Pulski sajam knjige ove godine obilježava četvrt stoljeća pa će se od 5. do 15. prosinca na sajmu Sa(n)jam knjige u Istri koji ove godine ima moto Gradovi u tijeku, predstaviti 15-autora i mnogo dodatnih programa. Srpski književnik Dragan Velikić na sajmu će se predstaviti prvi dan, i to dvjema knjigama. Osim novog romana ‘’Adresa’’, u kojem opisuje tužnu svakodnevicu Beograda 2018., Velikić će predstaviti i svoj prvi roman ‘’Via Pula’’ koji je napisao 1988., ali je po njegovoj želji preveden, ili točnije prilagođen na hrvatski jezik.

Dragan Velikić rođen je u Beogradu 1953., a odrastao je u Puli. Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92, pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do prosinca 2009. bio je ambasador Republike Srbije u Austriji. Živi u Beogradu kao slobodni književnik, a odnedavno je i u mirovini. Velikić je objavio jedanaest romana, pet knjiga eseja i tri knjige priča. Dva puta je dobio NIN-ovu nagradu, najvažniju književnu nagradu bivše Jugoslavije, a danas Srbije, za romane “Ruski prozor” 2008. i “Islednik” 2016.

NACIONAL: Na sajmu knjiga u Puli predstavit ćete prvi roman ‘’Via Pula’’ koji je na vaš zahtjev ‘’preveden’’, odnosno prilagođen na hrvatski jezik. Zašto ste to željeli?

Odavno želim čuti taj roman na jeziku na kojem sam odrastao. Isključivo taj roman, nijedan drugi. Na početku hrvatskog izdanja stoji bilješka: “Melodija jezika koju sam osluškivao pišući Via Pulu te 1987. godine bila je samo jedna od nijansi kojima se u mom svetu govorilo i pisalo, i na kojima se čitalo. Te nijanse su nosile određenu atmosferu, boje, asocijacije, ali se nisu međusobno isključivale. Djetinjstvo i mladost proveo sam u sazvučju istarskog govora, studentske godine koristeći književnu ekavicu, a pišući svoj prvi roman mislio sam o mnogo čemu, ali ne i o tome da mi je sadržaj pulski, a jezik beogradski. Jer, kao što rekoh, to se tada nije isključivalo. Naprotiv, dopunjavalo se. Današnje generacije nemaju to iskustvo. Odavno priželjkujem da Via Pulu vratim njenom maternjem govoru. S ovim hrvatskim izdanjem to se i ostvaruje. A vi koji ulazite, ostavite svaku politiku.”

NACIONAL: Zašto baš sada, nakon 30 godina?

Ove godine Sajam knjiga u Puli slavi značajan jubilej: 25 godina postojanja, a tema su “Gradovi u tijeku”. Pomislio sam da je pravi trenutak za ‘’Via Pulu’’. Moj hrvatski izdavač MeandarMedia, i suizdavač riječki “Ex Libris”, ispunili su mi želju. Inače, i moj novi roman ‘’Adresa također ima svoju hrvatsku premijeru na pulskom sajmu. Dakle, dva romana o dvama gradovima koji su pozornice skoro svih mojih romana.

NACIONAL: Što je bila inspiracija za ‘’Via Pulu’’, a što za ‘’Adresu’’?

‘’Via Pula’’ je bila moja književna inicijacija. Iako sam prije tog romana objavio dvije knjige priča, ‘’Via Pula’’ me je stvorila kao pisca. Uslijedila je izvanredna kritika Igora Mandića koja je imala težinu najveće nagrade za nekoga tko je tek ulazio u svijet literature. Pišući ‘’Via Pulu’’, ja sam disao taj grad. Želio sam sažeti ne samo njegovu povijest, već i svakodnevice koje su se smjenjivale tijekom stoljeća. Glavni junak, psihijatar, “šeta” pulskim ulicama, i priziva neke ljude i važne događaje iz minulih vremena. Takva struktura mi je omogućila poziciju dobrog duha grada. To je odredilo ton romana.

‘Knjiga ‘Adresa’ opisuje Beograd danas, u vrijeme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti. Beograd je pod okupacijom a Srbija pod anestezijom’

U romanu ‘’Adresa’’, čiji podnaslov je beogradski roman, pratim život jednog običnog čovjeka u tom gradu. Glavni junak je dokumentarist u muzeju pošte. Samim time odredio sam njegovu vizuru, koja je postala i moja vizura, pa sam se zato bavio velikim sustavima kao što su pošta i željeznica. Kako roman odmiče, sve dominantnija postaje ona linija romana koja prati događanja u Anno Domini 2018. Tu je svakodnevica Beograda danas, u vrijeme vladavine razbojničke družine koju čini vrh stranke na vlasti. Nije pretjerano reći da je Beograd pod okupacijom. Srbija je zemlja pod anestezijom. Ali, pored svega, Beograd je grad nevjerojatne energije i uvijek se u čudu pitam odakle izvire taj duh, taj humor, ta kreativnost. Pokušao sam u romanu ‘’Adresa’’ dati jednu sveobuhvatnu sliku tog grada.

NACIONAL: Rođeni ste u Beogradu, ali u Puli ste odrasli, zašto ste se preselili i koliko dugo ste ondje živjeli? Čega se najradije sjetite iz tog vremena?

Moj otac je bio mornarički časnik i dobio je prekomandu u Pulu kada je meni bilo pet godina. Djetinjstvo i mladost proveo sam u Puli. To je grad koji mi se najdublje utisnuo. Kadgod se negdje na televiziji pojavi kakva vijest o Puli, ja pojačavam ton. Pratim lokalna događanja, ne mislim na dnevnu politiku, jer to me najmanje zanima. Moji interesi su drugdje. Kako se mijenja lice grada. Ja sam kroničar Pule na daljinu. I Pule i čitave Istre. S nestrpljenjem očekujem svakog prosinca godišnji kalendar “Franina i Jurina”. To je moja omiljena lektira koju iščitavam od korica do korica. U takvim librima se najbolje oslikavaju epohe. Na zidu u mojoj radnoj sobi je ogromna karta Istre. Ponekad se zabavljam iščitavajući nazive gradova i sela. Veoma mi prija zvuk tih imena.

NACIONAL: Kakva je Pula vašeg djetinjstva?

U Pulu dolazim barem jednom godišnje, tako da imam osjećaj kao da iz tog grada nisam ni otišao. Zato mi je važan Sajam knjiga, bez kojeg vjerojatno ne bih imao takav kontinuitet. A kada doputujem u Pulu, pokušavam uočiti promjene koje su se u međuvremenu dogodile. Kružim svojim gradom, obilazim meni važna mjesta, uočavam nove perspektive.

NACIONAL: Živite u Beogradu, kakva je trenutačna situacija u Srbiji? Kad biste ju morali opisati u pet rečenica…

To “trenutačno” traje već trideset godina, s kratkim periodom vladavine Zorana Đinđića, kada je izgledalo da su loša vremena prošlost i da sve ide na bolje. Vladavina najgorih, ili kakistokracija, vidljiva je na svakom koraku – razvaljene ulice, trošne fasade, razrovani trotoari, prljavština i ljudi koji se hrane iz kontejnera s jedne strane; s druge džipovi s istetoviranim novobogatašima, križinama na retrovizorima, plastičnim djevojkama na suvozačevu mjestu, ili za volanima vlastitih džipova. Nekakve spodobe po TV ekranima, besperspektivna omladina, nepovratni odlasci perspektivne omladine, sijede glave na protestima, opustošene bolnice, škole kao mjesta za izbjegavanje, novinski naslovi zbog kojih čovjek ne bi zažalio pretjerano kad bi zaprijetila totalna kataklizma…

NACIONAL: Kako živi književnik u Srbiji? Može li se živjeti od književnosti i pisanja?

Ja sam odnedavno u penziji, nije baš neki prihod, no kako sam veći dio svog života bio slobodnjak, meni penzija izgleda kao dar. Ja sam jedan od rijetkih pisaca u Srbiji koji živi isključivo od svojih knjiga i od prijevoda tih knjiga. Ipak, da nacionalna penzija za umjetnike nije ukinuta u vrijeme kada je ministar kulture bio Ivan Tasovac – naravno, on ju je ukinuo na zahtjev zna se koga – onda bi bilo sasvim dobro. No iz pouzdanih izvora čujem da se nacionalne penzije za umjetnike i dalje daju, ali tajno, bez natječaja. Jer, znate, umiru ljudi, pa u fondu ostaje taj višak. E sad, nemojte me pitati kako je to moguće. U zemlji u kojoj ministar unutarnjih poslova pruža logistiku svome ocu, trgovcu oružja, zar mislite da je teško tajno nagraditi poslušne umjetnike nacionalnim penzijama. No ima ih koji su hvalisavci pa je to procurilo. Ne sumnjam da će ministar financija to negirati, međutim kako vjerovati ministru financija kada je plagirao svoj doktorat? Ovih dana je nakon punih pet godina natezanja s vlastima, komisija Beogradskog univerziteta proglasila taj doktorat lopovlukom.

NACIONAL: Podržava li ministarstvo odnosno država književnike i druge radnike u kulturi? Kakav je odnos države po tom pitanju?

Podržava one koji podržavaju ovaj režim i uoči izbora sudjeluju u laganju građana, pa se tako umjetnici slikaju u autobusu koji glumi budući beogradski metro, ili se slikaju s Vučićem na izbornim panoima. Moje iskustvo je malo drugačije. Prije tri godine ukinuta je Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu koja mi je trebala biti dodijeljena za roman “Islednik”. To se dogodilo samo tjedan dana uoči dodjele. Možete li zamisliti, ukinete nagradu koja postoji više od četrdeset godina samo zato da je ne dobije netko tko ima kritički stav prema postojećem režimu. Ili, drugi primjer. Ministar kulture odbio je prošle godine da ja budem u srpskoj delegaciji na Sajmu knjiga u Moskvi, iako sam bio jedini srpski pisac koji je te godine u Rusiji objavio roman. Ipak, otišao sam o trošku Univerzitetske biblioteke Srbije, čiji upravitelj je smatrao da bi to bila velika blamaža da se ja ne pojavim na tom sajmu.

‘Prije tri godine ukinuta je nagrada koju sam trebao dobiti. Zamisliti, ukinete nagradu koja postoji 40 godina samo zato da je ne dobije netko tko ima kritički stav prema režimu’

NACIONAL: Dobitnik ste NIN-ove nagrade, i to dvaput. To je nekadašnja najvažnija književna nagrada u Jugoslaviji, a danas je najvažnija u Srbiji. Koliko se književnost cijeni u Srbiji? Osjećate li na svojoj koži da ste važni?

Djelovalo je tako jedno vrijeme, kada sam sa svakom novom knjigom imao desetine i desetine književnih večeri po bibliotekama i domovima kulture u Srbiji i regiji. Ali kako u ovom najnovijem romanu vrlo jasno kritiziram sadašnju vlast, ta moja važnost se istopila i imam pozive za promociju tek od nekoliko hrabrih voditelja kulturnih institucija. U svakodnevnoj komunikaciji mnogo više važnosti donese intervju na nekoj od dviju slobodnih televizija, nego bilo koje nagrade, ali ne znam što bih s tom važnošću. Ono što prija, to su čitatelji koji prilaze na ulici, na pijaci, u pošti, sa željom da me upoznaju i da mi kažu koliko im je značajno to što pišem, kao i ono za što se u kolumnama i intervjuima zalažem.

NACIONAL: U Hrvatskoj je izdavačka djelatnost prije nekoliko godina gotovo propala, a to bi se i dogodilo da država nije pomogla. U Srbiji se, čini se, puno više kupuje i objavljuje knjiga jer je veće tržište. Kakva je situacija u tom kulturnom segmentu, je li bilo krize i kako se ona iskazala?

Čujem od svojih kolega i izdavača iz Hrvatske da je knjižarska mreža uništena. Nijedan izdavač ne može opstati od prodaje knjiga samo na sajmovima, s obzirom na to da sajmovi traju nekoliko dana. U Srbiji knjižarska djelatnost postoji. Recimo, moj izdavač Laguna ima lanac od 45 knjižara, od kojih samo u Beogradu ima 23. A 45 knjižara je više od stotinu izloga. Eto segmenta iz područja ekonomije gdje je Srbija bolja od Hrvatske. Ne znam za neki drugi primjer.

NACIONAL: U Hrvatskoj, ali i u Europi, pa i u SAD-u, na vlasti su desne stranke koje sve više jačaju, a negdje u Europi čak i ekstremno desno je postalo mainstream. Kako gledate na to?

S velikom rezignacijom i neprijatnošću. Ali to su valjda neki prirodni ciklusi, nekakve neminovne plime i oseke koje dovode do neophodnih civilizacijskih promjena. Najtužnije je to što je taj desničarski pogled na svijet jedan mračan, sebičan, besperspektivan pogled koji odbacuje promjenu i sav se temelji na istosti, a od istosti se dobiva skorbut i mučnina do povraćanja. Kada pogledate fotografije i snimke od prije skoro sto godina, iz vremena kada se vjerovalo u nezaustavljivi progres i dolazak socijalne pravde – vi vidite nasmijana lica, čak i u vrijeme objektivnog siromaštva. Vjera u bolju budućnost i pravedniji svijet, što je ljevičarska ideologija, svakako je prijatnije ozračje od ovih mračnih molitelja, što silno vole svoje države, ali samo one ljude u njoj koji sliče njima. A i s takvima obično imaju problem, čim se bliže upoznaju.

NACIONAL: U Srbiji je na vlasti predsjednik Aleksandar Vučić, a premijerka je Ana Brnabić, kako vidite njihovu vladavinu? Bili ste jedan od žestokih kritičara Miloševićeva režima, a neki kažu da je Vučić sličan ili gori od njega, samo što se danas neke stvari ne mogu govoriti ili raditi kao što se to radilo 1980-ih i posebno ratnih 1990-ih. Biste li se složili s tim?

Ne postoji vladavina Ane Brnabić. Ona je samo maketa premijera. Onaj tko se za sve pita i koji u Srbiji jedini odlučuje je Aleksandar Vučić. Milošević je bio konvencionalno zlo, a Vučić je radioaktivno. I fizički, i mentalno, njegova vlast troši posljednje resurse zdravog razuma građana. Već osam godina se pljačka i uništava Srbija. U svim režimskim medijima, a njih je 95 posto, odjekuju Vučićeve halucinacije kako je Srbija lider u regiji, kako prosječna plaća od 500 eura samo što nije dostignuta. I tako što više oni kradu i ostatak stanovništva je sve bogatiji. Njihove milijarde i naše tisuće čine idilu jedinstva i sloge. I dok je nas s tisućama svakim danom sve više, bratstvo milijardera se ne širi. Uvećavaju se samo njihovi profiti koji i nama dižu prosjek. Danas je Srbija reality država. Korupcija je legalizirana. Prizori razrovanih beogradskih ulica i trgova podsjećaju na psihodelične slike Hieronymusa Boscha. Na obali Save podiže se srpski Dubai, s navodno arapskim kapitalom, no bit će da je to samo maska domaćih poduzetnika. Na beogradskim gradilištima taksimetri iznajmljenih građevinskih mašina mafijaša otkucavaju profit i kada radovi stoje. Režimski mediji do besvijesti ponavljaju mantre u koje anestezirani ljudi vjeruju, jer sve televizije osim N1 i Al Jazeere emitiraju danonoćno laži, i samo laži. A s onima čija su jedina dnevna lektira naslovnice tabloida lako se manipulira. Primitivizam, neznanje, nasilništvo, korupcija i kriminal u potpunosti su zavladali srpskim društvom.

‘Vučićeva vlast troši posljednje resurse zdravog razuma građana. Već osam godina se pljačka i uništava Srbija. Danas je Srbija reality država. Korupcija je legalizirana’

Nekome sa strane teško je objasniti što se to u Srbiji događa, još od vremena rušenja Hercegovačke ulice u beogradskoj četvrti Savamala, kada su nepoznate osobe u službi države jedne travanjske noći 2016. za potrebe projekta Beograda na vodi porušili privatne objekte. Policija se nije odazivala na pozive građana. Uslijedilo je, zatim, ukidanje Glavne beogradske željezničke stanice, vožnja nepostojećim metroom uoči izbora… Logično pitanje je kakvi su to ljudi koji dozvoljavaju da ih vlast tretira kao stoku? Tijekom osam godina vladavine, Vučić je u nečemu potpuno uspio. Za sve one koji ga podržavaju ukinuo je stid.

NACIONAL: Odnosi Hrvatske i Srbije su dosta loši, ne prestaju provokacije, iako se svako toliko mogu čuti riječi da se mora surađivati. To su ipak samo riječi, a djela su nešto posve drugo, ima li šanse da se to promijeni?

Kakistokracija je globalna pojava. Nesposobni da kreiraju uspješnu politiku, politički vrh obiju naših država iz problema se izvlači tako što okrivljuje za sve onu drugu stranu. Manjine su naročito zgodna municija u manipulaciji te vrste. Dokle god građani većinom pristaju vjerovati da im neki drugi narodi, ili neki drugačiji ljudi, rade o glavi, dotle će naši najgori uspješno vladati i nastaviti pljačkati nas. Jer to je jedino što suvremene političare interesira. U razvijenim društvima standardi su mnogo viši od ovdašnjih, pa se njihovi političari moraju mnogo više potruditi, ali mislim da je to sve ista, kvarljiva roba. Stvari se moraju fundamentalno mijenjati, i to brzo jer je veliki dio stanovništva Zemlje u očajnoj situaciji ili na rubu očaja. A očajnici jurišaju, oni nemaju što izgubiti. Strašno je kako još uvijek veliki dio Europljana ne shvaća da smo svi dio iste cjeline i da se ne može polovina planeta, zapravo mnogo manji dio, kupati u obilju, a da je ostatku ugrožena osnovna egzistencija. To ne funkcionira. Ali da se vratim na vaše pitanje – naše političke elite u dobroj mjeri opstaju na vlasti zahvaljujući jedna drugoj i siguran sam da su i sami svjesni toga. Oni će se uvijek dogovoriti, samo ako imaju obostranu korist. Treba li stalno podsjećati na to kako je naš kriminalni patriotski vrh savršeno surađivao tijekom rata dijeleći oružje, naftu… Što god je trebalo.

NACIONAL: Vidite li budućnost Srbije bez Vučića?

Budućnost kao glagolsko vrijeme postoji mimo Vučića, međutim budućnost kao prosperitet, kao nada za bolje sutra, nije na vidiku s mafijaškom organizacijom Srpske narodne stranke koja se registrirala kao politička stranka. Osim toga, ne može društvo ovisiti o jednom čovjeku. Političko-mafijaška hobotnica je metastazirala. Stigla je do najsitnijih kapilara u vidu onih nesretnika koji su kupljeni jednim sendvičem, flašicom mineralne vode i dnevnicom od hiljadu dinara, što je oko osam eura. Ti nesretnici su putujući cirkus koji ide po Srbiji i glumi Vučićevu publiku na organiziranim mitinzima. Ipak, ovaj svijet rezultat je rada moje generacije. Da smo mogli bolje, bolje bi i bilo. Ja ne vidim izlaz. Ali sam siguran da izlaz mogu i vidjeti, i osmisliti, i ostvariti neki novi, mladi ljudi.