CRNKOVIĆ: ‘Kostimografija i scenografija nose identitet predstave’

Valentina Crnković scenografkinja je i kostimografkinja predstave ‘Par nepar’ zagrebačkog kazališta KNAP, koja će se zbog neuporabljivosti zgrade tog kazališta nakon potresa izvoditi na Sceni Vidra. Scena i kostimi vizualizacija su atmosfere teksta i stanja likova u predstavi, smatra umjetnica

Kazalište Knap novu sezonu otvara broadwayskim hitom “Par nepar” autora Billa Manhoffa. Ovaj komad prvi put se postavlja na neku zagrebačku pozornicu. Godine 1970. po ovom djelu snimljen je film s Barbrom Streisand i Georgom Segalom u glavnim ulogama, dok će Knap ponovno promovirati mlade talentirane glumce Tenu Pataky i Vedrana Komeričkog. Redatelj je Boris Kovačević, a scenografkinja i kostimografkinja je Valentina Crnković.Rođena je 1978. u Zagrebu. Od 1996. do 2000. studirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod Đure Sedera i Zlatka Kesera, kod kojeg je i diplomirala. Te 2000. upisala je Likovnu akademiju u Düsseldorfu kod Siegfrieda Anzingera, a od 2002. počela je studirati kazališnu scenografiju i diplomirala u Majstorskoj klasi 2006. Od 2008. radi kao samostalna scenografkinja i kostimografkinja i radila je u brojnim kazalištima u Hrvatskoj i inozemstvu.

NACIONAL: Radite scenografiju za predstavu “Par nepar” koja će se premijerno izvesti 9. listopada, o čemu se radi?

Radi se o neobičnim okolnostima koje su dovele do susreta dvoje potpuno različitih ljudi. Ljudi koji se u svakodnevici ne bi susreli ili se ne bi primijetili. Događa se potpuno neočekivana zaljubljenost, što im dokazuje da ne odlučuju u koga će se zaljubiti, da racio i ljubav ne surađuju. To iz njih izvlači ono najgore, što nisu ni znali da je u njima, ali i ono najbolje. Kako su se s time nosili i što se događalo, vidjet će gledatelji u predstavi.

NACIONAL: Na što ste se fokusirali kad je scenografija u pitanju?

Zanimljive su mi karakterne osobine i obrasci ponašanja obaju likova. On je rigidan intelektualac, strogo se drži svojih pravila, živi u svom crno-bijelom svijetu u kojemu se osjeća sigurno. Ona je vulkan nesputanih emocija, tjelesnosti i seksualnosti. Živi u kaosu, pravila i zakon nisu njezina stvar.

 

‘Više novca donosi veće tehničke mogućnosti, ali nije uvjet za kazališnu čaroliju, neke od mojih vrlo dragih scenografija bile su low budget, a unatoč tome imale su ‘ono nešto’

 

NACIONAL: Kako ste scenografiju i kostimografiju prilagodili tekstu i cijeloj atmosferi predstave, koliko je to važno?

Radnja se događa u njegovu stanu, stoga sam scenografiju i njegove kostime prikazala kao opis njegova svijeta – crno-bijeli film. Jedino što je u boji su njegove knjige koje su njegovo jedino društvo i prozor u izvanjski svijet. Ona provaljuje u njegov siguran i zaštićen svijet svojom životnošću, njezine sam kostime osmislila u bojama, prpošne i razigrane.

NACIONAL: Knap je kazalište u kojem ste radili jednu od prvih svojih predstava u Hrvatskoj, predstavu čiji ste dio scenografije iskoristili u ovoj i nekako zaokružili cijelu priču, o čemu se radi?

Da, prije točno 11 godina radila sam scenografiju i kostimografiju za predstavu “Skitnička bajka” u režiji Nane Šojlev. U predstavi se radilo o skitnici koji je surovi i tmurni svijet svojom poetičnošću i autentičnošću učinio ljepšim mjestom. Taj svijet prikazala sam horizontom izvitoperenih, crno-bijelih zgrada. Predstava je na Assiteju osvojila nagrade za scenografiju, kostimografiju i glazbu (Adam Luka Turjak). Nana i ja prošle smo godine ponovno dobile priliku za suradnju, ali na potpuno drugačijem tipu predstave, ponovno vrlo uspješnoj i nagrađivanoj predstavi “Ja od jutra nisam stao” iz kazališta Kerempuh. Kada sam pripremala “Par nepar”, poželjela sam vidjeti kako bi pozadina funkcionirala s horizontom iz “Skitničke bajke”, iznenadila sam se kada je majstor tehnike donio potpuno sačuvan horizont davno odigrane predstave, funkcioniralo je savršeno.

NACIONAL: Ta scenografija sigurno vam je odlično poslužila u ovo vrijeme pandemije, kad svaka ušteđena kuna sigurno dobro dođe. Kako vidite ovo teško vrijeme za umjetnike, što su najveći izazovi kad je vaš posao u pitanju?

Naravno, bilo je vrlo praktično, cijelu scenografiju sam reciklirala od različitih postojećih elemenata, promijenila sam samo boje. Mislim da je najveći izazov ostati pozitivan i zadržati zanesenost u svom radu u vrijeme kada su egzistencijalni problemi vrlo prisutni. Oduševljena sam što smo mi kao cjelovita ekipa pod vodstvom odličnog režisera i sjajnog pedagoga Borisa Kovačevića zadržali neupitnu posvećenost i zanesenost svojim radom, što se u predstavi i osjeti.

NACIONAL: Nakon potresa zgrada Knapa nije primjerena za izvođenje pa će se predstave izvoditi na Sceni Vidra, sve se u Zagrebu promijenilo kad je u pitanju kulturna scena, kako se osjećate znajući da postoje ovakvi problemi?

Svako vrijeme nosi svoje probleme i izazove, a ovo trenutačno zaista je ekstremno. Iz potrebe za prilagodbom i kreativnošću na svakom planu otvaraju se nove mogućnosti. Kazalište izlazi na ulice i trgove, scenografije postaju pročelja i parkovi, intervencije scenografskim elementima u realnom prostoru zahtijevaju drugačiji pristup, vrlo uzbudljivo. Vjerujem da će se sve s vremenom vratiti u normalu, a ova iskustva će nam ostati.

Valentina Crnković između dvoje glumaca u predstavi ‘Par nepar’, Tene Pataky i Vedrana Komeričkog. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

 

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baviti scenografijom i kostimografijom i što za vas znači vaš posao?

Za scenografiju sam se počela zanimati na Likovnoj akademiji u Düsseldorfu, vidjela sam je kao pravi način da objedinim svoje interese: slikarstvo, kiparstvo i prostornu instalaciju. Odgovarao mi je rad s tekstom i suradnja s umjetnicima iz drugih područja. Kostimografija je vrlo brzo postala dio cjeline. Scenografija i kostimografija nose vizualni identitet predstave. Kostimi pričaju priče likova za koje su osmišljeni. Svaki lik kao i svaki glumac koji utjelovljuje taj lik inspiracija su za kostimografa.

NACIONAL: Na koji način pristupate “zadatku”, kako se pripremate osim što čitate tekst?

Čitam tekst i paralelno zapisujem sve što mi prolazi kroz glavu, također crtam mini skice. Poslije faze čitanja prelazim na skice na većim formatima u kojima prilično slobodno i ekspresivno, slikarskim tehnikama istražujem i povezujem atmosfere prostora i stanja likova, a tada slijedi izrada makete scenografije.

NACIONAL: Osim što ste scenografkinja i kostimografkinja vi ste i slikarica, radili ste puno u Njemačkoj i Austriji pa ste se vratili u Hrvatsku, zašto?

Točno, nakon završenog studija slikarstva na Likovnoj akademiji u Zagrebu završila sam studij scenografije na Kunstakademie Düsseldorf. Istraživanje atmosfera i emocija kroz slikarstvo u pripremama scenografija i kostimografija proizlazi iz moje ljubavi prema slikarstvu. U Njemačkoj sam živjela prilično nomadskim načinom života, izlazila sam iz jednog kazališnog projekta i ulazila u drugi, svaki u drugom kazalištu, u drugom gradu. U jednom trenutku sam otkazala stalnu adresu, više na nju nisam stizala. Dok mi je takav način života bio ispunjavajući i uzbudljiv trajao je, kada sam osjetila da to više nije to što želim, odlučila sam se za radikalnu promjenu. Vratila sam se na mjesto koje me je najviše vuklo.

NACIONAL: Neki kažu da je scenografija najbolja kad je gledatelj ne primijeti, u smislu da je toliko prirodna i da se likovi na njoj osjećaju ugodno. Biste li se složili s tim, kako gledate na to?

Scenografijom se također stvara priča, neki drugi svijet ili drugačija interpretacija. Atmosfera koja priča priču i pobuđuje emocije ne može ostati neprimjetna, u stvarnom životu i na sceni. A scenografija je vizualizacija te atmosfere.

 

‘Kostimi u predstavi pričaju priče likova za koje su osmišljeni. Svaki lik je kostimografu inspiracija. Atmosfera koja priča priču i pobuđuje emocije ne može ostati neprimjetna’

 

NACIONAL: Kako to postići, jeste li uvijek sto posto zadovoljni kako izgleda scenografija u nekoj predstavi?

Da bi sve dobro funkcioniralo iznimno je važna kvalitetna suradnja između autorskog tima: režisera, scenografa, kostimografa, autora glazbe, koreografa, dramaturga. Kada je priprema dobra, greške nemaju puno šanse. Uživam u tome što radim, a ako se radi iz tog mjesta teško je napraviti nešto loše.

NACIONAL: Koliko ste u Hrvatskoj ograničeni financijama i utječe li to na vašu kreativnost, ili je čak pojačava?

Financije kod nas se uvelike razlikuju od onih u Njemačkoj, naravno da veće financije donose veće tehničke mogućnosti, što je vrlo poželjno. Ali nisu uvjet za kazališnu čaroliju, neke od mojih vrlo dragih scenografija ovdje bile su low budget, čak i za naše prilike, unatoč tome imale su ono nešto, što su prepoznali i kazališni kritičari, a osvojila sam i nagrade na kazališnim festivalima.

NACIONAL: Što su planovi, koji su idući projekti?

Prije više od godinu dana počela sam predavati grupu predmeta vezanih za scenografiju u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, u kojoj sam i sama nekad bila učenica. Gušt mi je pratiti učenike i doživjeti ih u njihovu rastu, stvaranju, borbama, prenositi im svoje znanje i biti im potpora.

Paralelno radim na pripremi materijala za predstavu u kojoj potpisujem scenografiju, kostimografiju i koautor sam teksta, za sada ne bih više otkrivala.

Komentiraj