ANDRIJA RUSAN: ‘Oko obnove Zagreba stručnjaci se moraju angažirati po savjesti”

 

Arhitekt Andrija Rusan poslao je e-mail na mnoge adrese kako bi pokušao spasiti časopis Oris od gašenja, nakon 20 godina izlaženja. Časopisu koji je pokrenuo zbog pandemije koronavirusa prijeti gašenje, a pred manifestacijom Dani Orisa također je neizvjesna budućnost

Dragi svi, širenje pandemije uzrokovane virusom covid-19 utjecalo je na živote svih nas i promijenilo nam svakidašnji ritam. Svi smo primorani na velike promjene. Tu sudbinu dijeli i časopis Oris.

U svojih 20 godina izlaženja, časopis Oris nije imao značajniju financijsku potporu državnih ili gradskih institucija, strukovnih organizacija ili udruga. Časopis se oslanjao na svoje pretplatnike, oglašivače, donatore, druge projekte tvrtke Oris i, ponajviše, na konferenciju Dani Orisa. Već i prije pojave virusa izdavanje časopisa bilo je težak zadatak, ali uvijek smo pronašli snage za njegov razvoj. Nažalost, sada je situacija puno zahtjevnija, s još većim i drastičnijim padom ulaganja u kulturu i izdavaštvo. Prisiljeni smo razmišljati o budućnosti Orisa pa i o tome hoće li uopće izlaziti…”

Tim se pomalo dramatičnim riječima uredništvo časopisa za arhitekturu Oris putem elektronske pošte obratilo svojim čitateljima i podržavateljima. Oris – časopis  za arhitekturu i kulturu življenja pokrenuo je sada već davne 1998. godine Andrija Rusan, arhitekt, izdavač, inovator i teoretičar. Časopis izlazi u dvomjesečnom ritmu i dvojezičnom (hrvatsko – engleskom) izdanju, a obraća se stručnoj javnosti, ali i široj publici zainteresiranoj za arhitekturu, dizajn, fotografiju, teatar, vizualne umjetnosti i teoriju. Od 2012. godine časopis je dostupan i u elektroničkom izdanju. Kao ekstenzija časopisa pokrenuti su 2000. godine Dani Orisa – dvodnevni međunarodni arhitektonski simpozij s predavanjima istaknutih međunarodnih i domaćih arhitekata, koji bi ove godine trebao doživjeti i svoje 20. izdanje. Godine 2015. na zagrebačkoj adresi Kralja Držislava 3 otvorena je i Oris – kuća arhitekture, zamišljena kao mjesto promocije arhitekture, kulture, susreta i druženja.

Arhitekt Andrija Rusan, koji se i dalje aktivno bavi svojom profesijom, iza sebe ima stotine projekata obiteljskih kuća, poslovnih objekata i  interijera, među kojima su najpoznatiji Svečana dvorana Predsjedničkih dvora, Mala dvorana i Kavana Lisinski, Kuća K te Muzejsko-memorijalni centar Dražena Petrovića u Zagrebu. Od novijih  projekata najznačajniji je svakako hotel Bellevue u Malom Lošinju, otvoren 2014., trg s muzejom u Pleternici, groblje u Požegi… Za poslovnu zgradu Lumenart u Puli dobio je priznanje na prestižnom natjecanju Dedalo Minosse u Vicenzi u Italiji koje je podijelio s glasovitom iračko-britanskom arhitekticom Zahom Hadid.  Trenutačno radi na obnovi Benediktinskog samostana na Rabu. Tijekom gotovo četiriju desetljeća karijere priredio je i brojne izložbe i pisao u specijaliziranim časopisima za arhitekturu. Osamdesetih i devedesetih uređivao je časopise Čovjek i prostor i Arhitektura. Uoči otvorenja prve ovojesenske izložbe u Oris Kući arhitekture – a to je “Odiseja” Vjerana Palijana – Andrija Rusan dao je intervju tjedniku Nacional i govorio, između ostalog, o neizvjesnoj budućnosti časopisa Oris, važnosti arhitektonske struke nakon potresa u Zagrebu, kao i zakonu o obnovi.

 

 

‘Iza nas su desetljeća zanemarivanja, osobito od 1990-ih. U gradu vlada priličan kaos, urbanistički miš-maš od Buzina do sjeverne zone Zagreba, što je nepopravljivo’

 

 

NACIONAL: Nedavno ste putem kružnog e-maila poslali jednu vrstu apela svojim čitateljima za spas Orisa. Zar je situacija doista toliko kritična?

Prošla je 21 godina od prvog sastanka “roditelja” Orisa. U ta dva desetljeća mnogo toga se promijenilo na medijskom planu, prije svega zbog pojave interneta. Sve je to, naravno, utjecalo na tiskane medije pa i na stručni časopis kao što je Oris. Sada je došla korona, tvrtke se ne oglašavaju, svi nastoje uštedjeti, neizvjesno je hoćemo li ove godine uopće održati Dane Orisa i zato smo se morali ozbiljno zapitati hoće li Oris u 2021. godini i dalje izlaziti. Zato smo i poslali pismo, odnosno anketu, koje je doživljeno kao neka vrsta apela, na 20.000 adresa, da vidimo možemo li u segmentu pretplate podići prihode i na temelju toga odlučiti o budućnosti. Prvi broj Orisa izašao je 1999. i od početka nam je bilo jasno da Oris nije komercijalni projekt, a nastao je zapravo kao hobi te prerastao u nešto puno ozbiljnije i veće. Nakon deset godina izlaženja konačno smo počeli poslovati pozitivno, a onda je došla kriza. Tu krizu 2008. godine nekako smo prebrodili iako je doista bilo jako teško jer se Oris najvećim dijelom financira kroz oglašivače. Mnogi slični časopisi tada su propali, a mi smo ipak ostali živi, zahvaljujući prvenstveno Danima Orisa koji su dugo donosili profit. Možda će to nekome zvučati puno, ali produkcija jednog broja Orisa stoji oko 30.000 eura. Ta cifra varira, ovisno o prilozima u svakom broju. Dakle, za šest brojeva Orisa nama godišnje treba oko 180 tisuća eura, koje smo do sada uspijevali namaknuti iz različitih izvora. Dio se financira iz pretplate, a simboličnih pet posto godišnjeg budžeta dobivamo od Ministarstva kulture. Razmišljali smo i o osnivanju Zaklade Orisa ili Kluba prijatelja Orisa, no nažalost, prema našim zakonima, donatori mogu tek dva posto svog profita ulagati u kulturu, za razliku od uređenih zemalja u kojima postoji cijeli sustav poreznih olakšica za one koji doniraju. Pred nama su razgovori i s Gradom Zagrebom i Ministarstvom kulture, da probamo naći formulu za opstanak.

‘Zakon o obnovi zagreba koji će biti donesen ne bi trebao podrazumijevati samo različite odredbe, već i sankcije’, smatra Andrija Rusan. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

NACIONAL: Oris je postao neka vrsta kronike arhitektonskog stvaralaštva, mnoge je autore otkrio i promovirao. Zar stručnoj javnosti nije stalo do toga da i dalje postojite? 

Ljudi su izuzetno zainteresirani za objavljivanje u Orisu, kao i za izlaganje u našoj Kući arhitekture, žele biti dio naših projekata. Usudio bih se reći da je Oris jedini arhitektonski časopis ovoga tipa u Hrvatskoj i bila bi lažna skromnost kada ne bih istaknuo da je u 21 godinu postojanja stekao i međunarodni renome, što potvrđuje velika mreža od preko 3000 suradnika iz cijeloga svijeta. Radi se o priznatim arhitektima i teoretičarima, kao i svjetskim fotografima koji se uvijek odazivaju na naše pozive. No među suradnike ubrajam i pisce i prevoditelje i sve one koji bilo kako sudjeluju u stvaranju časopisa. Sada radimo knjigu Roka Žnidaršića, slovenskog arhitekta mlađe generacije, i kada smo zamolili poznatog finskog arhitekta Juhanija Pallasme, koji je doista svjetsko ime među kritičarskim krugovima, da napiše predgovor, javio nam se u roku pet minuta. Svi oni znaju da im Oris može ponuditi simbolični honorar, ali to nikada nije pitanje. Ne mislim da Oris utječe na svjetsku arhitektonsku scenu, ali oni koji su ga upoznali, a ima ih doista puno, vole raditi s nama i ponose se ako je neki njihov rad kod nas objavljen. Prije tri godine Oris je dobio nagradu španjolskog sveučilišta iz Pamplone kao najbolji europski arhitektonski časopis.

NACIONAL: Nakon lockdowna održali ste prvu izložbu u Kući arhitekture već početkom lipnja. Kako vam je to uspjelo? 

Bila je to izložba “Prijatelji” koju smo organizirali u roku od dva tjedna. Znali smo da se moramo pokrenuti, izabrali smo sedamdeset naših suradnika iz Hrvatske, regije i svijeta i zamolili ih da nam pošalju neki svoj rad. Svi su odgovorili i poslali sjajne stvari. Materijale smo dobili iz cijeloga svijeta – Japana, Australije, Amerike, Engleske, Čilea, Austrije, Njemačke, Francuske… Bilo je to sve prijateljski i iz toga smo mogli vidjeti koliko je ljudima stalo do toga da budu dio naše priče. I na otvorenje izložbe, unatoč epidemiološkim mjerama, također su došli prijatelji Slovenci, Austrijanci, kolege iz Hrvatske. Zato sam užasno ponosan na svoj tim, na ljude koji sa mnom rade na projektima Orisa.

 

 

‘Dobro je što je vodstvo obnove Zagreba preuzela država. Naravno,  pitanje je kako će se cijela priča ustrojiti.  Nažalost, mnogi već sada koriste situaciju i love u mutnom’

 

 

NACIONAL: Ove godine trebaju se održati dvadeseti Dani Orisa, koji su postali regionalni brend i okupljali do dvije tisuće sudionika iz susjednih zemalja. S obzirom na epidemiju, u kojem će obliku biti održani?

Da, sjećam se godina kada je za Dane Orisa bilo preko tri tisuće zainteresiranih, a Dvorana Vatroslava Lisinskog bila je premala da ih sve primi. Za sada imamo razrađenu opciju A i B. Prebacili smo Dane Orisa s polovice listopada na polovicu prosinca. Taj termin držimo za klasične Dane Orisa jer susreti uživo ljude vesele. Oni se žele družiti, slušati predavanja, sudjelovati u raspravama. U ovih dvadeset godina barem 250 arhitekata iz cijelog svijeta došlo je predavati u Zagreb. Pored toga, imali smo i Dane Orisa u Beogradu, Sloveniji, Turskoj. Kroz godine smo stekli povjerenje publike i možemo si dopustiti i da, osim provjerenih arhitektonskih zvijezda, dovedemo i neke sjajne mlade arhitekte za koje nitko ne zna, a koji kasnije vrlo često postaju poznati i slavni. Naravno da je danas moguće pronaći online predavanja nekih poznatih imena, ali to nije to. No ove godine gradimo i platformu da sve ide elektronički ako neće ići drugačije, ali ipak se nadam da ćemo uspjeti održati taj festival, kako ga sada zovemo, uživo.

NACIONAL: Kuća arhitekture Oris postoji već preko pet godina. U njoj se, osim izložbi, redovito održavaju tribine i predavanja. Kakva je njena perspektiva?

I tu je situacija teška iako najam same zgrade nije toliko skup jer imamo najam od Grada i s time sukladne cijene za “kulturnu namjenu”. Ipak, vjerujem da nas dosadašnji partneri i sponzori neće napustiti. Mi godišnje imamo osamdeset događanja – uglavnom su to arhitektonske izložbe, zatim predavanja, prezentacije, koncerti, razgovori, performansi. Otvoreni smo za sve osim za politiku i pornografiju. Već imamo gotov program za godinu pred nama, dakako, unutar postojećih restrikcija. I prošloga tjedna imali smo otvorenje izložbe “Odiseja” sjajnog mladog umjetnika Vjerana Palijana, na koju je došlo neočekivano puno ljudi koji su prvo uživali u umjetnosti, a onda se družili vani na terasi ispred galerije. Imamo vrlo različitu publiku – od studenata prve godine do umirovljenika u poznim godinama, ovisno o predavaču ili sadržaju koji se nudi. Tijekom godina uspjeli smo dovesti neke od najznačajnijih živućih arhitekata svijeta i mislim da smo time dali veliki doprinos promociji arhitekture.

NACIONAL: Arhitektura je došla u prvi plan nakon potresa u Zagrebu. Gradonačelnik Bandić razljutio je Zagrepčane svojom reakcijom. Je li se šteta mogla prevenirati?

Budući da sam arhitekt, neke stvari koje je gradonačelnik naveo kao problem djelomično stoje, ali to sigurno nije bilo politički mudro izreći. Iza nas su desetljeća zanemarivanja i loše politike, a osobito od devedesetih naovamo. U gradu vlada priličan kaos, urbanistički miš-maš, od Buzina do sjeverne zone Zagreba, što je apsolutno nepopravljivo. Loša i nelegalna gradnja i nestručne pregradnje sigurno su oslabile objekte u centru i uzrokovale nešto veću štetu. Sada treba iskoristiti priliku da obnovu izvedemo pametno. Tu svakako svoju riječ trebaju imati arhitekti, konstruktori, statičari, povjesničari umjetnosti, konzervatori, ukratko – struka. Oni se moraju angažirati i profesionalno i institucionalno i po savjesti. A političari koji to vode moraju ih slušati i uvažavati.

 

 

‘Loša i nelegalna gradnja i nestručne pregradnje oslabile su objekte u centru Zagreba i uzrokovale nešto veću štetu. Sada treba iskoristiti priliku da obnovu izvedemo pametno’

 

 

NACIONAL: Što kažete na tezu da bi se u ovoj situaciji moglo isforsirati rušenje nekih starih zgrada kako bi na njihovo mjesto došle ružne interpolacije, a neki investitori netransparentno zaradili? 

Ta opasnost uvijek stoji. No najviše ružnih interpolacija izgrađeno je devedesetih, kada se gradilo bez ikakve kontrole. O interpolacijama javnost i struka mogu imati različite stavove – poput interpolacije na Cvjetnom ili kuće investitora Vlahovića na početku Preradovićeve. Ja, na primjer, smatram da je to odlična arhitektura – iako se možda mnogi s time neće složiti. No, prije svega, mora postojati netko tko određuje pravila o tome što se gdje može graditi. A to moraju biti ljudi iz struke – arhitekti, povjesničari umjetnosti, urbanisti i konzervatori. Kao što je poznato, nakon potresa 1880. došlo je do urbanističkog procvata Zagreba. Sada je situacija drugačija jer nema toliko prostora za novu gradnju, ali možda se za neku zgradu koja je u lošem stanju, čija bi obnova bila preskupa, može donijeti odluka o rušenju. I onda raspisati natječaj ili čak naručiti projekt po direktnoj narudžbi i sagraditi neku sjajnu interpolaciju. Ali, naglašavam, sve je to stvar promišljanja kompetentnih ljudi.

NACIONAL: Je li dobro što je država preuzela vodstvo u obnovi?

Budući da je riječ o glavnom gradu i o više županija, a i o europskom novcu, dobro je što je vodstvo preuzela država. Naravno, pitanje je kako će se ustrojiti cijela priča. Nažalost, mnogi već sada koriste situaciju i love u mutnom. Zato je taj sustav pripreme i kontrole izvođenja radova izuzetno važan. Naime, zakon koji će biti donesen trebao bi podrazumijevati ne samo različite odredbe, već i sankcije.

NACIONAL: Kako gledate na taj zakon o obnovi, na koji je bilo puno kritike iz opozicije, ali i iz struke. Iz platforme Možemo! najviše inzistiraju na tome da umjesto Fonda bude osnovan Zavod za obnovu, po uzoru na onaj nakon potresa u Dubrovniku.

Drago mi je što Vlada usvaja amandmane stranaka iz opozicije, bez obzira na razlog što to radi. Što se tiče Fonda ili Zavoda, nisam siguran kako bi se ta institucija trebala zvati, ali važno je da ima sve instrumente za pripremu, financiranje i nadzor cijelog procesa. Dobro je što se velikim dijelom radi o europskom novcu, za koji ćemo morati polagati račune, iako ni to nije uvijek savršeno zbog ogromne administracije. Vjerujem da će arhitekti biti jako traženi jer, po logici stvari, netko na kraju mora staviti potpis na projekt. A to mora biti arhitekt, voljeli nas ili ne.

Komentiraj