BILANDŽIĆ: “U svim normalnim državama ostavka Brkića bila bi moralan čin”

Stručnjak za nacionalnu sigurnost i terorizam te nesuđeni ravnatelj SOA-e u doba Milanovićeve vlade Mirko Bilandžić upozorava da je nephodno depolitizirati obavještajni i sigurnosni sustav RH i karijerno ga profesionalizirati na svim razinama

Mirko Bilandžić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – na kojem predaje dva kolegija: Terorizam i društvo te Sociologija nacionalne i međunarodne sigurnosti – upravo je objavio svoju devetu knjigu “Nacionalna sigurnost: prognoziranje ugroza”. Čest je gost i u televizijskim emisijama, gdje komentira sigurnosna pitanja i terorizam, a 2012. godine, za vrijeme vlade Zorana Milanovića, bio je i među najozbiljnijim kandidatima za preuzimanje dužnosti ravnatelja SOA-e. Bilo je to u trenutku kada je završavao mandat Josipu Buljeviću, uzdanici bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Tu je dužnost na kraju preuzeo Dragan Lozančić, koji je kasnije pod pritiskom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović bio prisiljen odstupiti s dužnosti. Mirko Bilandžić je od 1992. do 2006. godine radio i u sustavu nacionalne sigurnosti, nakon čega se posvetio znanstvenom radu. Do sada je objavio i sljedeće knjige: “Sjeme zla: uvod u studije terorizma” (2014.), “Sjeme zla: elementi sociologije terorizma” (2010.), “Sjeverna Irska između rata i mira” (2005.), “Osnove nacionalne sigurnosti” (2005., suautor) te “Politički i obavještajno-sigurnosni sustav Ujedinjenog Kraljevstva” (2000.).

NACIONAL: O čemu govori vaša nova knjiga o nacionalnoj sigurnosti?

Knjiga “Nacionalna sigurnost: prognoziranje ugroza” rezultat je sedmogodišnjeg rada. To je knjiga o kompleksnim suvremenim sigurnosnim i političkim procesima. Knjiga je, kao svojevrsni znanstveno-analitički opservatorij, usredotočena na kompleksne suvremene sigurnosne i političke procese, na nesigurnosti i neizvjesnosti suvremenog svijeta, što je poznati engleski sociolog Anthony Giddens imao potrebu nazvati ontološkom nesigurnošću. Ona je zbirka analiziranih tema, studija slučajeva, koje su obilježile nacionalnu i međunarodnu scenu proteklih godina. Sastoji se od tri poglavlja: Međunarodna sigurnost, Terorizam i protuterorizam te Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske. Knjiga je ustvari zbirka selektiranih kolumni objavljenih u magazinu Vojna povijest u razdoblju od 2013. do kraja 2018., pri čemu svako poglavlje sadrži po jedanaest kolumni, koje su poredane kronološkim redom. Svim tekstovima je zajedničko to što spadaju u okvire sigurnosnih studija generalno i studija terorizma i obavještajnih studija partikularno te obrađuju različite tematike iz područja nacionalne i međunarodne sigurnosti. U njima se, u različitim dimenzijama, prvenstveno kauzalnim, nastoje rasvijetliti i raščlaniti bitni aspekti pojavnosti sigurnosnih procesa i ugroza na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni.

NACIONAL: U knjizi spominjete i slučaj Edwarda Josepha Snowdena, američkog obavještajca koji je obznanio dramatične podatke o razmjerima prisluškivanja u svijetu. Iz rakursa ljudskih prava i zaštite privatnosti, je li takvo prisluškivanje opravdano?

Živimo u dobu koje sociolozi nazivaju “društvo rizika”. Istovremeno, riječ je o društvu koje je u sigurnosnom smislu obilježeno “nepoznatim nepoznanicama”. Društveni razvoj rezultirao je i informacijsko-komunikacijskom revolucijom, ali i transferom podijeljene odgovornosti za sigurnost te privatizacijom sigurnosti. To je kontekst nastanka “nadziranog društva” s poremećenim balansom na relaciji sigurnost–demokracija–ljudska prava. Svako jačanje sigurnosnih mjera znači ograničavanje ljudskih prava, time i prava na privatnost. Za ilustraciju “društva nadzora” možemo uzeti britanski slučaj pametnih kamera za kontrolu javnog prostora. Prema rezultatima empirijskih istraživanja, u Britaniji je već sredinom prošlog desetljeća bilo instalirano 4,2 milijuna kamera ili jedna kamera na četrnaest stanovnika, pri čemu je svaka osoba na kamerama snimljena 300 puta dnevno. Edward Joseph Snowden, bivši pripadnik američkih obavještajnih agencija, svjetskoj je javnosti obznanio razmjere američkog totalitarnog obavještajnog djelovanja u okviru kojeg su nadzirane komunikacije stotina milijuna ljudi širom svijeta.

NACIONAL: Je li u toj priči bila riječ i o prisluškivanju najmoćnije političarke Europe Angele Merkel?

Riječ je o tajnom prikupljanju obavještajnih podataka kontrolom komunikacija, preciznije špijuniranju iz okvira tzv. SIGINTA, za što je zadužena moćna i supertajna Agencija za nacionalnu sigurnost – NSA. Meta američkog prisluškivanja nije bila samo Angela Merkel, nego i čelnici još 34 države koje su SAD smatrale prijateljskom državom, dok su Amerikanci na njih gledali tek kao na “partnere”, očigledno rizične. Okvir za ovakvo totalitarno obavještajno djelovanje jest antiteroristička histerija, određivanje terorističke prijetnje kao prijetnje opstojnosti državi i društvu te izvanredno ekstremno proširenje ovlasti obavještajnim agencijama nakon udara al-Qaide na SAD 11. rujna 2001. godine. Očito je da je u okvirima ovih dimenzija društva rizika i postmoderne refleksivnosti i nacionalna sigurnost refleksivna. Konačni učinci uporabe rizičnih instrumenata nacionalne sigurnosti time imaju tzv. bumerang efekt, u konkretnom slučaju nezakonito ugrožavanje ljudskih prava i ograničavanje privatnosti. Svaka zlouporaba obavještajnog sustava jest djelovanje s druge strane zakona, s druge strane morala, s druge strane dosega ljudskih i građanskih prava. Te nezakonite i nemoralne aktivnosti poduzimaju se u okviru grubo ocrtanog koncepta nacionalne sigurnosti i preširoko formuliranih nacionalnih interesa, i to u ime “viših ciljeva” nacionalne sigurnosti. Nezakonitost i nemoralnost pri takvom djelovanju nije uvjetovana nepostojanjem pravne infrastrukture, nepoznavanjem demokracije ili, pak, nepostojanjem mehanizama za kontrolu djelovanja obavještajnih sustava. To je u prvom redu uvjetovano političkim i percipiranim sigurnosnim razlozima. Paradoksalno je da i demokratske države i demokratska društva posežu za zlouporabama obavještajnih sustava.

‘AUSTRIJA I HRVATSKA u pogledu političke kulture i političke odgovornosti udaljene su svjetlosnim godinama. Po austrijskim kriterijima je barem nekoliko ministara u Hrvatskoj poodavno trebalo biti smijenjeno’

NACIONAL: Kakva je situacija u Hrvatskoj? Kakva je uloga Franje Varge i SMS afere, u čijem se epicentru našao potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, u hrvatskoj obavještajnoj priči?

Za sada kao javnost to još uvijek ne znamo u potpunosti. Stvarnu ulogu tek trebaju utvrditi nadležna kazneno-procesna istražna tijela. No, fenomenološki promatrano na temelju poznatih činjenica, može se ustvrditi da je riječ o tek jednoj u nizu tipičnih hrvatskih paraobavještajnih i parasigurnosnih priča koja je zbog uključenih aktera dobila veću medijsku pažnju. A te hrvatske priče u višedesetljetnom kontinuitetu ukazuju na bilo sistemsku, bilo grupnu ili pojedinačnu uporabu ekspertnih sigurnosnih i (protu)obavještajnih znanja u funkciji ostvarenja partikularnih interesa političkih, društvenih i financijskih, institucionalnih i izvaninstitucionalnih centara moći s bitnim posljedicama za stabilnost poretka, funkcioniranje državnih institucija, a time i za nacionalnu sigurnost Hrvatske.

NACIONAL: Znači li to da u Hrvatskoj postoji ono što se u političkom i javnom diskursu tako rado i često naziva paraobavještajnim podzemljem?

U Hrvatskoj ne postoji paraobavještajno podzemlje. U pogledu sigurnosnih rizika, paraobavještajno podzemlje je lako rješiv slučaj. No Hrvatska je od svojeg postanka kontinuirano suočena s puno ozbiljnijim problemom koji je značajan izazov nacionalnoj sigurnosti. Taj je izazov paraobavještajno i parasigurnosno nadzemlje. Riječ je o tome da se na sustavnoj, grupnoj ili pojedinačnoj razini, zbog politizacije i deprofesionalizacije sustava sigurnosti i njegovih aktualnih ili bivših kadrova generalno i obavještajnog sustava specifično, događaju zlouporabe i djelovanje usmjereno na ostvarenje partikularnih interesa različitih centara moći proizašlih iz modela sustavne političke korupcije koja je na djelu u Hrvatskoj. Uostalom, politizacija sustava sigurnosti generalno i zasebno obavještajnog sustava te zlouporaba njihovih institucija dostatno su uvjerljivo dokumentirane u relevantnoj znanstvenoj literaturi i desetinama medijskih napisa i izvješća, počevši od druge polovine 1990-ih.

NACIONAL: Kakve su posljedice politizacije sigurnosnog sustava i obavještajnih službi?

Takvo djelovanje nije samo ozbiljan iskaz patologije demokracije, već i izravno ugrožavanje nacionalne sigurnosti države. Ono nije samo supstancijalno protuzakonito, već je daleko s onu stranu profesionalnih zakonitosti i profesionalne etike. Smisao postojanja i temeljni zadatak sustava sigurnosti i obavještajnog sustava samo je jedan: ostvarenje nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa. No model sustavne političke korupcije kao, u većoj ili manjoj mjeri, dominantan oblik upravljanja Hrvatskom u zadnjih 20-ak godina, dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti stvorio je okvir za djelovanje izvan istinskih kategorija nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa hrvatske države i hrvatskog naroda. Stvorio je okvir za djelovanje parasigurnosnog i paraobavještajnog nadzemlja. Model sustavne korupcije nije rezultirao samo pljačkom hrvatske države i hrvatskog društva, različitim krizama, ugrožavanjima ekonomske sigurnosti, društvenim raskolima i podjelama, a u posljednje vrijeme i iseljavanjem iz Hrvatske zbog nejednakosti, neravnopravnosti, egzistencijalne ugroženosti i nepostojanja šansi za uspjeh, već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi te prljavo-partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta, uključivo i institucija nacionalne sigurnosti. Sustavna politička korupcija ugrozila je nacionalnu sigurnost Hrvatske. Obavještajni i sigurnosni je sustav neophodno depolitizirati i karijerno profesionalizirati na svim razinama, od strateško upravljačkih tijela preko nadzornih tijela do izvršnih operativnih institucija, kako bi djelovao u skladu sa zakonskim dostignućima, dostignućima profesionalnih zakonitosti i profesionalne etike s ciljem ostvarenja istinskih kategorija nacionalne sigurnosti i nacionalnih interesa Republike Hrvatske. To je brana protiv parasigurnosnog i paraobavještajnog nadzemlja.

NACIONAL: Je li u tom kontekstu izvjesno eventualno izručenje Zdravka Mamića, prvog poznatog komintenta Franje Varge?

Slučaj gospodina Zdravka Mamića je isključivo, nacionalno i međudržavno pravno pitanje i u nadležnosti pravosudnih tijela i sudbene vlasti. Sudske procese u tijeku nije primjereno komentirati i pustimo neovisnu sudbenu vlast da donese konačan pravorijek. Sa socijalnoznanstvenog aspekta možemo tek istaknuti da nas povijesni slučajevi uče da je bez obzira na postojanje pravnih okvira ekstradicija uvijek determinirana i političkim i sigurnosnim faktorima.

‘SUSTAVNA POLITIČKA KORUPCIJA kao, u većoj ili manjoj mjeri, dominantan oblik upravljanja Hrvatskom u zadnjih 20-ak godina ugrozila je nacionalnu sigurnost države te je nužna depolitizacija’

NACIONAL: S obzirom na sve ono što je dosad objavljeno o SMS aferi, bi li Milijan Brkić trebao podnijeti ostavku? U Austriji je vicekancelar Heinz-Christian Strache podnio ostavku odmah nakon objave tajno snimljenog videoisječka koji pokazuje da je ruskoj strani nudio pomoć u dobivanju unosnih ugovora u zamjenu za političku potporu njegovoj ekstremno desnoj Slobodarskoj stranci.

Austrija i Hrvatska u pogledu političke kulture i političke odgovornosti udaljene su svjetlosnim godinama. U svim normalnim državama ostavka bi bila moralni i politički odgovoran čin. No u modelu podaničko-korupcionaške političke kulture ostavku nije realno očekivati. Uostalom, prema austrijskim kriterijima je barem nekoliko ministara i dužnosnika u Hrvatskoj poodavno trebalo biti smijenjeno. Slična ili još gora situacija je bila na sceni u prethodnim elitama na vlasti. No ostavke i nisu tako presudne. Puno je ozbiljnije pitanje stvaranje modela koji je doveo do mogućnosti dolaska do izražaja takvih ponašanja koja su danas razlog za razgovor o ostavkama. Naravno, pitanje uloge i eventualne političke odgovornosti gospodina Brkića ne smije i ne može dovesti u pitanje njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Zbog žrtve koju je podnio za Hrvatsku i iskazane hrabrosti zaslužuje sve pohvale, nagrade i divljenja koje mu i osobno iskazujem.

NACIONAL: Koliko je Arapsko proljeće na Bliskom istoku bila tek epizoda u okviru tzv. proxy ratovanja, nove strategije koja više ne podrazumijeva slanje vojnika drugih država u zone oružanih sukoba?

Događaji koji su u Tunisu započeli u listopadu 2010. godine, tzv. Jasmin revolucija, u čijem središtu je bilo nezadovoljstvo zbog masovne nezaposlenosti, siromaštva, represije i neobuzdane državne korupcije, bili su uvod u rušenje niza diktatorskih režima na Bliskom istoku: Tunisu, Egiptu, Libiji, Jemenu i euforično su nazvani “Arapsko proljeće”. Ti legitimni zahtjevi tamošnjih naroda bili su uvod u destabilizaciju poredaka i eskalaciju nasilja i građanske ratove, internacionalizirane ratove u nizu država. Ratovi su zasigurno rezultat i izvoza sektaškog nasilja i tzv. zastupničko-zamjenskih ratova, koje bez vlastite uključenosti u sukobe vode regionalni hegemoni pružajući podršku i pomoć državnim i nedržavnim akterima sukoba radi realizacije vlastitih interesa. Primjerice, sirijsko, jemensko ili sudansko područje istovremeno su postali i arena proxy ratova regionalnih sila, prvenstveno Irana, Egipta, Turske i Saudijske Arabije.

NACIONAL: Kakva je aktualna situacija u Siriji?

Nakon osam godina sukoba, krvavi sirijski rat nije završen. Njegove posljedice dramatično su katastrofalne. Sirijski opservatorij za ljudska prava do 2018. dokumentirao je smrt 364.792 osobe. Broju ubijenih pridodana je smrt oko 55.000 ljudi stradalih u različitim koncentracijskim kampovima sukobljenih strana. Procjene su naznačene organizacije da je broj smrtno stradalih za 100.000 veći od broja dokumentiranih smrtnih slučajeva i da doseže brojku od 522.000. Istovremeno, u sukobu je ranjeno oko 2 milijuna ljudi, dok je 12 milijuna ljudi raseljeno ili je izbjeglo iz Sirije. Osmogodišnji rat nije riješio sirijsku krizu. Niz mirovnih inicijativa Ujedinjenih naroda pod vodstvom Međunarodne grupe za potporu Siriji i drugih međunarodnih subjekata realiziranih na bečkim, ženevskim i astanskim rundama pregovora doveo je tek do djelomičnih prekida vatre u prosincu 2016. ili stvaranja deeskalacijskih zona sukoba u svibnju 2017. Sirija je i dalje disfunkcionalna, krhka ili propala država, u pat-poziciji između vladinih i antirežimskih snaga, suočena s političkom te sektaško-etničko-religijskom fragmentacijom. Vladine snage, nakon što je krajem 2017. kao vojno-politička organizacija poražena Islamska država, kontroliraju oko 60% sirijskog teritorija. Sirijski rat doveo je Siriju u poprište sukoba velikih sila, pri čemu je neuspjeh Zapada u “drugom ratu protiv terora” omogućio Ruskoj Federaciji značajnu ulogu u rješavanju vojne situacije u Siriji i porazu Islamske države omogućivši joj time jačanje pozicije na globalnoj sceni. Sirijsko je područje istovremeno i arena zamjenskih ratova regionalnih sila. Ukupno, budućnost Sirije kao države je neizvjesna.

NACIONAL: Kako ocjenjujete sigurnosnu situaciju na jugoistoku Europe, posebno na prostoru tzv. zapadnog Balkana?

Regionalna sigurnost Hrvatske ili područja zapadnog Balkana bremenita je problemima, zbog čega je recentno postavljeno na listi prioriteta vanjske politike EU-a s godinom 2025. kao ciljanim datumom integriranja. Povijesno promatrano, Balkan je imao geostrateški značaj i bio izazov ili prijetnja europskoj i međunarodnoj sigurnosti, stručnjaci su ga nazivali tzv. bačvom baruta ili pak područjem koje proizvodi više povijesti nego je može konzumirati. Tragične okolnosti postkomunističke tranzicije dovele su do toga da je nepoželjan i opskuran pojam Balkana u ime političke korektnosti zamijenjen sintagmom jugoistok Europe, a kasnije zapadnim Balkanom, što uključuje šest država: BiH, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju i Albaniju. Područje jugoistoka Europe, bivše SFRJ, tzv. zapadnog Balkana ili kako se sve geopolitički ne naziva, zbog tragičnih ratnih okolnosti i ratnog kaosa i nastanka novih neovisnih država do sredine 1990-ih predstavljalo je jedno od središnjih svjetskih kriznih žarišta. Narednih 20-ak godina, s izuzetkom srpsko-albanskog sukoba na Kosovu i intervencije NATO-a 1999. te oružanog sukoba u Makedoniji 2001., to je područje nestalo sa svjetske karte kriznih žarišta. Posljednjih godina, zbog neriješenih povijesnih, ali i recentnih sigurnosnih rizika u relaciji s globalnim previranjima i strateškim interesima svjetskih lidera te povratkom Rusije na svjetsku scenu, sve više zaokuplja pažnju.

‘OTVARANJE SOA-e prema javnosti je korak koji učvršćuje nacionalnu sigurnost i povjerenje građana u institucije koje ih štite. Tim su činom prihvaćeni i definitivno implementirani standardi Vijeća Europe’

NACIONALZašto jugoistok Europe opet zaokuplja pažnju?

Ne bez razloga, postavljaju se pitanja o mogućim novim sukobima. Analiziraju se faktori rizika koji u nizu država jugoistoka Europe mogu dovesti do sukoba. Klasični oružani međudržavni sukobi u tim se analizama sasvim utemeljeno isključuju. Niti jedan od državnih aktera za takav tip sukoba naprosto nema sposobnosti, što ne znači nepostojanje agresivnih namjera pojedinih grupacija. Recentni događaji ukazuju da procesi izgradnje sigurnosne arhitekture, stabilizacije, normalizacije međudržavnih odnosa, prekogranične suradnje i pomirenja nisu završeni ili su narušeni uz opetovano jačanje nacionalističke agresivne retorike. Autoritativne studije, uz opći zaključak o fragilnosti i neizgrađenosti niza država, neizgrađenost pravnih država, društvene podjele, lošu gospodarsku situaciju i korupciju te utjecaj inozemnih strateških subjekata na procese na prostoru jugoistoka Europe kao kauzalnih ili intervenirajućih varijabli, izlučuju 15-ak rizičnih točaka sukoba stupnjevanih u rasponu od spora preko krize do nasilja.

NACIONAL: Koje su opasnosti po sigurnost jugoistoka Europe, pa onda i Hrvatske?

Opasnosti od islamizma i islamističkih skupina, nasilnih sukoba u Sjevernoj Makedoniji, pokušaji rušenja kosovskih vlasti, zahtjevi za revizijom Daytonskog sporazuma i stvaranjem trećeg entiteta u BiH te secesionističke težnje Republike Srpske, makedonsko-albanski etnički odnosi, bošnjački i albanski zahtjevi za autonomijom Sandžaka odnosno Preševske doline, unutaralbanske političke napetosti na Kosovu, unutarnje etničke napetosti Albanaca i Srba te međudržavne kosovsko-srpske tenzije. Konačno, sigurnosni izazovi jugoistoka Europe zaista su regionalni, ali istovremeno i europski i međunarodni. Njihovo rješavanje zahtijeva i angažman međunarodnih subjekata, prvenstveno SAD-a i EU-a, bez obzira na različita gledišta predstavlja li euroatlantsko integriranje i ključ rješenja problema. U protivnom, nerješavanje kriznih žarišta i ostavljanje “praznog prostora” značit će ulazak drugih strateških aktera s različitim strateškim ciljevima od europskih. Utjecaji Rusije, Turske i Kine itekako su opipljivi. U slučaju nedostatnog američkog i europskog strateškog djelovanja i zanemarivanja jugoistoka Europe ili zapadnog Balkana, eskalacija potencijalnih kriznih žarišta u sukobe je izvjesna, ali i generiranje novih točaka sukoba koje mogu rezultirati i promjenama geostrateških interesnih zona te geopolitičke karte jugoistoka Europe. Europeizacija Balkana jest preduvjet eliminacije “balkanizacije Europe”.

NACIONAL: Hoće li ulazak Sjeverne Makedonije u NATO krajem godine smiriti previranja na “zapadnom Balkanu”?

NATO je najmoćniji vojno-politički i sigurnosni savez i svako proširenje znači stabilizaciju i jačanje sigurnosnih kapaciteta pridružene države. Takav ishod dugoročno je izvjestan i za Sjevernu Makedoniju. No zbog geostrateških odnosa Rusije i SAD-a te ruskog shvaćanja čina proširenja NATO-a i fizičkog zaokruženja južnog krila NATO-a prema Ruskoj Federaciji ne može se isključiti ruski odgovor prema regiji koju smatra vlastitom interesnom zonom, a što može rezultirati i interesnim sukobima i posljedičnom destabilizacijom područja.

NACIONAL: Kako komentirate javno objavljivanje dokumenata SOA-e?

U razdoblju 2014.-2017. SOA je javnosti prezentirala izvješća o svojem djelovanju. Objavljivanje prvog javnog dokumenta 2014. zaista je bio radikalan zaokret i odmak od dotadašnje prakse. Barem su dva krucijalna razloga zašto je objava dokumenta hvalevrijedan potez. Prvi je svakako sam čin objavljivanja dokumenta. Tim se činom Republika Hrvatska svrstala u red demokratskih i visokorazvijenih država s vladavinom prava koje opća izvješća o obavještajnim sustavima objavljuju redovito. Drugi se razlog odnosi na sadržaj izvješća. Po prvi put u jednom su javnom dokumentu naznačena službena stajališta službene nadležne institucije o pojedinim sigurnosnim procesima, ugrozama (npr. terorizam, regionalna sigurnost) te ocjene stupnja (ne)ugroženosti. Objavljivanjem javnih izvješća postavljeni su standardi na relaciji SOA i javnost o čijoj sigurnosti brine i kojoj služi. To je nepovratan proces, ne samo proces daljnjeg otvaranja javnosti, već i profesionalizaciji. Obavještajni sustav, a time i SOA, su javni servisi, javna tijela vlasti koja se specifično, inherentno njihovom djelovanju, bave tajnim poslovima. Javnost itekako ima pravo uvida u aktivnosti obavještajnog sustava i, posebno, u profesionalne, od nadležnih institucija ocijenjene razine sigurnosti hrvatske države i hrvatskog društva. S druge strane, otvaranje SOA-e prema javnosti je korak koji učvršćuje nacionalnu sigurnost i povjerenje građana u institucije koje ih štite. Tim su činom prihvaćeni i definitivno implementirani standardi Vijeća Europe, najvećeg autoriteta za pitanja demokracije i demokratskog nadzora obavještajnog sustava kojima se ističe odgovornost i otvorenost službi sigurnosti prema javnosti i društvu kojem ostvaruju nacionalnu sigurnost, pri čemu je odgovornost preduvjet efikasnosti i stjecanja legitimiteta. Objavljivanje javnih izvješća iznimno je važan oblik djelovanja SOA-e koji zaslužuje podršku i pohvale.

Komentiraj