Svojim virtuoznim glasom udahnula je život svim svojim junakinjama i postala uzorom mnogim pjevačicama poslije nje. U svom intimnom životu dotakla je božansku slavu i blagoslov besmrtnosti, a istovremeno je osjetila i prokletstvo napuštenosti, usamljenosti i razočaranja. Zaljubivši se u Aristotela Onassisa, jednog od najslavnijih brodograditelja 20. stoljeća, otvorila je vrata svojoj tragičnoj sudbini.

Likovi Medeje, Julije u Vestalki, Violette u Traviati, Amine u Mjesečarki, Tosce, Lady Macbeth… koje je interpretirala, postale su žene od krvi i mesa razdirane strastima, osjećajima i ljubavlju. Osporavali su je i obožavali, negirali neke njezine hirovite postupke, pratili svaki njezin potez i kritički se odnosili prema njezinom neumoljivom nastojanju da savršeno izrazi skladatelja i vjerodostojno prenese umjetničku istinu publici. Postavivši sebi visoke ciljeve “ili ja ili nitko“ izgarala je u interpretaciji. Nikad zapravo nije prestala učiti. Možda je zato baš njezina karijera kratko trajala, ali u tom periodu dotaknula je vrhunac slave. Zahvaljujući glazbenoj i dramskoj izvedbi proglašena je La Divina (Božanstvena).

Maria Callas umrla je 16. rujna 1977. godine u svojoj 54. godini života. Francuski je radio objavio: “Zauvijek je utihnuo najslavniji glas svijeta.”