Nacional posjeduje draft dramatične tužbe koju će protiv Hrvatske narodne banke kroz nekoliko dana zagrebačkom Trgovačkom sudu uputiti tvrtka Sokol Marić. Sokol Marić najveće je privatno zaštitarsko društvo u Hrvatskoj s oko dvije tisuće zaposlenih. Direktor te tvrtke Zlatko Marić planira tom tužbom zatražiti od Hrvatske narodne banke naknadu štete zbog propusta u njenu postupanju. Zatražit će da mu HNB nadoknadi 142 milijuna kuna sa zateznim kamatama, koliko od njega potražuju strane banke i faktoring društva. Marić smatra da HNB nije postupao u skladu sa svojim zakonskim obvezama koje su navedene u Zakonu o kreditnim institucijama, Odluci o velikim izloženostima kreditnih institucija i Odluci o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza kreditnih institucija. Marić tvrdi da je sve to u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetom koja mu je nastala zbog jednog dijela njegove poslovne suradnje s Agrokorom.

Zlatko Marić zapravo planira povući okidač za početak jednog šireg procesa u kojem bi hrvatski porezni obveznici zbog propasti Agrokora, nemara ili kriminala u funkciji Agrokora unutar HNB-a na koncu mogli platiti 3 milijarde kuna odštete oštećenim dobavljačima.

Mariću je Agrokor ostao dužan 142 milijuna kuna na ime regresnih mjenica. Međutim, toliko sada banke potražuju od Marića jer su bile prisiljene otkupiti mjenice za ta potraživanja i pretvoriti ih u kredite. Marić i Agrokor imaju dugogodišnji kompleksan odnos. Zlatko Marić u svojim ranijim javnim istupima govorio je kako mu je Agrokor isprva bio poželjan i dobar partner. Međutim, ubrzo nakon što je sklopio lukrativni ugovor o zaštiti svih Agrokorovih tvrtki, upao je u probleme s naplatom potraživanja od koncerna. Todorić mu je nudio kompenzacije, ali kako su oni to odbili, u njegovoj tvrtki ubrzo se potom pojavio Todorićev tim eksperata i financijskih stručnjaka predvođen Ivanom Todorićem i Tomislavom Lučićem, koji su mu predložili financiranje putem regresnih mjenica. Tako je bio razvijen paralelni financijski sustav koji je godinama bio u sivoj zoni jer nadzor nad tim poslovanjem nije provodila ni Hanfa ni HNB, niti ijedna druga državna institucija. Marić navodi kako je Todorić u taj hibridni sustav financiranja putem regresnih mjenica uvukao još 185 tvrtki, ali i da nije točno da je takvo financiranje u sivoj zoni. On smatra da je HNB morao takvo financiranje nadzirati i kontrolirati, a u tužbi detaljno elaborira zašto.

Marićeva tužba značajna je jer najavljuje da bi afera Agrokor uskoro mogla eksplodirati novom bujicom tužbi koja tu krizu uvodi u jednu sasvim novu dimenziju. Ona najavljuje novu pobunu dobavljača koje je Todorić izigrao. Gotovo dvije stotine tvrtki dobavljača uz čiju se pomoć Agrokor zadužio za dodatnih 3 milijarde kuna mogu slijediti Marićev primjer i zatražiti naknadu štete od HNB-a. U prijevodu od države. A to jasno otkriva da će država tek početi nazirati koliku će štetu zbog drame u Agrokoru plaćati hrvatski građani.

Marićeva tužba pruža dubinski uvid u ono što je kardinal Josip Bozanić još prije dva desetljeća nazvao grijehom struktura koje su svojim postupanjem omogućile divljanje ortačkog kapitalizma i metastaziranje klijentelizma u Todorićevoj režiji koje je u proljeće 2017. počelo stizati na naplatu, kako hrvatskom društvu, tako u političkom smislu i aktualnoj vladi Andreja Plenkovića.

Ona je šokantna i zato što baca novo svjetlo na posljedice krize u Agrokoru i neizravno također pokazuje da bi hrvatski građani, ovaj put zbog propusta u postupanju institucija, također mogli snositi i nadoknađivati štetu nastalu zbog drame Agrokorova koncerna. A to pak demantira više puta izrečenu samohvalu Vlade da će se kriza u Agrokoru riješiti bez da proizvede trošak hrvatskim građanima. Marić u tužbi navodi da je njegova tvrtka vjerovnik Konzuma i da je sukladno zakonu prijavio da od Konzuma potražuje 149.264.855 kuna u sklopu postupka izvanredne uprave nad Agrokorom. Tu tražbinu nisu osporavali ni izvanredni vladin povjerenik, niti drugi vjerovnici. Najmanji dio potraživanja, oko milijun eura, odnosi se na pružanje usluga koje je tvrtka Sokol Marić izvršila prema Konzumu. Najveći dio tiče se mjenica čiji je izdavatelj bio Konzum. Konzum je tvrtki Sokol Marić izdao mjenice na temelju njihova financijskog odnosa koji je formaliziran sklapanjem više pojedinačnih Sporazuma o poslovnoj suradnji u razdoblju od prosinca 2016. do ožujka 2017. U tužbi stoji: ‘’Navedenim Sporazumima o poslovnoj suradnji predviđeno je da će tužitelj i pojedina društva Agrokor koncerna sklopiti Ugovore o financijskom zajmu temeljem izdanih mjenica i vezano uz Ugovore o otkupu mjeničnih potraživanja s faktoring društvom koje je imenovano u svakom pojedinačnom Sporazumu. Zajam je bio realiziran izdavanjem mjenice dužnika Konzuma koju je tužitelj temeljem Ugovora o otkupu mjeničnih potraživanja (Faktoring ugovora) eskontirao banci ili faktoring društvu uz pravo faktoring društva da od tužitelja potražuje regresnu naplatu mjenice koju po dospijeću ne ispuni njen izdavatelj, odnosno Konzum. Novčana sredstva dobivena eskontom mjenice, odnosno ustupom potraživanja iz mjenice, tužitelj je uplaćivao na račun Konzuma i tako vraćao primljeni financijski zajam, a Konzum je bio dužan isplatiti mjenice faktoring društvu ili banci po njihovu dospijeću’’.

Međutim, nakon izbijanja krize u Agrokoru, a posebno nakon što je otvoren postupak izvanredne uprave nad Agrokorom, Konzum je prestao ispunjavati obveze preuzete izdavanjem mjenica. Kako se banke i faktoring kuće nisu mogle naplatiti, zatražili su od tvrtke Sokol Marić da plati taj Konzumov dug. To je značajno negativno utjecalo na poslovanje Marićeve tvrtke pa je on 10. listopada 2017. podnio Trgovačkom sudu u Zagrebu zahtjev za otvaranje predstečajnog postupka koji je još uvijek u tijeku.

Gdje Marić vidi odgovornost Hrvatske narodne banke?

Marić u tužbi navodi: ‘’…Višegodišnje mjenično poslovanje između Sokol Marića i Agrokora odvijalo se uz financiranje poslovnih banaka i faktoring društava, koja su također svoje poslovanje u najvećem dijelu financirala kreditima poslovnih banaka koji su odobravani na temelju zaloga otkupljenih tražbina, odnosno mjenica Konzuma. Tužitelj nikada nije pristupio sklapanju sporazuma o poslovnoj suradnji s Agrokorom ako sredstva za otkup mjenica nisu bila unaprijed osigurana u komunikaciji Agrokora s poslovnim bankama i faktoring društvima’’.

Kako je do izbijanja krize Todorić sve mjenice uspijevao uredno isplaćivati, Marić nije ni posumnjao da postoji stvarni rizik regresne naplate. Nakon otvaranja postupka izvanredne uprave pokazalo se da je takav model mjeničnog poslovanja Todorić koristio i s drugim velikim dobavljačima. Tijekom tog postupka objavljeno je da je ukupan dug Agrokora temeljem neisplaćenih mjenica dosegao čak 7,3 milijarde kuna, od čega se čak 3,1 milijarda kuna odnosila na mjenice s regresnim jamstvom dobavljača. Tek po otvaranju postupka izvanredne uprave mnogi dobavljači započeli su razmišljati o tome u što su se to upustili. Marić u tužbi navodi da on ništa nije sumnjao i zato što su ‘’sredstva za otkup mjenica bila osigurana od strane poslovnih banaka koje su prije odobrenja plasmana dužne sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Odluci o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza kreditnih institucija provjeriti kreditnu sposobnost dužnika, u ovom slučaju Konzuma, njegovu likvidnost i obveze’’.

Zato Marić u tužbi izričito navodi da je do sistemskog rizika za hrvatsko gospodarstvo došlo zbog Agrokorove prezaduženosti, a to po njemu nedvojbeno ukazuje na to da je bankarski sektor u cjelini sudjelovao u kreiranju prezaduženosti tog koncerna te doveo do stvaranja sistemskog rizika kako za gospodarstvo u cijelosti, tako i do njegova prelijevanja na dobavljače Agrokora kao regresne dužnike za njegove obveze. U prilog tim tvrdnjama Marić je u tužbi citirao očitovanje Vlade od 13. prosinca 2017. koje je dano u postupku ocjene ustavnosti Lex Agrokor, a koje u cijelosti glasi ovako: ‘’Primjer Agrokora jasno je pokazao i povezanost sistemski značajnih društava s bankarskim sustavom. Sustav Agrokora održavao je poslovne odnose s 21 kreditnom institucijom u Hrvatskoj, pri čemu se izloženost pojedinih kreditnih institucija prema Agrokoru kretala na maksimalnoj zakonom dopuštenoj razini, tj. razini od oko 25 posto njihova jamstvena kapitala. To znači da su se na ovaj način pokazali i rizici prelijevanja problema na bankarski sustav, s obzirom na to da bi se dio banaka suočio s velikim poteškoćama uz opasnost aktiviranja sustava osiguranja depozita. Štoviše, rizici po stabilnost dijela bankarskog sustava ne bi ostali ograničeni samo na izravne učinke diskontinuiteta poslovanja sustava Agrokor, već bi se ovi rizici dodatno pojačali problemima s kojima bi se suočili poslovni partneri i dobavljači Agrokora, čiju dubinu i širinu nije bilo moguće unaprijed procijeniti. Da su rizici po bankarski sustav od poslovne povezanosti sa sistemski značajnim društvima vrlo realni potvrđuju i dostupni podaci o financijskim rezultatima banaka u lipnju i rujnu 2017. I nakon što je na zahtjev bivše Uprave Agrokora aktiviran Zakon, te spriječen nekontrolirani kolaps sustava Agrokor, 30. lipnja 2017., 13 od 26 kreditnih institucija u Hrvatskoj iskazale su gubitak. Zbog toga je bruto dobit (prije oporezivanja) bankarskog sustava toga dana bila 65 posto manja nego 30. lipnja 2016. kada je u gubitku bilo samo pet kreditnih institucija. Izvješća HNB-a ovakvo kretanje, koje nije sukladno općenito pozitivnim gospodarskim trendovima u Hrvatskoj objašnjavaju upravo rezervacijama vezanim uz sustav Agrokor. Dodatno i 30. rujna 2017. 12 od 26 banaka ostalo je u gubitku, a zabilježena bruto dobit svih kreditnih institucija ostala je 47 posto niža nego na isti dan 2016. Ovi podaci tek naznačuju smjer i intenzitet mogućih posljedica koje su mogle nastupiti za bankarski sustav i financijsku stabilnost Hrvatske da je došlo do nekontroliranog sloma sustava Agrokor i prelijevanja krize na njegove dobavljače i poslovne partnere’’.

Marićeva tužba protiv HNB-a usmjerena je na osporavanje informacije o visini izloženosti banaka prema koncernu Agrokor. On u tužbi navodi da je ta izloženost zapravo bila veća od 25 posto te da je HNB u takvoj situaciji trebao puno oštrije provoditi superviziju i kontrolirati izloženost banaka prema Agrokoru i uvećati njihovu ukupnu razinu izloženosti za onoliko koliko su prema Agrokoru bila izložena s bankama povezana faktoring društva. U tužbi to Marić elaborira ovako: ‘’Iako je imao uvid u činjenicu da poslovne banke kao osiguranja za plasmane prema faktoring društvima primaju mjenice društava u sastavu koncerna Agrokor (čime se rizik naplate plasmana prema faktoring kućama izravno povezuje s rizikom isplate mjenice od strane društva u sastavu koncerna Agrokor) i to u iznosima koji se mjere u milijardama kuna, HNB je propustio u skladu s odredbama ‘Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva’ i vlastite ‘Odluke o velikim izloženostima kreditnih institucija“, kojima je definiran pojam „grupe povezanih osoba’, u postupcima supervizije nad poslovnim bankama u ‘Grupu povezanih osoba Agrokor’ uvrstiti i ona društva koja su u gospodarskom smislu povezana s društvima koncerna u tolikoj mjeri da predstavljaju jedan rizik, a to su upravo faktoring društva i dobavljači koji su eskontirali mjenice društava koncerna Agrokor’’.

Marić u tužbi navodi da je zbog propusta HNB dopustio bankama da prikriju stvarnu razinu izloženosti prema Agrokoru te da se kreditno prema njima izlože u iznosu većem od zakonom dopuštenog. Za njega je to bitno jer se ni on ne bi izložio prema Agrokoru tolikim iznosom, da je bio svjestan tih propusta u radu HNB-a. Drugim riječima, Marić tvrdi da institucije nisu radile svoj posao, da je sustav namjerno prilagođavan potrebama Agrokora te da su i dobavljači ušli u sistemski rizik samo zbog tih anomalija u postupanju HNB-a.

Marić u tužbi navodi da su banke zbog takvog percipiranja Agrokora obveze tog koncerna klasificirale u kategoriju rizičnosti A, odnosno najmanjeg kreditnog rizika, odnosno da nisu bile pravilno klasificirane. To je za banke značilo da nisu dužne stavljati povećane rezervacije za te plasmane, što je nominalno povećalo njihovu profitabilnost i adekvatnost kapitala. A Marić u tužbi navodi da je to za njega značilo da je i kreditna sposobnost i likvidnost Agrokora neupitna, pa se zato i upustio u odnos s koncernom koji ga sada može koštati 20 milijuna eura.

Marić u tužbi navodi kako su i guverner HNB-a Boris Vujčić i Ivica Todorić svojim izjavama za medije potvrdili da su bili potpuno informirani i o Agrokorovom mjeničnom poslovanju i općenito financijskom stanju u Agrokoru, ali navodi i druge razloge iz kojih proizlazi da je Vujčić o tomu morao biti podrobno informiran.

Osim toga, Marić u tužbi poentira da uopće ne bi mogao ni doći u poziciju da se toliko izloži prema Agrokoru da je pravilno primijenjena odredba članka 14. Odluke o klasifikaciji plasmana i izvanbilančnih obveza kreditnih institucija u razdoblju od prosinca 2016. do travnja 2017., niti bi Konzum mogao s bankama i faktoring društvima financiranim od banaka sklopiti ugovore o dobavljačkom faktoringu.

Marić u tužbi vrlo detaljno opisuje zašto tvrdi da je HNB odgovoran za štetu koju može pretrpjeti u poslovanju s Agrokorom te navodi: “HNB je samostalan i neovisan u okviru Ustava i zakona u cjelokupnosti poslova iz svoje nadležnosti, što se osobito očituje i u obavljanju poslova supervizije i nadzora u skladu sa zakonima kojima se uređuje poslovanje kreditnih institucija te donošenju podzakonskih propisa iz poslova iz svoje nadležnosti. Odredbom članka 8. Zakona o HNB-u propisana je odgovornost HNB-a za štetu počinjenu u poslovima supervizije i nadzora.’’ Marić konstatira da je HNB ovlašten i dužan obavljati superviziju i nadzor poslovanja kreditnih institucija, u poslovima nadzora donositi odgovarajuća rješenja i akte, odnosno podzakonske propise za uređenje poslovanja banaka, te pridonositi stabilnosti financijskog sustava u cjelini. Pritom posebno ističe da je odredbom članka 176. Zakona o kreditnim institucijama propisano da su osnovni ciljevi supervizije koju obavlja tuženik održavanje povjerenja u hrvatski bankovni sustav te promicanje i očuvanje njegove stabilnosti. Zato Marić tvrdi da HNB nije poduzeo sve zakonom propisane mjere da spriječi nastupanje onog sistemskog rizika za hrvatsko gospodarstvo koje se spominje u Vladinu priopćenju koje je Ustavni sud citirao prilikom izricanja ocjene ustavnosti lex Agrokor.

Marić se nakon stupanja na snagu Lex Agrokor, u usporedbi s drugim izloženim dobavljačima Agrokora, držao relativno suzdržano u javnim istupima. Ni sada ne namjerava oštro javno istupati protiv vladina povjerenika za Agrokor Fabrisa Peruška, niti izravno kritizirati Plenkovićevu vladu. Dijelom i zato što mu još uvijek nisu jasni brojni aspekti nagodbe koja se priprema. Naime, tvrtka Sokol Marić ima založno pravo na 23 nekretnine Konzuma. Međutim, otvoreno je pitanje kako će se i kada one procijeniti, kako će se tretirati taj procijenjeni iznos i kako će se isplaćivati u kontekstu lex Agrokor. Izvori bliski Mariću tvrde da o tomu nacrt nagodbe ništa ne govori, a još se ne zna ni hoće li Konzum biti solventan ili insolventan, što također određuje načine naplate potraživanja. Ivica Todorić je Marićeve mjenice trebao iskupiti do listopada 2017. Da nije usvojen lex Agrokor, Marić je mogao aktivirati založno pravo nad Konzumovim nekretninama i plijeniti ih preko ovrhe. To bi se radilo preko Fine. Napravila bi se procjena pa bi se za nekretnine licitiralo putem nadmetanja elektronskim putem. Potom bi se one prodale i prikupljeni novac isplatio bi se vjerovniku. Sada je taj postupak drugačiji, ali ni Mariću nije jasno kako će se doista provesti i koliko bi svojih potraživanja mogao naplatiti. Za njega je ta situacija osjetljiva i jer on i dalje posluje s Agrokorom. Njemu bliski izvori navode kako je posve izvjesno da će se HNB braniti tvrdnjama da nijedna od 21 kreditne institucije nije prešla izloženost prema Agrokoru koja je veća od 25 posto jamstvenog kapitala pojedine banke. Siguran je i u to da će HNB zatražiti od suda da se postupak zatvori za javnost jer će se suočiti s nekim zahtjevima da se sudu dostave osjetljive interne informacije HNB-a. Marić u postupku planira predložiti i neke zanimljive svjedoke, među kojima su i Ivica i Ante Todorić. Bit će naročito zanimljivo pratiti kako će njih dvojica odgovarati na pitanja Marićevih odvjetnika koja će biti usmjerena na pravu prirodu njihova odnosa s dugogodišnjim guvernerom HNB-a Željkom Rohatinskim koji je poslije mandata u toj instituciji razvio specifične poslovne odnose s Agrokorom, a i prije toga spominjao se kao moguća politička uzdanica interesne grupacije koju je Todorić bio spreman pripomoći nakon prvih spoznaja o financijskoj prezaduženosti koncerna još tamo tijekom 2009.

Marićeva tužba pripremljena je i obrazložena prilično ekstenzivno i racionalno je objašnjena. Ona će svakako baciti i novo svjetlo na odgovornost pojedinih institucija koje su tijekom krize u Agrokoru relativno uspješno kontrolirale vlastitu reputacijsku štetu.