Uskrsnim slavljem u Jeruzalemu, gradu u kojem je Isus prema Bibliji umro i uskrsnuo, završio je veliki tjedan prepun svečanosti nad kojim se nadvila tragična vijest o ubojstvu 15 Palestinaca.

Svetkovine u kojim je sudjelovalo mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta održavane su na mjestima Isusova životnog puta, a vodile su prema bazilici Svetoga Groba u Jeruzalemu. Po njezinim razvedenim dijelovima istodobno se slavilo na različitim jezicima i različitim obredima.

Krov te građevine danas prekriva mjesta Isusova razapinjanja i njegov grob. Crkva je nastala tri i pol stoljeća nakon Isusove smrti i više je puta rušena i dograđivana, kao i sam Jeruzalem. Ona danas pod kupolom udomljuje šest kršćanskih crkava, čije odnose regulira osmanska uredba “Status quo” iz sredine 19. stoljeća.

Na magarcu do vječnog života

Jedna od procesija krenula je iz povijesne Betfage, oko tri kilometra istočno od bazilike Svetog Groba. To je mjesto iz kojeg je Isus kao Mesija krenuo u Jeruzalem na magarcu.

Na njegovu putu do Kalvarije niz biblijskih događaja obilježeno je u prostoru impresivnim svetištima poput Getsemanskog vrta podno Maslinske gore. Na mjestu na kojem se Isus molio sa svojim učenicima prije nego što je izdan a potom razapet, izgrađena je crkva naroda. U tu crkvu s 12 kupola koji simboliziraju 12 izraelskih plemena, u subotu su se slijevale rijeke hodočasnika.

Istodobno su u obližnjoj crkvi Marijina Groba, glasnim pjevanjem na svojim jezicima, na samo nekoliko metara međusobno udaljeni, odvojeno slavili misu vjernici Koptske crkve i Armenske crkve. Na dnu dugog niza stepenica okruženih oltarima nalazi se dvorana ispunjena mirisnim dimom iz stotinu kadionica, a uokolo sjedili su starci nimalo različiti od likova iz ilustriranih biblija.

Put križa se odvija jeruzalemskom ulicom Via Dolorosa. Zbog urbanih promjena tijekom povijesti, prva postaja Križnog puta nalazi se danas u jednoj muslimanskoj školi, a za dio ulice se ne zna kuda je išla. Kretanje povorke, koje je bilo otežano zbog velikog broja sudionika, uspješno je regulirala izraelska policija.

Dok smo se probijali zaobilaznim ulicama, po kišici koju nitko nije priželjkivao, naišli smo na križni put nevelike katoličke zajednice iz Jeruzalema. Pred križem, kojeg su nosili odrasli muškarci, koračali su uniformirani djevojčice i dječaci i pjevali na arapskom jeziku.

U redu se čekalo i pred malom pećinom u kojoj je rođen Isus, pored koje je 333. godine podignuta bazilika rođenja Isusova u 8,5 kilometara udaljenom Betlehemu.

Patrijarsi i kršćanski vođe Jeruzalema, među kojima su apostolski administrator latinskog patrijarhata Pierbattista Pizzaballa i kustos Svete Zemlje Francesco Patton, poslali su iz Jeruzalema poziv na molitvu za sve osobe koje pate na čitavom svijetu: za osobe koje idu putem križa, za sve one koji trpe u tišini; za izbjeglice, tražitelje azila i raseljene osobe; za one koji su ugnjetavani, za one koji su u potrebi i oskudici; za sve žrtve nasilja i diskriminacije, i za sve one koji se bore za pravdu i pomirenje.

Kustos Francesco Patton kazao je za Hinu da sva ta mjesta potvrđuju da se Uskrs dogodio u Jeruzalemu u fizičkom smislu, da je kršćanska vjera utemeljena na konkretnom povijesnom iskustvu te da Uskrs nipošto nije fikcija.

Apostolski administrator Pierbattista Pizzaballa kazao je u nedjelju ujutro tijekom uskrsne propovijedi u bazilici da prazan Kristov grob ne može biti kraj putovanja nego odskočna daska za novi život pun nade i zadovoljstva, te je pozvao na posvećenost takvom životu.

Ljestve „Statusa quo“

Na čelu svih procesija koje ulaze u baziliku Svetoga Groba hoda jedan ili nekoliko kavaza, stražara odjevenih u tradicionalnu osmansku odoru s pripasanim sabljama. U rukama drže štapove s masivnim željeznim završecima kojima povremeno jako tuku u pod crkve. Oni formalno drže ključeve bazilike te je svakodnevno otvaraju i zatvaraju. Kavazi su folklorizirani relikt star više stotina godina, koji podsjeća na dane kad su kao državni službenici držali ključeve i naplaćivali porez onima koji koriste crkvu.

Bazilika je od gradnje u četvrtom stoljeću nekoliko puta rušena i obnavljana. Jeruzalem svojim ishodištem smatraju tri velike religije: židovstvo, kršćanstvo i islam. U jednoj od starih slika svijeta postojala su tri kontinenta: Azija, Afrika i Europa. U njihovu središtu je Jeruzalem, a njegovo središte je Kristov grob. Tako je Isusov grob smatran ne samo duhovnim nego i geometrijskim središtem svijeta.

Zahvaljujući povijesno-političkim prilikama i raslojavanju Crkve na nove zajednice, pod krovom bazilike Svetoga Groba našlo se šest kršćanskih crkava, čije se pravo korištenja bazilike mijenjalo s tim prilikama.

Sredinom 19. stoljeća, pod pritiscima međunarodne politike, osmanska vlast donijela je uredbu „Status quo“, koje tadašnje korištenje prostora bazilike proglašava zakonskim.

Bazilika je zajedničko vlasništvo Katoličke, Pravoslavne i Armenske Crkve, a neki dijelovi građevine pridaju isključivo tim crkvama. Također, manja prava u Bazilici imaju Koptska, Etiopska i Sirijska Crkva. Uredba se poštuje i danas, uz poneki gotovo bizaran način pokazivanja nezadovoljstva. Tako primjerice, blizu ulaza, neposredno kod Kamena pomazanja, cijelo uskrsno vrijeme stoje visoke metalne ljestve. Njima Katolička crkva izražava prosvjed jer je jedna od crkava najprije izbacila kosti zaslužnih križara s toga mjesta, a potom i njihovu spomen ploču.

Grčki monah kojeg smo pitali za objašnjenje samo je kazao: “Status quo” i okrenuo glavu.

Političke prilike na Bliskim istoku su neumitna sastavnica svakodnevnog života vjernika i njihovih vjerskih zajednica. Ubojstvo 15 Palestinaca u Pojasu Gaze potreslo je njihove sunarodnjake, koji su stupili u opći štrajk. U Betlehemu, koji je od Jeruzalema odijeljen visokim zidom, u subotu se taj štrajk poštivao, koliko se moglo vidjeti, bez iznimke. Obični Palestinci smatraju da ključeve njihove sudbine drži Amerika.

Kustos Patton nije želio komentirati političke prilike unutar kojih djeluju religijske zajednice u Jeruzalemu, jer je, kaže, njihovo poslanje vjera a ne politika.

“Hrvatski” Jeruzalem

Među hodočasnicima za Uskrs broj hrvatskih vjernika obično nije velik, što se objašnjava obavezama župnika u svojim župama. Ove godine o tome nisu se mogli dobiti podaci ni od Hrvatske udruge putničkih agencija ni od Katoličkog informativnog centra Svete Zemlje.

Prema podacima agencija tijekom 2016. godine iz Hrvatske je u Svetu zemlju organizirano otputovalo oko 850 hodočasnika. Službene izraelske statistike kažu da je Izrael 2016. posjetilo 2,9 milijuna stranih turista od kojih iz Hrvatske 4400, iz Srbije 4600 i iz Slovenije 1800, iz svake po 0,1 posto ukupnog broja.

Prilikom posjeta hrvatskih hodočasnika, posebnu pažnju izazivaju veze između Hrvata i Svete Zemlje te hrvatska baština u Svetoj Zemlji.

U Jeruzalemu je djelovao i ubijen prvi hrvatski svetac Nikola Tavelić. Zajedno s trojicom braće osuđen je na smrt, mučen i ubijen kod jafanskih vrata 14. studenog 1391. a papa Pavao VI. proglasio ga je svetim 21. lipnja 1970. godine.

Jedna trojezična ploča u Getsemanskom vrtu – na latinskom, hrvatskom i engleskom – govori da su 1681. trojica kršćana iz Sarajeva, vitezova Svetoga groba jeruzalemskoga, Pavle, Antun i Jakov, otkupili i darovali franjevcima taj važan topos kršćanske povijesti. Uz mnogo diplomatskih vještina, to je bilo moguće jer je Bosna tada bila dio istog Osmanskog carstva u kojem se nalazio i Jeruzalem.

Također, sveti Jeronim, koji je rođen u Stridonu oko 347. godine, prevodio je Bibliju u Betlehemu u kojem je živio do smrti 420. godine.

Danas među oko 300 članova Franjevačke kustodije Sveta Zemlja, koji dolaze iz 42 nacije, ima desetak franjevaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. To su Tomislav Vuk na Biblijskom institutu, Siniša Srebrenović i Jozo Šarčević u Samostanu Svetoga Groba i Josip u Cvitković Samostanu Spasitelja u Jeruzalemu; Sandro Tomašević i Jago Soče u Betlehemu i Ivan Tučić u Betfagi. Također, tri su studenta franjevca u Jeruzalemu: Gabrijel Bošnjak, Andrija Majić i Josip Ivkić.

Neki od ovih redovnika zaslužni su što smo unatoč velikim gužvama i strogim mjerama osiguranja imali stručno vodstvo ne samo po najznačajnijim dijelovima svetišta podignutih na tragovima Isusova životnog puta, nego i na nekima do kojih turisti ne dolaze.

Komentiraj