Predstava “Don Juan”, premijerno postavljena u subotu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u režiji Dejana Projkovskog, vizualno je i glumački raskošna suvremena adaptacija klasika svjetske dramske literature oživljenog u punk-rock bajci punoj putene strasti.

Prvo HNK-ovo uprizorenje Molièrove komedije iz 1665. u režiji gosta iz Sjeverne Makedonije Projkovskog manje se oslanja na komediju a više na dramu, u eklektičnoj mješavini subverzije, parodije i rave partyja intenzivne usisne energije, čiji besprizorni (anti)junak u interpretaciji Igora Kovača postaje cinična kombinacija romantičnog anarhista i rock zvijezde.

Sablažnjiv plemić kojemu je lov na ženska srca jedino uzbuđenje, nepopravljivi libertinac koji je u Molièrovo vrijeme podrivao crkvu i potkopavao autoritet monarha, Don Juan je nonšalantno arogantan bezbožnik čiji vrijednosni stavovi razotkrivaju duboko ukorijenjeno društveno licemjerje. To je osobito vidljivo u njegovu završnom monologu, koji udara u želudac snažnom i vrlo aktualnom političkom porukom.

Don Juan je izvanredan lik – njegove degutantne navike, sebičnost i okrutnost, odreda društveno neprihvatljive osobine, čine ga nedvosmislenom metom prezira drugih. Skeptik koji hladnom arogancijom propituje proklamirane ‘vrijednosti’ religije, on je hiperseksualizirani razmaženi dječak, manipulator i oportunist, ali čovjek koji svoje odluke donosi svjesno.

Dosljedan u inzistiranju na odbacivanju normi koje nalažu “igranje uloga” u skladu s položajem u društvu, Don Juan je osoba zadivljujućeg integriteta, i upravo će ga to odvesti u neminovnu propast.

Kovačevu Don Juanu, odmjerenom na riječima ali neumjerenom u tjelesnim užicima, antipod je Dušan Bućan u ulozi njegova vjernog sluge Sganarellea, čiji je grubi i praznovjerni lik pohlepne kukavice oblikovao simpatično luzerski.

U srazu nenadmašne samodopadnosti jednoga i metodične prilagodljivosti drugoga nastaje besprijekorno duhovita sinergija Kovača i Bućana, koji apsolutno dominiraju čitavom produkcijom snagom glumačke izvedbe na rubu fizičke komedije prožete beskonačnim intelektualnim raspravama.

Projkovski ih je postavio na pozornicu koja ih predstavlja kao posve moderne junake, ne odričući se ipak povijesne dimenzije priče – kostimi Doris Kristić raskošno su barokni, dok gotički veličanstvena scenografija Valentina Svetozareva miješa mistični ugođaj s bordelskim grimizom i električnim gitarama.

Klasična dramska struktura prožeta je ekspresionističkim intervencijama; likovi tonu ili izviru iz podzemnog bezdana, neke se scene odvijaju kao u usporenom filmu, a predstavu otvara puteno stilizirana dugačka senzualna scena grupnog seksa.

Molièr je u ovu dramu ugradio elemente nadnaravnog – u manifestaciji krajnjeg cinizma, Don Juan u intermezzu svoje grčevite jurnjave za užicima poziva na večeru kip čovjeka kojega je ubio u dvoboju. Kip, neočekivano oživljen, prihvaća, te čak i uzvraća poziv i, u apstraktnoj završnoj sceni, uz glazbenu objavu kraja pjesmom “The End” The Doorsa (za glazbu je odgovoran Goran Trajkoski), vodi Don Juana ravno u Pakao.

Većina od 32 protagonista ove predstave ima tek kratka pojavljivanja na sceni – među ostalima, Iva Mihalić kao Don Juanova prevarena supruga Dona Elvira, Nikša Kušelj i Mislav Čavajda kao njena braća u potrazi za odmazdom zbog okaljane obiteljske časti, Siniša Popović kao Don Juanov otac, Milan Pleština kao oživljeni kip.

Tesa Litvan i Filip Vidović odlični su kao nesuđeni zaručnici Charlotte i Pierrot, čijoj sreći na put staje pokvareni Don Juan.

Začudnost i trivijalnost izmjenjuju se u ovom komadu poput plime i oseke, miješa se zloslutno i burleskno, u fluidnoj maštovitoj fantazmagoriji koja je u subotu oduševila publiku prve ovosezonske dramske premijere zagrebačkoga HNK-a.

IGOR KOVAČ: ‘Društvo je i danas licemjerno pa ni Don Juan nije drugačiji’