‘Crkvu se u Sjevernoj Makedoniji iskorištava kao oruđe’

Dobitnica ovogodišnje Lux nagrade Europskog parlamenta za najbolji europski film je Teona Strugar Mitevska, autorica filma ‘Bog postoji, njeno ime je Petrunija’. Redateljica iz Sjeverne Makedonije kaže da je ovaj film zapravo pobuna protiv patrijarhalnog društva u toj zemlji

Petrunijina snaga i otpor, kao i njena borba za pravdu, dotaknuli su mnoga srca diljem svijeta. Zato mi je i velika čast što sam dobila ovu nagradu. Političari me uvijek kritiziraju da su moji filmovi ‘prepolitični’. Smatram da mi je dužnost kroz filmove govoriti o problemima o kojima se drugi ne usuđuju govoriti. To je, uostalom, i naša dužnost kao umjetnika. Zato sve vas političare molim samo jedno – da nam omogućite naše temeljno pravo na slobodu stvaranja i slobodu javnog govora. Da bismo mogli biti kreativni, moramo imati slobodu da se izražavamo, bez straha. Žena sam, Makedonka i Europljanka! Vjerujem da je budućnost u solidarnosti i inkluziji, a ne u isključivanju!” tim se riječima Europskom parlamentu obratila makedonska redateljica Teona Strugar Mitevska, autorica filma “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” koji je osvojio ovogodišnju Nagradu LUX za najbolji europski film. Njena posljednja rečenica, izrečena na francuskom, bila je poruka predsjedniku Emmanuelu Macronu.

U finalu su bila još dva filma: “Zaboravljeni slučaj” danskog autora Madsa Brüggera, inače dansko-norveško-švedsko-belgijsko-njemačko-britanska koprodukcija, i “Vlast”, španjolskog redatelja Rodriga Sorogoyena, u francusko-španjolskoj koprodukciji. Sva tri filma bit će prevedena na 24 jezika i distribuirana u kina diljem Europe. Uoči proglašenja dobitnika Nagrade LUX, Teona Strugar Mitevska je rekla:

“Ako dobijem nagradu, imam poruku za francuskog predsjedniku Macrona. Zato što vjerujem da Sjeverna Makedonija pripada u Europsku uniju i da smo blokiranjem otvaranja pregovora zapravo prevareni. Uvjerena sam da ta odluka nema veze s nama. Učinili smo sve što su tražili, sve u ime neke bolje budućnosti. Na kraju smo se pomirili i s promjenom imena, uvjereni da je kompromis jedino rješenje. Mislim da je važno da, usprkos svemu, taj entuzijazam za Europu održimo!”

Nagrada LUX ustanovljena je 2007. godine kao priznanje za postignuća u europskoj kinematografiji kojim Europski parlament podupire kulturnu raznolikost i štiti europski identitet. Osim toga, Nagrada LUX daje potporu širenju europskih koprodukcija i pomaže distribuciji filmova, što je zapravo i najveći problem europske kinematografije. S tim se slaže i autorica filma “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”, koja je na tu temu izjavila:

“Lakše je snimiti europski film nego ga distribuirati. Nagrada LUX daje šansu filmovima da budu viđeni u europskim zemljama i njome se promoviraju filmovi iz manjih zemalja, na jezicima koje malo ljudi razumije i koji na europskom tržištu uglavnom nemaju šansu.”

Rođena u umjetničkoj obitelji u Skoplju, Teona Strugar Mitevska u djetinjstvu se bavila glumom, studirala je slikarstvo i grafički dizajn, a potom je završila postdiplomski studij filma u Tisch School of the Arts u New Yorku. Francusko ministarstvo kulture odlikovalo ju je 2018. godine Ordenom viteza književnosti.

Kao redateljica debitirala je 2001. s kratkim filmom “Veta”, a potom je režirala filmove “Kako sam ubio sveca”, (2004), “Ja sam iz Titovog Velesa”, (2007), “Žena koja je obrisala suze” (2012), “Teresa i ja” (2013), “Kada da nije imao ime” (2017). Sa sestrom Labinom, glumicom, i bratom producentom prije osamnaest godina osnovala je produkcijsku kuću Sestre i brat Mitevski koja je koproducirala filmove “Drvo divlje kruške” redatelja Nurija Bilgea Ceylana, “Noćni život” Damjana Kozole i “Sieranevada” u režiji Christija Puiuja.

‘Mi zapravo nemamo sekularnu državu. Vlada Zorana Zaeva trudi se biti sekularna, ali tradicija je još uvijek prejaka, zakoni na papiru daleko su od stvarnog života’

Posljednji film “Bog postoji, zove se Petrunija”, koji je Mitevska snimila 2018. godine, premijerno je prikazan u natjecateljskom programu filmskog festivala u Berlinu. Nastao je u koprodukciji nekoliko zemalja – Makedonije, Slovenije, Belgije i Hrvatske – a iako je bio jedan od favorita, nije osvojio “medvjedića”. Ipak, Ekumenski žiri dodijelio mu je nagradu za najbolji film, kao i nagradu Guild Film. U Hrvatskoj je dobio Zlatnu arenu u Puli za najbolju manjinsku koprodukciju i nagradu žirija motovunskog festivala, a bio je prikazan i na ZFF-u.

Film govori o borbi mlade žene protiv patrijarhalnih i vjerskih predrasuda, a snimljen je prema istinitom događaju. Naime, kako su prenijele novine, u mjestu Štipu 19. siječnja 2014. godine, kada se u Pravoslavnoj Crkvi slavi Bogojavljanje, svećenik je tradicionalno bacio drveni križ u rijeku. Prema vjerovanju, onaj koji ga uhvati, bit će sretan cijele godine. Te godine križ je uhvatila mlada žena i tim činom izazvala pravi kaos među muškarcima koji su skakali u rijeku. Oni su je odmah željeli natjerati da im vrati križ jer na njega kao žena nema pravo. Prema crkvenoj tradiciji za njim smiju skakati samo muškarci. Kako je ustrajala u svom pravu da zadrži križ, u sve su se upleli policija i mediji, a Petrunija je bila uhićena. Da ta bizarna priča ima filmski potencijal i da bi kroz nju mogle opisati šire stanje u društvu, prva je shvatila Labina Mitevska, Teonina sestra, koja igra jednu od glavnih uloga. “To je prilika da progovorimo o svemu što nas frustrira kao žene na Balkanu”, uzbuđeno je uvjeravala svoju sestru, koja je na kraju s Elmom Tataragić napisala scenarij. Prihvatile su se toga uvjerene da film može biti vrlo moćno oružje za promjenu svijesti društva. Teona Strugar Mitevska objasnila je svoju inspiraciju: “Kad smo pročitale priču u novinama, ono što nas je najviše zapanjilo bila je reakcija medija na Petrunijin herojski čin. Govorili su o njoj kao o smiješnoj figuri, nekome tko je skočio u rijeku bez veze, nisu shvatili da je to zapravo bio njen oblik pobune protiv patrijarhalnog društva, da je to zapravo njena aktivistička agenda.”

Sjajne uloge u tom gotovo posve ženskom filmu ostvarile su i Leona Mitevska i Zorica Nusheva, koja igra Petruniju.

“Zorica se javila casting agenciji s kojom inače radi, i to za ulogu Blagice, Petrunijine prijateljice. No kad smo je vidjeli, dogodila se magija, možda je to bila intuicija ili ljubav na prvi pogled. U svakom slučaju, odmah sam znala da ona mora igrati Petruniju jer je imala moralnu snagu koju karakter Petrunije mora imati. Zapravo, imala je ‘tihu snagu’, kako je svojedobno glasio slogan predsjedničke kampanje Francoisa Mitterranda. Doduše, nismo počeli odmah snimati, trebalo nam je osam mjeseci tijekom kojih smo razvijali karakter, imali probe i radili na međusobnom povjerenju”, otkrila je Teona Mitevska.

Film je sniman na istoj lokaciji stvarnog događaja, a osim troje profesionalnih glumaca, u njemu sudjeluje puno naturščika s kojima je Teona Mitevska također strpljivo radila: “Puno smo probavali jer sam željela dobiti tu energiju bijesnih muškaraca i efekt vučjeg čopora!” Na pitanje kako je na film u Makedoniji reagirala Crkva, koja je prva meta kritike zbog diskriminacije žena, Teona Mitevska rekla je da su ona i njena sestra tražeći dozvolu za snimanje u Crkvi naivno poslale scenarij crkvenim vlastima:

“To je bilo prije otprilike dvije i pol godine i na to smo dobile odgovor u kojem piše da ne žele s nama imati posla. Osim toga, napisali su: Bog postoji i on je muško!”

Kad je film snimljen i trebao biti prikazan u kinima, bojale su se da će biti negativnih reakcija Crkve koje bi mogle donijeti loš publicitet, no reakcija nije bilo.

“Kad se sve zbroji, zapravo se neki napredak primjećuje – prije pet godina Petruniju su natjerali da se iseli iz Štipa, prije dvije i pol Crkva je tvrdila da je Bog muško, a u siječnju ove godine opet je jedna mlada žena uhvatila križ u rijeci i svećenik joj ga je dao, bez pitanja. Za mene to je dokaz da su pozitivne promjene moguće, uz akcije pojedinaca i angažiranu umjetnost”, rekla je Teona Mitevska.

Međutim, u filmu je vidljivo da su crkvene norme i tradicija iznad zakona jedne sekularne države. Ni policija ni državni odvjetnik zapravo ne znaju kako se postaviti. Jer Petrunija nije prekršila ni jedan zakon, a ipak je uhićena, ispituju je u policiji i drže u zatvoru. Teona Mitevska tvrdi:

“To govori o poziciji Crkve u makedonskom društvu, koje je otišlo nekoliko desetljeća unatrag. Mislim da je to tragedija Balkana koju su donijeli ratovi i nacionalizmi. Političari su u tom kaosu iskoristili religiju kao oruđe. U filmu se vidi da su centri moći ispremiješani, da mi zapravo nemamo sekularnu državu i zato sam ih sve i stavila u taj jedan ograničeni prostor zatvora da vidimo što će se dogoditi ako svećenik ide protiv državnog odvjetnika ili policija protiv Crkve. Naša prošla vlada bila je posebno vezana uz Crkvu koja se miješala u sve. Vlada Zorana Zaeva trudi se biti sekularna, ali tradicija je još uvijek prejaka, zakoni na papiru daleko su od stvarnoga života.”

Još jedna aluzija na stvarnost unesena je u film; Petrunija je povjesničarka pa je policajac odmah pita zanima li je Aleksandar Makedonski.

“Petruniju ni najmanje ne zanima to razdoblje navodne makedonske povijesti, čiji smo bili robovi gotovo deset godina. Vlada Gruevskog smatrala je da smo mi centar svijeta i kolijevka europske civilizacije, a skulpture Aleksandra Makedonskog niknule su posvuda, po cijelom Skoplju. Taj njihov povijesni nacionalizam, kojim smo bili bombardirani, bio je potpuno apsurdan. To zapravo nije imalo veze s običnim ljudima koji se bore za istinu i pravdu. Povijest je, naravno, važna, ali ona pripada svima! Osim toga, u tom njihovom muškom svijetu nema nijedne ženske skulpture. Jedina žena među svim tim kipovima je Aleksandrova majka, koja ga, naravno, doji! To je direktan šamar svim ženama u Makedoniji koje misle svojom glavom”, smatra Teona Mitevska.

‘U Sjevernoj Makedoniji ili si dio jedne političke partije ili druge, a ako nisi ni s jednima ni s drugima, onda si prvi u redu za napad. Svaka nova vlada ne može odoljeti revanšizmu’

Jesu li pripadnici filmske zajednice osjetili neku promjenu nakon promjene vlasti i gotovo deset godina vladavine Nikole Gruevskog? Teona Mitevska objasnila je da je temeljni problem Sjeverne Makedonije u tome što je sve ispolitizirano: “Ili si dio jedne političke partije ili druge, a ako nisi ni s jednima ni s drugima, onda si prvi u redu za napad. Vjerujem da je jedini način da se postignu napredak i potpuna sloboda izražavanja, da svi ti elementi budu nezavisni. Nažalost, mislim da svaka nova vlada, pa i ova, od koje smo svi puno očekivali, ne može odoljeti revanšizmu, pa čak i u umjetničkim krugovima, što je potpuni apsurd. To se jednom mora promijeniti jer bez toga ne možemo naprijed. Najbolji dokaz za to je da u ovom trenutku Sjeverna Makedonija ima dva odlična filma koja putuju po svijetu i dobivaju nagrade – jedan je dokumentarni, a drugi je ‘Petrunija’. I oba su napravila nezavisni autori. Moja sestra i ja inzistiramo na toj našoj nezavisnosti iako smo tako najlakša meta, s obzirom na to da nemamo nikoga iza sebe da nam štiti leđa. Unatoč tome, ja volim svoju poziciju. Zato što nisam ničije oruđe. Ja sam glas naroda. Nažalost, taj narod je često sklon konformizmu jer misli da je to jedini način da uspije. Mi u Makedoniji još uvijek ne znamo što je prava demokracija. A prava demokracija je sloboda.”

Po njenom mišljenju, filmski autor zapravo je promatrač društva i govori o stvarima koje ga duboko pogađaju – od socijalnih do ekonomskih nepravdi:

“Ne možemo si dopustiti da budemo romantični – iako bih jednom doista željela snimiti romantični film. No sada moram reagirati na ono što se događa u mojoj sredini. Tu slobodu ne bih ni za što dala!”

Petrunija je u filmu visokoobrazovana mlada žena, ima 32 godine, živi s roditeljima, ne dotjeruje se i ne izgleda onako kako ljudi oko nje očekuju. Zapravo, ni na koji se način ne uklapa u društvo i u njoj su sakupljene sve frustracije mladih u našem dijelu svijeta. Postoji znakovita scena u kojoj ona na nagovor majke traži posao i nekako se podrazumijeva da će ga dobiti preko kreveta menadžera.

“To je definitivno naša realnost. Ono što je indikativno u toj sceni jest da ona uzme njegovu ruku i zapravo mu dopušta ono što misli da mora i da je jedini način da dođe do tog posla. Menadžer je taj koji je na kraju izvrijeđa i odustaje, a od tog trenutka u njenoj se svijesti sve mijenja. Vrijeme je da uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke i borimo se za svoja prava, osobito ženska – to je glavna poruka te scene”, upozorila je Teona Mitevska.

Koliko je teško biti žena redateljica u muškom filmskom svijetu? Teona Mitevska otkrila je da je njihov scenarij prošao na natječaju Makedonskog filmskom fonda s gotovo 85 posto bodova jer je, prema novom zakonu, predan anonimno, “no kad su vidjeli tko ga je napisao, malo su se zamislili, ali morali su se držati pravila. Kad smo našli europske partnere, uspjeli smo producirati film. To je bio pozitivan korak jer je sve autore stavio u ravnopravan položaj”.

Kako je filmske projekte u Makedoniji teško financirati, čime se najviše bavi njena sestra Labina koja je i producentica i glumica u filmu, uglavnom rade koprodukcije, uz pomoć Euroimagea i Media programa: “To je vrlo kompleksan proces, pripreme traju dugo, ali kad dođete na filmske festivale i čujete ovacije publike u različitim zemljama koje su prepoznale priču kao svoju, to se doista isplati. A u filmu – nekad se čuda događaju, no ako želiš dobar film, moraš se dobro pripremiti. Na kraju sve završava na radu. Napornom radu. Uostalom, ‘Petrunija’ je dobila Ekumensku nagradu na Berlinaleu i nagradu arapskih kritičara. Dakle, napokon su se predstavnici raznih religija složili. Sad možemo reći da je Bog doista žena.”

Komentiraj