ANA HORVAT VUKOVIĆ 2021. PORUČILA: ‘Novi i poboljšani hrvatski zakon ‘o pobačaju’ mora strogo regulirati priziv savjesti’

Autor:

04.07.2021., Zagreb - Ana Horvat Vukovic, profesorica na katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1211, 08. srpanj 2021.

Profesorica na katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, ali i specijalistica za priziv savjesti, govori što za Hrvatsku znači upravo usvojena Rezolucija Europskog parlamenta o seksualnom i reproduktivnom zdravlju

S Anom Horvat Vuković, profesoricom na Katedri za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, ali i specijalisticom za priziv savjesti, razgovarali smo u povodu upravo usvojene Rezolucije Europskog parlamenta o seksualnom i reproduktivnom zdravlju – pojednostavljeno, o pravu na pobačaj kao temeljnom ljudskom pravu. Ta je rezolucija usvojena s 378 glasova podrške od ukupno 705 zastupnika Europskog parlamenta, a na prijedlog Predraga Matića kao izvjestitelja Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta. Iako je ta Matićeva inicijativa prošla u Europi, Hrvatska liječnička komora izrazila je rezervu pozivajući se na priziv savjesti liječnika koji ne obavljaju pobačaje. U Hrvatskoj 59% ginekologa ulaže priziv savjesti, a 20% ustanova ovlaštenih za obavljanje pobačaja s popisa Ministarstva zdravstva uopće ne vrši pobačaje.

Radna skupina na zagrebačkom Pravnom fakultetu, u kojoj je djelovala i profesorica Ana Horvat Vuković, pod vodstvom profesorice Zlate Đurđević, predsjednikove kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda, koju je saborska većina odbila prošlog tjedna, uputila je prošli tjedan upravi Pravnog fakulteta na donošenje Pravilnik o zaštiti studentica od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije. Profesorica Ana Horvat Vuković očekuje da će slične pravilnike donijeti i ostali fakulteti, sastavnice Sveučilišta u Zagrebu.

Ana Horvat Vuković doktorirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu na temi antidiskriminacijskog prava, s posebnim osvrtom na Indiju, Sjedinjene Američke Države i EU. Školovala se u Sjedinjenim Američkim Državama (Florida), a usavršavala na Pravnom fakultetu u Ljubljani i Visokom sudu u Mumbaiju. U istraživanjima se bavila zaštitom temeljnih ljudskih prava i sloboda te prava jednakosti, osobito rodne, rasne i etničke jednakosti. Drugo njeno znanstveno područje je pravo Europske unije. Suosnivačica je predmeta Women’s Rights (“Ženska prava”), prvog predmeta na Pravnom fakultetu u Zagrebu posvećenog proučavanju prava žena.

Povodom Okruglog stola o 30. obljetnici donošenja Ustava RH u prosincu 2020. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti govorila je o prizivu savjesti zdravstvenih djelatnika i potrebi sustavnijeg uređenja tog pitanja u skladu s ustavnim i međunarodnim obavezama Republike Hrvatske. Članica je i suosnivačica studentsko-nastavničke udruge ZAPRAVO LGBTIQA+ OSOBA, posvećene stvaranju sigurnog i podržavajućeg okruženja za sve studentice i studente Pravnog fakulteta u Zagrebu neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.

NACIONAL: U dva zadnja broja Nacional je objavio članke o profesoru emeritusu Mariju Plenkoviću, ocu premijera Andreja Plenkovića. Njegove nekadašnje studentice optužile su ga za seksualno uznemiravanje. Pravni fakultet u Zagrebu pokrenuo je inicijativu za sprečavanje seksualnog uznemiravanja i drugih oblika diskriminacije studentica i studenata. Što ste konkretno poduzeli?

Potaknute događajima vezanim za inicijativu Nisam tražila, naša skupina od devet nastavnica Pravnog fakulteta u Zagrebu inicirala je u veljači ove godine donošenje Izjave kojom je fakultet reagirao na narušen ugled Sveučilišta u Zagrebu i izgubljeno povjerenje njegovih studentica, studenata, zaposlenica i zaposlenika. Cilj naše inicijative bio je da počne rad na uspostavi sustava učinkovite zaštite ljudskog dostojanstva i vladavine prava u uvjetima rastućeg broja izvještaja o slučajevima seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na sastavnicama našeg Sveučilišta. Tu je izjavu potpisom podržalo više od 70 nastavnica i nastavnika. Nakon usvajanja Izjave u veljači formirana je radna skupina od petnaest članica i članova – uključujući i studentsku pravobraniteljicu – sa zadaćom izrade potrebnog fakultetskog Pravilnika. Nakon što smo pod predsjedanjem profesorice Zlate Đurđević u ožujku započeli s radom do kraja lipnja smo nakon intenzivnog rada na dugotrajnim sastancima koji su trajali i do kasno u noć dovršili tekst prvog fakultetskog Pravilnika o zaštiti studentica od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije. Prošli smo ga tjedan podnijeli na razmatranje Upravi.

NACIONAL: Što očekujete od uprave Pravnog fakulteta?

Nadamo se uspješnom izglasavanju na srpanjskoj sjednici fakultetskog Vijeća. U taj smo Pravilnik uložili ne samo stručno znanje nego i veliku volju, usudim se reći i srce. U radu smo konzultirali najbolju praksu vrhunskih stranih sveučilišta kao što su Oxford, Cambridge i Yale. Nastojali smo na najbolji mogući način zaštititi sve sadašnje i buduće studentice i studente od ovog perzistentnog oblika diskriminacije koji narušava ne samo integritet pojedinca nego i grupni integritet, kao i misiju i ugled Sveučilišta. Smatramo da je krajnje vrijeme da se usvoje učinkoviti i transparentni mehanizmi borbe protiv seksualnog uznemiravanja, kao i sustav njihovog nadzora s obzirom na otkriće o razmjerima tog problema na raznim sastavnicama Sveučilišta.

NACIONAL: Hoće li se ova vaša akcija proširiti i na druge fakultete?

Kao članice i članovi ove radne skupine osjećamo osobnu odgovornost da kao pravne stručnjakinje i socijalne radnice, nastavnice i mentorice generacija studentica i studenata na ovaj način osnažimo pokret zaštite temeljnih prava svih u okviru Sveučilišta i kreiranja sigurnog i podržavajućeg okruženja rada i učenja. Kao jedna od najstarijih sastavnica Sveučilišta, radili smo s ciljem da naš tekst Pravilnika svojom kvalitetom posluži kao predložak za slične takve dokumente ostalim fakultetima, da na taj način predvodimo napore na zaštiti žrtava, edukaciji i prevenciji. Naša ujedinjena akcija, nadamo se, pokrenut će rješavanje ovih gorućih pitanja, dati poticaj i samom Sveučilištu da napravi iskorak i osuvremeni vlastite mehanizme potrebne za zaštitu njegove znanstvene i nastavne misije.

‘Najnovija rezolucija Europskog parlamenta vezana za pitanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja Predraga Freda Matića za Republiku Hrvatsku predstavlja dvostruku pobjedu’

NACIONAL: Koji je značaj prošlotjedne rezolucije usvojene u Europskom parlamentu, a predložio ju je Predrag Matić, eurozastupnik SDP-a?

Najnovija Rezolucija Europskog parlamenta vezana za pitanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja izvjestitelja Odbora za ženska prava i rodnu ravnopravnost EP-a, ali i heroja Domovinskog rata Predraga Freda Matića usvojena je s velikih 378 glasova podrške. Možemo reći da za Republiku Hrvatsku predstavlja dvostruku pobjedu. S jedne strane, Rezolucija je svojim vrijednosnim polazištima usklađena s Ustavom Republike Hrvatske i odlukom Ustavnog suda „o pobačaju“ iz 2017. godine. S druge, predstavlja i političku pobjedu jedne male, ponekad čini nam se slabo primjetne članice Unije, koja je kroz strpljivo djelovanje svog europarlamentarca pokazala da i Davidi ovoga svijeta mogu postavljati agendu Golijata i na taj način dokazala da upravljanje razvojem europskog projekta nije samo domena njegovih velikih članica. Simbolična uloga Rezolucije velika je budući da daje jasan signal o stanju moralnog ustava Europe. Jer pitanje seksualnog i reproduktivnog zdravlja nije pitanje obiteljskog ili kaznenog, već ustavnog prava.

NACIONAL: Dijeli li to stanovište i Ustavni sud Republike Hrvatske?

Izgleda da to stanovište u cijelosti ne dijeli Ustavni sud, koji je u donošenju svoje odluke iz 2017. godine konzultirao sve četiri nacionalne katedre obiteljskog prava te – neobjašnjivo – dva svećenika, ali na sreću i profesoricu Biljanu Kostadinov koja je svojim stručnim mišljenjem obranila periodni model prekida trudnoće. Nadamo se da konzultiranje stručnjaka za kanonsko pravo ne odražava namjeru da u budućim pitanjima definiranja temeljnih ljudskih prava Ustav sekularne republike tumače teolozi. Svakako je zabrinjavajuće da se u tom slučaju status iznimke odnosi upravo na prava žena. Stoga je ova Rezolucija Europskog parlamenta signal Unije da želi predvoditi zemlje slobodnog svijeta u zaštiti najvrednijeg, a to su osnovna ljudska prava.

NACIONAL: Ključnu ulogu u donošenju ove Rezolucije odigrao je Europski parlament, u kojem su najbrojniji pučani, dakle konzervativci. Kako tumačite tu činjenicu?

Zanimanje Europskog parlamenta za ta pitanja nije novo s obzirom na to da je u proteklih dvije godine usvojio npr. i Rezoluciju o de facto zabrani pobačaja u Poljskoj (od 26. studenog 2020.) te Rezoluciju o kriminalizaciji spolnog odgoja i obrazovanja u Poljskoj (od 14. studenog 2019.). Interes Europskog parlamenta za područje ženskog zdravlja, i to njegovog seksualnog i reproduktivnog aspekta, nije iznenađujući jer je povezan s nizom prava kao što su ono na život i dostojanstvo, na privatnost, na pristup zdravstvenim uslugama, na obrazovanje i stvarnu jednakost. Uvjerena sam da je to razlog da je Rezoluciju podržalo i vrlo važnih 36 glasova demokršćanskih europarlamentaraca, koji pokazuju da se ne radi tek o ideološkom pitanju, „kulturalnim ratovima“ u društvu, već o par excellence pitanju odanosti postratnoj ideji nepovredivosti temeljnih ljudskih prava.

NACIONAL: Što kažete na teze da to pitanje nije u nadležnosti Europske unije, pa onda ni Europskog parlamenta?

Prigovori o europskoj nenadležnosti ili povredi načela supsidijarnosti, koji su se mogli čuti iz pojedinih kutova u proteklih nekoliko tjedana, nemaju osnove. Pripisujem ih strahu gdjegdje uzrokovanom nepažljivim čitanjem Rezolucije, različitim vrijednosnim polazištima, a nažalost i pokojem slučaju nepoznavanja osnova europskog prava. Osnivački ugovori Unije definiraju njene nadležnosti – od isključivih, preko onih dijeljenih s državama članicama, do ovlasti koje zadržavaju same države. Četvrta kategorija tzv. komplementarnih nadležnosti je ovdje relevantna, gdje Unija u pitanjima zaštite ljudskog zdravlja te obrazovanja i zaštite mladeži treba podupirati, koordinirati ili dopunjavati djelovanje svojih članica. Sama Rezolucija se referira na načelo supsidijarnosti, koje zahtijeva da Unija djeluje isključivo kada opseg ili priroda problema zahtijevaju širu, koordiniranu akciju 27 članica europske obitelji i prepoznaje da je u ovom području odlučujuća volja država. Ako čitamo pažljivo, Parlament naglašava potrebu djelovanja članica, na nju ih poziva i potiče, no svakako ništa ne zabranjuje niti nameće.

‘Kada su prizivi rijetki lako ih je akomodirati, no što kada je njihova raširenost velika? U Hrvatskoj 59% ginekologa ulaže priziv, a 20% ustanova ovlaštenih za obavljanje pobačaja uopće ne vrši pobačaje’

NACIONAL: Drugim riječima, Rezolucija ne obvezuje članice Europske unije.

Ovaj dokument ne nosi mogućnost prisilne provedbe. Stoga nije problem nadležnosti ili nametanje vrijednosti s vrha EU-a, već da se pitanja seksualne i reproduktivne autonomije – uključujući prava da svatko od nas slobodno vodi svoj spolni život i donosi odluke vezane za odgovorno i informirano planiranje obitelji – tretiraju kao pitanja ljudskih prava. I to ne slobode ponašanja unutar vlastita četiri zida, već kao pravo na zdravlje, usko vezano za niz drugih životno nam važnih sloboda koje imamo kao odrasli, odgovorni pojedinci. Rezolucija nije europski preludij u nametnutu liberalizaciju pobačaja i zabranu priziva savjesti. Ali odražava upravo temeljne vrednote Ustava Republike Hrvatske protumačene odlukom Ustavnog suda o ustavnosti tzv. zakona o pobačaju iz 2017. godine, tj. dijeli njegov fokus na zaštitu prava na dostojanstvo, rodnu jednakost, zdravlje, privatnost i slobodu. Kao i Ustavni sud, Europski parlament prepoznaje potrebu da se kroz edukativne i preventivne programe potiče spolno odgovorno ponašanje i prevencija neželjene trudnoće, te da se to najbolje postiže sustavnim spolnim obrazovanjem temeljenom na znanosti. Da se radi o opsežnom i promišljenom dokumentu pokazuje nam i razmatranje brojnih drugih aspekata zaštite seksualnih i reproduktivnih prava kao što su pravo na dostupnost suvremenih metoda kontracepcije, savjetovanje oko njihovog korištenja, na pristup metodama medicinski potpomognute oplodnje, na borbu protiv tzv. menstrualnog siromaštva itd.

NACIONAL: Je li rezolucija opredijeljena protiv zabrane pobačaja u državama članicama Europske unije?

Ustav Republike Hrvatske i Europski parlament podjednako odbacuju apsolutnu zabranu pobačaja. Europski parlament takvu zabranu izrijekom, i točno, definira ne samo kao povredu temeljnih prava već i oblik rodno uvjetovanog nasilja. Referenca na razvoj događaja u Poljskoj prešutna je potka i ove Rezolucije. Države članice može tek potaknuti da pobačaj dekriminaliziraju i uređenja tog pitanja dovedu u sklad s međunarodnim standardima zaštite prava čovjeka i njihovim demokratskim uvjerenjem u nepovredivost dostojanstva i jednakosti. No između redaka upozorava da se radi o pitanju legitimacije poretka kao demokratskog ili pak iliberalnog, dakle – autoritarnog, otuđenog od međunarodne zajednice.

NACIONAL: Kako se Rezolucija odnosi prema prizivu savjesti liječnika koji odbijaju obaviti pobačaj?

Priziv savjesti Rezolucija tretira empatično i prepoznaje da ga mogu motivirati osobni razlozi i unutarnji etički konflikti medicinskog djelatnika. Priziv niti je vrijednosno etiketiran, niti se zabranjuje. Odgovornost za rješavanje potencijalnog sukoba ženinog prava na slobodno odlučivanje o svom integritetu te liječnikovog otpora onom što on percipira kao prekid života prebacuje se na – državu. Ona je ta za koju Rezolucija navodi da mora osigurati pravo na puni pristup zdravstvenoj zaštiti vodeći računa i o geografskoj distribuciji svojih bolničkih centara. Dakle, osigurati zamjensku zdravstvenu skrb u slučaju priziva savjesti. Utoliko su začudna upozorenja o „zabrani priziva savjesti“ koja smo proteklih dana mogli čuti iz redova Hrvatske liječničke komore, za koja želim vjerovati da predstavljaju tek prenagljenu reakciju iz nepotpunog razumijevanja.

NACIONAL: Jamči li hrvatski Ustav pravo na priziv savjesti? Radi li se o apsolutnom, ničim ograničenom pravu? Ako ne, koje su onda njegove granice u odnosu na pojedine profesije, posebno u liječničkom pozivu?

Suvremeni konstitucionalizam kao temeljnu vrednotu i izvor prava i ustavnosti smatra dostojanstvo i slobodu iz kojih dalje slijedi pravo na osobnu autonomiju i samoodređenje. Stoga i naš Ustav, u osloncu na čl. 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jamči pravo na „priziv savjesti“. Ono, naravno, ne pripada samo vjernicima, već svačijoj osobnoj moralnosti motiviranoj vjerskim osjećajima ili ne. Dok priziv savjesti čl. 47. jamči samo u odnosu na vojnu službu (Europski sud za ljudska prava je priziv dopuštao isključivo u ovom području sve do 2013. godine. Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. priziv pak štiti isključivo ako/kad ga priznaju i zakoni država članica), čl. 40. smješta ga u okvir slobode vjerskog samoodređenja, ali koje uključuje i zaštitu ateizma, skepticizma i sl.

NACIONAL: Je li pravo na priziv savjesti nečim ograničeno?

Ustav ne poznaje pravo koje bi bilo apsolutno i neograničeno u svim svojim naličjima i najširem mogućem opsegu. Kao i sva ustavna prava, i ono na priziv savjesti ima svoju tvrdu granicu, a to je usklađenost s temeljnim vrednotama Ustava i drugim temeljnim pravima i slobodama. Nužno je u svakom pojedinom slučaju uravnotežiti ga s njemu suprotstavljenim ustavnim dobrima, i tu – kao i kod svakog drugog primjera balansiranja različitih ustavnih prava/vrednota – njegovo očitovanje ponekad mora ustuknuti i ne može uživati zaštitu države. Ponekad ove činjenice nisu u dovoljnoj mjeri shvaćene pa u javnom prostoru dolazi do tvrdnji da se priziv savjesti izravno sukobljava s „pravom na pobačaj“ (koje je također ustavno zaštićeno, do te mjere da ga ne bi bilo moguće ograničiti ili ukinuti ni ustavotvornim referendumom), ili se borilačkim rječnikom pita „koje je pravo jače“.

NACIONAL: Pa koje je pravo jače: na priziv savjesti ili pravo na izbor žene, odnosno, pobačaj?

Ne radi se o obaranju ruku na ustavnoj razini. Pravo na priziv savjesti označava pravo zdravstvenih djelatnika da od države traže da se ona tom prigovoru prilagodi koliko god je to razumno moguće. Pravo na pristup pobačaju označava pravo trudnice da u zakonskim okvirima do 12 tjedana trudnoće (tj. do 10 tjedana od dana začeća) od države traži da joj omogući pobačaj. U organiziranim javnozdravstvenim sustavima do problema neće dolaziti jer će država svoje odgovornosti dosljedno poštovati i zadovoljavati paralelno oba ova zahtjeva. Kao i planiranje obitelji, i planiranje javnozdravstvenih sustava podjednako mora biti slobodno, ali i odgovorno te informirano.

NACIONAL: Kako se, međutim, trebaju ponašati ginekolozi koji su specijalizirani za pobačaj kao medicinsku intervenciju, ali pozivajući se na priziv savjesti odbijaju intervenciju?

Djelatnost zdravstvenih djelatnika je u ovom smislu posebna. Radi odgovornosti za zaštitu zdravlja i sigurnosti pacijenata, zdravstveni djelatnici jedini raspolažu ovlašću na pružanje određenih zdravstvenih usluga pa su radi toga faktički prema pacijentima u odnosu nadređenosti. Pacijenti su ovisni o njihovoj stručnosti i spremnosti da pruže određenu uslugu pa nastaje asimetričan odnos moći koji država mora pažljivo nadzirati radi potencijalnog nametanja privatnog mišljenja osobi koja polaže pravo na zakonitu javnu uslugu. Osobito kad kod te usluge, kao kod pobačaja, postoji državni monopol. Prije svega moram reći da pravne osobe kao takve nemaju pravo na zaštitu institucionalnog prava na priziv savjesti, što prati i zabrana situacije gdje bi bilo koje tijelo javnozdravstvene ustanove neprizivateljima zabranilo pružanje usluge pobačaja na svojim odjelima.

‘Kao i sva ustavna prava, i ono na priziv savjesti ima svoju tvrdu granicu, a to je usklađenost s temeljnim vrednotama Ustava i drugim temeljnim pravima i slobodama’, kaže Ana Horvat Vuković

NACIONAL: Kako osigurati ženama pobačaj u bolnicama u kojima se svi liječnici pozivaju na priziv savjesti?

Što se tiče pojedinačnih zdravstvenih djelatnika, njihova se pravna situacija treba odvijati unutar trokuta načelnih stavova. Prvo, priziv ne postoji u slučajevima hitnoća, a u slučaju ulaganja priziva savjesti mora se pacijentica uputiti drugom liječniku, koji takvu uslugu pruža. Suprotno postupanje podliježe disciplinskom postupku i predstavlja kršenje zakona, izravnu spolnu diskriminaciju. Pobačaj mora biti dostupan bez nerazmjernih teškoća po pacijenticu vodeći računa i o njenom društvenom statusu i geografskom podrijetlu. Drugo, radi mogućnosti da se prizivom nanesu povrede psihološkom zdravlju i dostojanstvu osobe na koju to utječe kroz impliciranu moralnu osudu njenog zakonitog ponašanja, treba ga dopustiti isključivo u pitanjima svetosti života, gdje jedino postoji dovoljno radikalna moralna dvojba. Druge situacije gdje bi se ulaganjem priziva kreirali drugorazredni građani i njihovom ponašanju dodijelilo stigmatizirajuće društveno značenje nisu dopustive. Primjerice, za matičare kod sklapanja istospolnih brakova/životnih partnerstava. Pravo bi smjeli imati samo oni izravno uključeni u akt prekida trudnoće, no ne i osobe s pomoćnim ulogama, kao instrumentari, primalje ili administrativno osoblje. Samo pod ovim uvjetima država treba učiniti sve razumne napore da se prilagodi etičkim prigovorima zdravstvenog djelatnika.

NACIONAL: Što je treće u tom „trokutu načelnih stavova“ o prizivu savjesti?

I treći je načelni stav. Ne postoji „pravo na“ određeno zaposlenje i karijeru zdravstvenog djelatnika. Rezultat koji pod svaku cijenu mora biti osiguran je zaštita prava pacijentice na pravodobnu, jednaku i učinkovitu uslugu. Odgovornost je na državi, koja je obvezna na takav način organizirati svoj zdravstveni sustav. No u ekstremnom slučaju da osiguranje dovoljnog broja i geografskog rasporeda djelatnika koji priziv ne ulažu državi nameće nerazmjerne financijske i druge terete, ona je u konačnici slobodna odbiti zaposliti prizivatelja ili već zaposlenom otkazati ugovor o radu. Da takvo postupanje ne bi kršilo obaveze države po Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i sloboda potvrdile su 2020. dvije odluke strazburškog suda (Grimmark i Steen). Kada su prizivi rijetki, naime, lako ih je akomodirati, no što kada je njihova raširenost velika? U Hrvatskoj 59% ginekologa ulaže priziv, a 20% ustanova ovlaštenih za obavljanje pobačaja s popisa Ministarstva zdravstva uopće ne vrši pobačaje! To čini temeljna prava pacijentica tek teoretskima.

NACIONAL: Je li u Hrvatskoj ta ravnoteža ostvarena? Poštuju li se propisi koji uređuju pitanje priziva savjesti, ustavne zahtjeve i zahtjeve Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe?

Ustavni sud je u svojoj odluci 2017. prepoznao da je na zakonodavcu hoće li novim zakonom urediti pitanje priziva savjesti. Instruktivni rok za njegovo donošenje prošao je još 2019. godine pa je stanje priziva bilo i ostalo regulirano zakonima o liječništvu, sestrinstvu i dentalnoj medicini, kao i kodeksima ljekarničke etike i primaljstva. Taj je okvir podnormiran i dovodi u pitanje pristup dostupnim uslugama, koje postoje na papiru, a osobito u odnosu na protuustavne odredbe kao što su čl. 12. st. 3. Kodeksa ljekarničke etike i deontologije, koji ne može biti osnova za kršenje propisa i same ljekarničke dužnosti. Neovisno o stavu magistara farmacije o kontracepcijskim sredstvima, ili preparatima koji odgađaju ovulaciju i moguće začeće (tzv. pilula za dan poslije), njihovo djelovanje ni na koji način nije povezano s očuvanjem svetosti života i ne zaslužuje društveno prepoznavanje nauštrb prava građanki na pristup zakonitim uslugama. Lako je prepoznati neumjesnost takve primjene priziva ako zamislimo situaciju gdje bi ovaj čl. 12. simetrično omogućio i pravo na „priziv savjesti“ trafikanata i prodavača u trgovinama gdje se prodaju npr. kondomi. Zasigurno bi tada – ako je namjera zaista spriječiti ometanje začeća, a ne nadzirati žensko tijelo i implementirati partikularnu viziju seksualnog morala drugih – valjalo jednako glasno posvetiti se problemu prodaje i takvog artikla?

NACIONAL: Što očekujete od novog zakona o pobačaju, čije donošenje već treću godinu probija ustavni rok?

Niz je zahvata koje novi i poboljšani zakon „o pobačaju“ mora učiniti uključivanjem stroge regulacije priziva savjesti. Među najvažnijima su propisivanje detaljne metodologije i hodograma obavještavanja poslodavca i pacijentice o prizivu; propisivanje rokova i načina ulaganja sredstava za zaštitu prava pacijentica; ustrojavanje registra prizivatelja; propisivanje prekršajnih kazni za upravna tijela zdravstvenih ustanova koje ne osiguravaju dostupnost pobačaja radi svog propusta racionalnog planiranja zapošljavanja; propisivanje načina na koji će prizivatelji nadoknađivati radne sate; izričita zabrana institucionalnog priziva savjesti, koju trenutno ulažu četiri opće bolnice, jedan zagrebački KBC i jedna specijalna bolnica; sastavljanje ažurnog popisa zdravstvenih ustanova ovlaštenih za obavljanje pobačaja s jasnim protokolima naručivanja i popisom kontakata; te, konačno, širenje prakse izvođenja medikamentoznog pobačaja koja pošteđuje prizivatelje od izravnog sudjelovanja u prekidu trudnoće te pomiruje njihove interese s onima pacijentica i obvezama države da osigurava učinkovito i redovno funkcioniranje javnog zdravstva.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.