole diljem Hrvatske otvorile svoja vrata 11. svibnja 2020., a kao pomoć zbog potresa ministrica je donijela odluku da učenici mogu prijeći u viši razred s četiri negativne ocjene, što je bila direktna pljuska svim učiteljima, profesorima i učenicima koji su davali sve od sebe u trenucima kaosa i opće neorganiziranosti te međusobnog prebacivanja odgovornosti za probleme koji su se samo nakupljali. Drugim riječima, zbog međusobnih prepucavanja nije se gledalo dalje od vlastitih interesa, a bojim se da će tako biti i sada. Kako onda imati povjerenje u sustav? Vrlo jasno, nikako. I da, kako kažu, moramo naučiti živjeti s potresima, no teško je to prihvatiti svima onima kojima se od svakog novog potresa pukotine na zidovima dalje šire, a rad institucija na prevenciji je doslovno nikakav.”

Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja. PHOTO: Goran Stanzl/PIXSELL

 

Ana Tuškan kaže da trenutačno čekaju odgovor Ministarstva na njihov zahtjev o nužnosti izrade ažuriranih protokola i vježbi evakuacije jer su tete u vrtiću i učitelji ti koji će, u slučaju naknadnih potresa, u isto vrijeme morati evakuirati djecu, ostati sabrani i postupiti prema starim protokolima, a ne političari u svojim foteljama. Stoga smatra da je više nego očito da se taj postupak iznova mora detaljno i ozbiljno odraditi, a po mogućnosti trebalo bi ga uvesti kao dio redovne edukacije. Budući da vladajući do sada nisu reagirali na prijašnje apele da se to učini, možda je više od tristo naknadnih potresa dovoljan apel da se poduzmu hitne mjere.

Iako je prema zakonu obvezno da svaka osnovna i srednja škola barem jednom u dvije godine održi protokol za izvanredne situacije, činjenica jest – saznaje Nacional neslužbeno – da velika većina škola to ne radi, pa se tako djeca ni profesori i nastavnici u takvim situacijama ne bi dobro snašli. Ana Tuškan tvrdi da je to jednostavno nedovoljno u ovoj situaciji: “Mi smo nakon potresa u Zagrebu, temeljem zahtjeva mnogih zaposlenika s terena, kontinuirano apelirali da se obavezno u što kraćem roku svugdje održe vježbe evakuacije, s obzirom na potres te na okolnosti epidemije. Tete u vrtićima, učitelji i drugi zaposlenici sve se ovo vrijeme snalaze najbolje što mogu, a nitko ne može znati kakav je to osjećaj kad odjednom morate više od 20-ero djece smireno izvesti iz zgrade, a da niste s njima ništa uvježbali. Učitelji iz dana u dan svoje osobne strahove stavljaju na stranu kako bi učenicima pružili podršku i bili im utjeha, iako i sami imaju svoje probleme koje drže postrance i zato im skidam kapu. Javnost je premalo svjesna kolika je to odgovornost i koliko je značajan i vrijedan njihov posao. Uz sve to teško je biti potpuno spreman kad edukacije nisu dovoljno redovite, a protokoli nisu ažurirani s obzirom na novo stanje mnogih zgrada nakon potresa. No upravo zato moraju se napraviti redovne edukacije koje će obuhvatiti i tehničku pripremu no i psihološku jer su smirenost, informiranost i pripremljenost u tim trenucima najvažnije.”

Pavle Kalinić, pročelnik Gradskog ureda za upravljanje hitnim situacijama. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

U Sindikatu hrvatskih učitelja smatraju da bi resorno ministarstvo moralo ili inicirati žurne izmjene zakona ili izdati jasne upute da se vježbe, odnosno plan evakuacije s vježbama moraju s institucijama napraviti iznova. I to iz vrlo jednostavnih razloga, mi smo na trusnom području, osim dvije regije koje su relativno sigurne, potres nas može zadesiti bilo kada i bilo gdje: “Također, škole drugačije funkcioniraju za vrijeme epidemije, neke su još uvijek oštećene i plan evakuacije trebao bi obuhvatiti ažurirani opis prostorija u kojima se obavlja rad, najkritičnije dijelove zgrada – koji su se sigurno promijenili od potresa – načine okupljanja, potrebna sredstva za pružanje prve pomoći kod spašavanja te potrebnu opremu i sredstva za spašavanje općenito i s obzirom na epidemiju. Upravo zato gotovo svaka škola neupitno ima potrebu za ponovnim vježbama u koje bi trebala biti uključena i psihološka pomoć za učenike i zaposlenike koji su već na rubu živaca i u kontinuiranom strahu od novih potresa. U mnogim situacijama vježbe se odrađuju reda radi, baš kao što se održavaju predavanja prve pomoći u prekratkom vremenu i s previše kandidata prije polaganja vozačkog ispita. Ono što se ne ponavlja brzo se zaboravlja, a upravo zato i s obzirom na područje na kojem živimo, edukacije bi trebale biti kontinuirane. Prema dosadašnjim primjerima, vidimo da su se zaposlenici u školama dobro snašli jer ravnatelji mogu inicirati i zatražiti organizaciju, odnosno provođenje vježbi te izraditi ažurirane protokole, a zaposlenici mogu inzistirati na tome jer je riječ o zaštiti njihova života, zdravlja i sigurnosti za koju je odgovoran poslodavac. No ravnatelji ne bi trebali snositi isključivu odgovornost jer resorno ministarstvo, kao i gradovi i županije moraju u ovim izvanrednim okolnostima, koje se tako ne nazivaju, upotrijebiti sve svoje ovlasti da osiguraju što veću sigurnost svih koji su pod njihovom nadležnosti.”

 

‘Djeci su važne predvidivost i sigurnost, kako bi imala osjećaj kontrole. Moraju imati plan kako se ponašati i kod kuće i u školi te taj plan uvježbati’, kaže Gordana Buljan Flander

 

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja poslali su dosta šture odgovore. Osim što su naveli da je u Sisačko-moslavačkoj županiji nakon potresa 11 školskih objekata teže stradalo te se u njima neće moći održavati nastava, pa će se nastava za sve učenike na području pogođenom potresom izvoditi sukladno specifičnostima i epidemiološkoj situaciji, u Ministarstvu ističu da su donijeli Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika: “Uloga škole u rizičnim/kriznim situacijama prvenstveno je osigurati primjerenu evakuaciju, a zakonska obveza svake školske ustanove jest imati Plan evakuacije i spašavanja. U slučaju ako ga škola ne posjeduje Zakonom o zaštiti na radu precizirane su kazne za školu i ravnatelja, kao odgovorne osobe. Svaka škola u Planu evakuacije i spašavanja definira ključne elemente za slučaj izvanrednog događaja koji omogućava organizirano napuštanje prostorija i prostora koji se koriste, pružanje pomoći osobama koje se ne mogu same evakuirati u cilju otklanjanja ili smanjenja rizika nastalih izvanrednim događajem uključujući i na vidljivom mjestu postavljene grafičke prikaze evakuacijskih putokaza ili koridora.”

U Ministarstvu kažu da je uloga škole da u slučaju rizične/krizne situacije evakuira učenike i organizira njihovo spašavanje, a za navedeno postoje zadužene osobe u pravilu na čelu s ravnateljicom ili ravnateljem škole. U suradnji s pojedinim područnim uredima Civilne zaštite neke škole održavaju pokazne vježbe u cilju praktične provjere Plana evakuacije i spašavanja u slučaju izvanrednog događaja, koji osim osposobljavanja zaposlenika škole za postupanje u izvanrednim situacijama, utvrđivanja valjanosti predviđenih pravaca evakuacije, uključuju analizu intervencije žurnih službi i ponašanja učenika u cilju eventualna prilagodbe Plana evakuacije i spašavanja kako bi postao još operativniji: “Obaveza provođenja vježbi najmanje jednom u dvije godine propisana je člankom 55. stavkom 5. Zakona o zaštiti na radu. Ministarstvo znanosti i obrazovanja je podržalo Prijedlog odluke o donošenju Nacionalnog programa prevencije nenamjernih nesreća djece i Nacrt prijedloga Nacionalnog programa prevencije nenamjernih nesreća djece kojim su definirane aktivnosti Ministarstva i Agencije za odgoj i obrazovanje u okviru edukacija radnika odgojno-obrazovnih ustanova, edukaciju roditelja predškolske i školske djece te edukaciju same djece o povećanju sigurnosti i sprečavanju nesreća, izradu edukacijskog materijala, održavanje predavanja na temu prevencije nenamjernih nesreća kod djece.”

Ivica Lovrić, pročelnik zagrebačkoga Gradskog ureda za obrazovanje, kaže da sve zagrebačke školske ustanove imaju razrađene planove evakuacije koji su postavljeni na vidljivim mjestima u školama.

Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Pavle Kalinić, pročelnik zagrebačkoga Gradskog ureda za upravljanje hitnim situacijama, tvrdi da je Grad Zagreb apsolutno najspremniji za reagiranje u krizi te da je zagrebačkim školama preporučeno da se vježbe rade dva puta godišnje, odnosno jednom u polugodištu. Svjestan je, kaže, da se velika većina škola te preporuke ne pridržava, ali da ne postoji zakonski način da se ravnatelje ‘natjera’ da vježbe održavaju češće: “Ono što je jako važno poručiti zaposlenicima škola jest to da se glavni ključ mora držati na dohvatljivom mjestu. Mi smo čak tražili da se napravi sandučić u koji bi se taj ključ smjestio. U američkim je školama to napravljeno tako da s unutarnje strane samo pritisnete dugme i vrata se otvaraju, a kod nas se vrlo često dogodi da osoba koja je zadužena za ključ baš u tom trenutku nije u školi, ili je na placu, ili je na bolovanju ili je umro, a kad se pojavi onda dođe sa svežnjem od 50 ključeva pa traži koji je pravi. U takvim situacijama vrijeme je od najveće važnosti. Ministarstvo po tom pitanju ne radi ništa. Jedino Grad Zagreb ima 752 osoba obučenih za izvlačenje ljudi iz ruševina, to su vatrogasci, pripadnici gorske službe spašavanja, alpinisti, speleolozi, planinari. Nije samo u školama nered, svugdje u državi je nered. Primjerice, aparati za gašenje požara po mnogim zgradama su pokradeni, hidranti su razvaljeni. Po zgradama nema ničega, valjda se očekuje da će se zgrade same od sebe spasiti kad dođe do potresa ili požara.”

Njegov je ured napravio letak s uputama o tome kako se ponašati za vrijeme potresa. Kalinić je odgovorio na pitanje kako je moguće da se u 40 godina od jednom mjesečno došlo do današnjih jednom u dvije godine: “Sve je moguće u našoj državi, pa i to. Dok Ured kojem sam na čelu nije osnovan, bilo je nula puta godišnje, Civilna zaštita je uništena i danas postoji jedino u Zagrebu. Kad smo kod škola, svi roditelji su dobili upute o tome kako se ponašati i kako pripremiti djecu u slučaju opasnosti. Međutim, 99,99 posto roditelja očekuje da netko drugi to napravi umjesto njih. Roditelji su trebali zahtijevati od ravnatelja i razrednika da se te vježbe redovitije održavaju, a ono što mi dobivamo na mail i telefonom jest upravo suprotno – roditelji govore da to nije potrebno, da ih ne plašimo, ili kažu ‘otkad sam ja živ nije bilo potresa, zašto gnjavite s tim’. Eto, takva je nažalost situacija.”

 

‘Roditelji danas previše štite djecu pa su ona nesamostalna i nesnalažljiva. Kad se to radilo jednom mjesečno, djeca su bila fantastična’, smatra učiteljica Ivana Malnar koja je danas u mirovini

 

Još jedna zabrinjavajuća činjenica jest ta, tvrdi Kalinić, da je postojeći Zakon o zaštiti od potresa još iz 1985. Kalinić kaže: “Sve škole dobile su upute o svim protokolima, ali tko će kontrolirati sve te ravnatelje? Tko? Hoćete da vam kažem što se dogodilo kad je prije skoro tri godine, sjećate se, došlo do pucanja iz vatrenog oružja u Novom Zagrebu, u zgradi ispod koje se nalazi vrtić? Tete su ostavile djecu da spavaju pod staklenim zidom, dakle neposredno ispod zgrade u kojoj se puca, jer ‘što bi one djecu budile’. Kako da ja natjeram ikoga da radi nešto što oni ne žele? Ravnatelji idu linijom manjeg otpora, pošalju dopis da su vježbe odrađene, ali tko zna jesu li zaista odrađene. To pokazuje stanje na terenu, nažalost.”

Da je održavanje vježbi evakuacije u školama jednom u dvije godine zaista nedostatno, pa čak i smiješno, govori i činjenica da su se za vrijeme Jugoslavije takve vježbe održavale čak jednom mjesečno. Ispričala je to za Nacional Ivanka Malnar, učiteljica iz Kutine koja je u mirovinu otišla prije nekoliko godina. Raditi je počela, kaže, u veljači 1982. u novootvorenu školu: “Sjećam se da smo na zboru radnika imali edukacije o planu evakuacije u slučaju nekih nepogoda i nepredviđenih opasnosti. Vježbe s djecom održavali smo svakih mjesec dana, dakle jednom mjesečno, ili na satovima tjelesne i zdravstvene kulture, ili na satu razredne zajednice, a u višim razredima na satu općenarodne obrane i društvene samozaštite. Nakon toga se to radilo jednom u dva mjeseca. Ja sam radila u tek izgrađenoj školi i toga smo se striktno pridržavali. Ti su se satovi zvali ‘Ništa nas ne smije iznenaditi’. I mi nastavnici i učitelji smo tada imali edukaciju pa su nam iz Vatrogasne postaje Kutina držali edukaciju – teoretski dio i praktični, tijekom kojeg smo mi morali sve sami svladati da bismo mogli djeci pokazati.”

Pokazne vježbe u školama se rade u suradnji s vatrogascima, ali uglavnom jednom u dvije godine. PHOTO: Nacional

 

Ta je škola, navodi Ivanka Malnar, imala i sklonište, a pet prvih godina samo su viši razredi odlazili u to sklonište, i to čak jednom u polugodištu. Kaže kako je to djeci bilo zabavno, jer takve stvari se pamte, ljuljali bi se na željeznim krevetima, razgledavali u čudu: “U Kutini je postojala opasnost od Petrokemije, pa smo mi morali s njima prolaziti i vježbe u slučaju takve havarije. Djeca su znala da se u spremištima nalazi voda i ocat. Djeca su u školu donosila svoje ručnike i ti ručnici su se trebali – u slučaju vježbe – namočiti vodom i octom i staviti preko ustiju i nosa da bi mogli lakše disati u slučaju da iscuri amonijak. Te vježbe jako dobro su nam došle tijekom Domovinskog rata, pa smo bez velike strke vrlo brzo završavali u skloništu. Bilo je jako dobro sve razrađeno, do u detalja. Znam da je prije pet godina, kad sam još radila, bila obaveza jednom godišnje raditi te vježbe. Kako je to od jednom mjesečno došlo do jednom u dvije godine, ne znam. Sve je zamrlo.”

S obzirom na to da se danas vježbe evakuacije najavljuju dan ranije, Ivanka Malnar u tome ne vidi nekog smisla. Smatra da bi se to trebalo raditi bez najave: “Da ne govorim o tome da roditelji danas previše štite djecu, dovode ih pred samu školu, dolaze po njih. Djeca su posve nesamostalna i nesnalažljiva, mi smo imali poteškoća u nižim razredima kad smo radili orijentaciju u prostoru. Kad se to radilo jednom mjesečno, odnosno jednom u dva mjeseca, djeca su bila fantastična. Ta su se djeca u prostoru, u prirodi, snalazila fantastično. Te vještine moraju prijeći u naviku, jednom u dvije godine je premalo. Kad smo tijekom rata u Kutini imali prognanike iz Novske i drugih područja, trebali ste vidjeti kako su se ponašala u takvim situacijama. Nije bilo nikakve panike, nije bilo trčanja iz razreda, točno se znalo tko što radi i kako to radi. Kad je došlo do neposredne opasnosti, oni su se ponašali kao da je vježba, i to je poanta. U situacijama kao što su ovi potresi, teško je racionalno postupati i ponašati se bez panike jer protokol koji se radi jednom u dvije godine ne služi nikome. Nadam se da će ovakve stvari kojima smo svjedoci ovih tjedana Ministarstvu biti znak da se nešto po tom pitanju pokrene, da se uvede što češće i redovitije uvježbavanje.”

Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs nije dao naznake hoće li se vježbe češće održavati. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Iako mnogi govore da su djeca nižih razreda osnovne škole premala, Ivanka Malnar tvrdi da to nikako ne stoji. Prvašići, kaže, još ne shvaćaju te stvari ozbiljno, jer dijete od šest i pol godina nije svjesno opasnosti i dobro da je tako, ali počinju učiti: “Kad dijete postane svjesno opasnosti, u trećem razredu, sve to mu postane rutina zato što je dvije godine jednom mjesečno uvježbavalo što i kako raditi u slučaju opasnosti. U četvrtom razredu već može mlađe dijete voditi sa sobom i pomoći mu. Barem je to tako bilo davno prije, ili ne tako davno. Velika se pozornost tome pridavala, od početka 1980-ih do kraja rata. Jesu li u međuvremenu nastupile neke reforme, ne znam, ali to se nekako pogubilo u obrazovnom procesu.”

Marija Kovačić kao učiteljica je radila 41 godinu, a u mirovini je već skoro dvadeset godina. I ona se prisjetila da su se vježbe evakuacije radile puno češće nego što je to slučaj danas, redovitije u višim razredima, a sjeća se da se sve razrađivalo do u detalja: “Učitelji su imali stručne aktive jednom mjesečno, i to se organiziralo po bivšim općinama, svaki put u nekoj drugoj školi. Učitelji trećih razreda, primjerice, ili svih četvrtih razreda, pa smo s voditeljem razrađivali sve te stvari poznate pod nazivom NNNI. Imali smo predavanja, pa smo vježbali prvu pomoć, što bismo onda najčešće objašnjavali djeci četvrtog razreda. Pokazivali su nam kako gasiti požar, ali su i djeca mogla probati, uglavnom četvrti i viši razredi. Viši razredi su učili previjati, reanimirati, bila je lutka na kojoj su mogli vježbati, a djeca viših razreda učila su i stavljati gas-maske. Danas često kritiziraju disciplinu, ali ja samo zamišljam što bi bilo da su djeca bila u školama tijekom ovih potresa, to ne bi bilo dobro. Mi učitelji u to vrijeme osjećali smo se sigurno, samopouzdano, jer smo znali što i kako treba raditi, kako se ponašati. Nismo se bojali baš zato što smo to puno puta izvježbali.”

Zbog iznimno čestih potresa kojima svjedočimo cijele godine, neki su ravnatelji odlučili unijeti važne promjene – vježbe evakuacije neće se najavljivati i radit će se češće, puno češće nego što je to zakonska obveza. Tako učitelji i djeca bit će bolje pripremljeni. Jedna od njih je i Romana Ana Reščić, ravnateljica zagrebačke Osnovne škole Nikole Tesle. Iako se u toj školi vježbe evakuacije održavaju jednom godišnje – češće nego što je zakonska obveza – to će biti još češće: “S trećim se razredima rade protupožarne vježbe, a s četvrtima vježbe za evakuaciju u slučaju potresa. Učenici na znak zvona na predviđene izlaze iz škole, svi učenici se skupljaju na zbirnom mjestu – školskom igralištu – na kojem učitelji ravnatelju daju brojno stanje učenika. Nakon izlaska DVD nastavlja sa svojom prezentacijom gašenja požara protupožarnim aparatom te prezentiraju rad s potražnim psima. Nažalost, djeci ne dajemo da rukuju protupožarnim aparatima zbog njihove sigurnosti, iako znam da u svakoj generaciji ima hrabrica koje to žele. U skloništa ne idemo od rata – u tijeku rata, po pričama starijih kolegica, učenici su odlazili u obližnja skloništa u okolne stambene zgrade. Isti ti vatrogasci su za učenike razredne nastave organizirali postupak ponašanja u slučaju potresa. Iako je zakonska obveza drugačija, mi to radimo svake godine. Moram napomenuti da su te vježbe najavljene učiteljima. Smatram da to nije dobro jer ne pokazuje pravi odnos panike i organiziranosti. Puno bolje bi bilo kada bi se to odvijalo češće i nenajavljeno. Možda bi faktor iznenađenja pokazao pravo stanje stvari. Kao ravnateljica, učiteljica i majka zabrinuta sam i svjesna da im moramo usaditi protokole kojih će se morati pridržavati u slučaju potresa i ostalih nepogoda. Kao ravnateljica inzistirat ću da se vježbe na nivou škole odvijaju češće, sve dok sve ne bude maksimalno uvježbano.”

 

‘Kao ravnateljica, učiteljica i majka, zabrinuta sam. Inzistirat ću na tome da se vježbe na nivou škole odvijaju češće, dok ne bude maksimalno uvježbano’, kaže Romana Ana Reščić

 

Ravnateljica Ana Reščić tvrdi da djeca uglavnom uživaju u tim edukacijama. Kaže da svatko tko je ikada radio u razredu zna da djeca puno bolje reagiraju na sve što sama mogu isprobati, doživjeti, odraditi – oni vole kad mogu “okusiti život”, a oni im to vole dopustiti u kontroliranim uvjetima. Samo tako ih se može pripremiti na situaciju koja i odrasle dočeka nespremne.

Klinička psihologinja Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, kaže da je uvježbanost iznimno važna, smatra da je potrebno da se vježbe ponavljaju do te mjere dok ne postanu rutina, jer se tako smanjuje panika u slučaju neposredne opasnosti. Gordana Buljan Flander kaže:”U situacijama neposredne opasnosti djeci je neizmjerno važna predvidivost i sigurnost, kako bi imali kakav takav osjećaj kontrole. Potres je prirodna nepogoda nad kojom nemamo nikakvu kontrolu, a nakon što se potres dogodi zapravo traumatska situacija nije završila jer se često poslije javlja još potresa. Tim više je djeci važno imati osjećaj kontrole. Tijekom pandemije kontrolu nad situacijom daje njihovo ponašanje – perem ruke, držim distancu, nosim masku – pa imam kontrolu nad situacijom. U situacijama potresa i sličnih opasnosti važno je, da bismo imali osjećaj kontrole, postojanje plana. Ono što mi psiholozi savjetujemo roditeljima u ovakvim situacijama jest – svakako razgovarajte s djecom i dogovorite plan. Ako djeca pitaju hoće li biti novih potresa, nemojte lagati da neće, nego im recite da je to moguće, ali da ćete s njima napraviti plan kako se ponašati u takvoj situaciji. Kad počne, stati ispod nosivog zida ili štoka, nakon potresa izaći i uzeti ruksak sa spakiranim svim potrebnim stvarima. Ako je dijete bilo samo u trenutku potresa, onda isto tako mora znati kamo treba otići – primjerice u park ili na školsko igralište – gdje ćete ga vi dočekati. Takav plan roditeljima i djeci daje sigurnost i osjećaj kontrole. Sve treba dogovoriti, sve korake i detalje. Sad, nadam se, shvaćamo da živimo u potresnom području i moramo znati kako živjeti s potresima. Djeca moraju imati plan kako se ponašati i kod kuće i u školi, odnosno vrtiću te da taj plan uvježbaju.”

Romana Ana Reščić, ravnateljica zagrebačke Osnovne škole Nikole Tesle. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

Gordana Buljan Flander opisala je kako se djeca ponašaju u situacijama neposredne opasnosti: “Kad osjete strah za život djeca trebaju odraslu osobu kojoj će vjerovati, što znači da će u takvoj situaciji gledati učitelja ili nastavnika te će nastojati s njegova ili njezina lica iščitati koliko je ozbiljno, kako se ponašati, čekat će upute o tome kako se ponašati. Zato je iznimno bitno da su učitelji i nastavnici uvježbani i educirani za ovakve situacije. Djeca moraju imati povjerenje u svoje učitelje i nastavnike, a svaki učitelj poznaje svoje dijete i zna kako sa svakim od njih razgovarati, kako se nositi s eventualnim izazovima. U dvije godine, kolika je zakonska obaveza škola da organiziraju takve vježbe, djeca mogu zaboraviti sve što su čula, dvije godine je dugačko razdoblje bez ponavljanja obrazaca i vježbi. Bitno je održavati vježbe redovitije, one su važne za rutinu.”

Psihologinja također smatra da je poželjno djecu voditi u skloništa, ako ona postoje. U razgovoru sa sugovornicima koji rade u školama, Nacional saznaje da je sklonište neka tamo riječ, neko tamo mjesto koje se nalazi u blizini škole. Nikad se djeca ondje ne vode, što Gordana Buljan Flander smatra pogrešnim: “Uvijek je bolje da im je situacija poznata, nego da u trenutku stresa i traume odlaze na mjesto predviđeno za sklonište koje im je nepoznato. Važno je ne razvijati paniku kod njih u situacijama za koje ne znamo da će se dogoditi. Nije problem da s mlađom djecom sve odradimo kroz igru, a starija će ionako sve to smatrati ‘forom’, tinejdžerima je u toj dobi sve fora. Važno je imati plan, vježbati i uvježbavati, imati već dogovorenu reakciju s cijelim razredom. Jer djeca će se povesti za razredom, za svojim prijateljima. Postoji mogućnost da neka djeca, nakon ovih silnih potresa kojima smo svjedočila, neće htjeti ići u školu, da se neće htjeti odvajati od roditelja. Zato je važna suradnja roditelja i škole, roditelji moraju djeci objasniti da će učitelji i nastavnici brinuti o njima, a roditelj mora biti siguran da u školi zaista postoji plan koji funkcionira, koji je razrađen i uvježban.”

Komentiraj