‘Hoerspiel: Male igre za slušanje i gledanje’ dramaturginje i redateljice Pavlice Bajsić Brazzoduro bavi se počecima radija, kad su radio-drame išle uživo iz studija. U dva tjedna odigrano je osam predstava koje je publika zadivljeno gledala okupljajući se oko radija, ‘tog bežičnog misterija’

Tijekom zagrebačkog adventa i početkom nove godine u zagrebačkoj Kuli Lotrščak u dva tjedna odigrano je osam predstava “Hoerspiela: male igre za slušanje i gledanje”. Predstava se bavi počecima radija, vremenom kada su tada vrlo popularne radio-drame išle uživo iz studija, s glumcima, glazbenicima i maherima za rekonstrukciju potrebnih šumova i atmosfera. Zadivljena publika tih večeri okupljala se oko radija, “tog bežičnog misterija”, kao nekada oko ognjišta, u mašti stvarajući jedan sasvim novi svijet. Dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro okupila je u predstavi afirmirane glumce, glazbenike, radijske autore i tonmajstore, Jelenu Miholjević, Svena Medvešeka, Ljubicu Letinić, Matiju Antolića, Ivanu Rushaidat, Antu Perkovića i Ivana Zelića/Ivora Plužarića te neke članove svoje stvarne, a ne samo umjetničke obitelji, nećakinju Ninu Bajsić i supruga Dina Brazzodura. Pavlica Bajsić Brazzoduro potječe iz zagrebačke umjetničke obitelji, njezin otac Zvonimir Bajsić bio je radijski, ali i televizijski i kazališni redatelj, pisac i prevoditelj, majka Neda Mamilović Bajsić bila je kazališna i filmska glumica, a stariji brat nagrađivani pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić.

NA ZAGREBAČKOM FILOZOFSKOM FAKULTETU apsolvirala je etnologiju i češki jezik, a dramaturgiju je 2003. diplomirala na zagrebačkoj ADU. Magisterij iz estetike stekla je 2005. na Odsjeku za filozofiju pariškog Universitéa de Vincennes u Saint-Denisu. Bila je dugogodišnja honorarna suradnica na Radio Zagrebu, predavala je kao vanjska suradnica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti kolegij Oblikovanje zvuka i na Akademiji likovnih umjetnosti zvuk u sklopu kolegija Novi mediji. Dobitnica je brojnih domaćih i inozemnih stipendija za svoje projekte te nagrada i priznanja. Godine 2014. vodila je na Univerzitetu Bauhaus u Weimaru radionice o radiofonijskom teatru i držala predavanja kao gost-profesor za studente studija “eksperimentalnog radija”. Danas živi između Zagreba i Berlina, radi kao honorarna kazališna, radijska i filmska suradnica te vodi s kolegicom Zrinkom Šimičić Mihanović umjetničku organizaciju Multimedijalna koliba. S novinarkom Ljubicom Letinić pokrenula je i kurira godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi “Plan za bijeg”, gdje u zadanoj kratkoj formi razni umjetnici na temu bijega istražuju područja borbe zvuka i izvedbe.

U razgovoru za Nacional pojasnila je kako je predstava o radiju, što na prvi dojam zvuči prilično neatraktivno, osvojila zagrebačku publiku koja stalno traži kartu više, ali i zahtjevne kritičare, kako se njezina kazališna priča o radiju širi izvan granica Hrvatske te kako se nosi sa zahtjevnim obiteljskim umjetničkim naslijeđem koje vidi kao veliku odgovornost u svojem radu.

“Dugo sam se odupirala radiju i kazalištu jer mi se činilo da nosim breme svojih roditelja, ispred mene su prije svega uvijek bila tatina djela koja su obilježila jedno vrijeme i donijela revolucije na radiju kao mediju. Tu je bila i sasvim posebna priča moje majke, glumice, jedne iznimno talentirane, lijepe i krhke osobe koja je, nažalost, zbog bolesti vrlo rano morala sići s dasaka. Nisam odmah nakon srednje škole krenula na prijemni ispit na Akademiju dramskih umjetnosti, nego sam upisala Filozofski fakultet. Moj je početak studiranja bio u jeku rata, svega nekoliko godina nakon smrti oca. Brat Tomica bio je na frontu, mama je doma sama čekala uz telefon. Tada sam se intenzivno bavila jahanjem, više zalazila u štalu ‘Hiperion’ u Maksimiru nego na faks. Za vrijeme uzbuna nas četiri, pet cura čuvale smo 17 konja, čekale noćima kobile da donesu na taj poludjeli svijet svoju ždrebad. To je vjerojatno bio moj način da se nosim s općom i osobnom traumom, da se potpuno posvetim konjima i šumi. No ipak me cijelo vrijeme nešto vuklo prema pisanju i zvuku. Jednom sam vidjela oglas na fakultetu da se traži suradnik za etno-glazbu na radiju i tako sam se prijavila. To je bio moj put do radija”, ispričala je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

  • ‘S LJUBICOM LETINIĆ počela sam istraživati baštinu dokumentarne radio-drame u kojoj se radio približio autentičnom izrazu, ‘pisanju mikrofonom”, priča Pavlica Bajsić Brazzoduro

VRLO BRZO POČELA JE HONORARNO SURAĐIVATI za dječji i obrazovni radijski program, na kojima je učila snimati i montirati. “Tamo sam 1995. upoznala Ljubicu Letinić koja sa mnom danas dijeli ideju ‘radija van radija’. Počele smo istraživati baštinu dokumentarne radio-drame, odnosno ‘fičera’, jedne sasvim osobite pojave krajem 60-ih i početkom 70-ih godina u kojoj se radio približio svom autentičnom izrazu, ‘pisanju mikrofonom’. Preslušavale smo magnetofonske trake mojeg oca, ali i trake ostalih, kako ih od milja zovemo, ‘avangardnih radijskih predaka’ Biserke Vučković, Mladena Rutića, Darka Rundeka. Na razne načine izvlačile bismo vrpce iz arhive, krale ključeve režija i noću preslušavale snimke. Uskoro nam se pridružilo i nekoliko tonaca, pa još nekoliko ljudi izvan radija. Počeli smo presnimavati trake na CD, okupljati se po stanovima i preslušavati te nakon toga diskutirati. Ulaznica je bila butelja vina. Bili smo poput neke ‘radijske ilegale’. Zvali smo i naše ‘avangardne pretke’ u goste da pričaju o tim posebnim vremenima u kojima su stvarali, kada je sve odisalo uzbuđenjem zbog novootkrivenih, ali autentičnih umjetničkih mogućnosti postojećeg medija. Paralelno sam se konačno ohrabrila i pojavila na prijemnom ispitu iz dramaturgije na Akademiji i iz drugog puta ‘upala’. Tako sam počela surađivati i u kazalištu, prije svega u Teatru Exit. Cijepala sam karte, lijepila plakate, vozila kombi, u hit predstavi ‘Izbacivači’ brinula o dim mašini. Usput sam učila osnove i u kazalištu i na radiju, doista od prve stepenice, ne preskačući ni jednu. Tada još nisam znala što ću sa svim tim i kako će to sve jednog dana izaći iz mene. Možda je odgovor tek u ovoj predstavi, u ‘Hoerspielu’, u susretu kazališta i radija”, pojasnila je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Predstavu “Hoerspiel” opisuje kroz riječi glumca Svena Medvešeka: “Kao što na starim autima dignete poklopac motora da biste vidjeli kako izgleda cijeli taj inače nevidljivi mehanizam koji pokreće auto, pun remenja i šarafa, tako je i naša predstava oda dječjoj ideji da u radijskoj kutiji žive mali ljudi. Mi s ovom predstavom dižemo poklopac radijske kutije i ulazimo u njihov svijet koji je inače nevidljiv.”

PRVA AUTORSKA AVANTURA Pavlice Bajsić Brazzoduro izvan radija započela je 2007., kada je zbog teksta oca Zvonimira “Sinopsis za zvučni esej Tišina” iz 1978. okupila dvadesetak audio i vizualnih umjetnika i performera iz Zagreba, Berlina i Pariza. “Izvedbe i postav ‘Tišine’ u Kuli Lotrščak u Zagrebu i Les Voutesu u Parizu možda čine neko prvo ishodište ‘Hoerspiela’, iako je ‘Tišina’ bila otvorenija u formi, heterogenija. Time sam željela obilježiti 20 godina od tatina odlaska. Jako volim taj tatin tekst. On je važan za njegovo razmišljanje o zvuku jer njegov opus ima razvojnu liniju, od neke jednostavnosti u izrazu i posvećenosti riječima, a nakon toga otkriću dramaturške upotrebe dokumentarnih snimaka s terena. Tata je 1968. u prvoj našoj dokumentarnoj radio-drami ‘Zbogom’ rekao ujedno i ‘zbogom’ klasičnoj radio-drami. A onda, nakon cijele te raskoši dokumentarne radiofonije, prekrasnih i danas često citiranih autentičnih stereofonijskih snimki, moj otac je u zadnjoj fazi sve više počeo kontemplirati o tišini, ali ne o tišini kao praznini, nego kao potencijalnoj punini”, tumači dramaturginja očev umjetnički svjetonazor. “Njegujem tatinu baštinu, ali ne na spomenički način, nego se trudim biti i ostati u dijalogu s njim, a nastojim da i današnje vrijeme također bude s njim u dijalogu. Vrlo konkretan primjer je taj da u ‘Hoerspielu’ neke tekstove uživo čitamo Nina, bratova kći, inače violinistica i studentica dramaturgije, i ja, čak i moja djeca Zvonka i Pavle pjevaju na jednoj magnetofonskoj vrpci izmišljenu pjesmu o ‘Tišini’, a pred kraj se čuju fragmenti snimke tatina glasa iz fičera ‘Praško proljeće 1984.’. Oni završavaju danas zanimljivim riječima ‘Od ‘Ode radosti’ ostao je samo strah’”, navodi Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Predstava “Hoerspiel” također je inspirirana i nekim načelima tzv. konkretne glazbe, koja je obilježila drugu polovicu 20. stoljeća avangardne europske glazbe. “Izvođači muziciraju i šuškaju raznim predmetima, od škarica do magnetofona i zgužvane magnetofonske trake, čak i granom sa suhim lišćem, ali sve glazbene dionice, kao i dizajn zvuka, nisam stvorila ja, nego Dino Brazzoduro uz pomoć Ivana Zelića i Ljubice Letinić”, objasnila je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Ističe kako je teško svaki put iznova pokrenuti cijeli mehanizam “Hoerspiela” bez požrtvovnog i solidarnog radiofonijskog ansambla, Klovićevih dvora gdje gostuju u Kuli Lotrščak i Turističke zajednice grada Zagreba koja je uvela titlove na engleskom i time omogućila da predstavu mogu gledati i stranci. Kaže da bez njihove pomoći ne bi bilo predstave. “Ponekad sjednem s dvoje male djece na vlak u Berlinu i putujem 17 sati na produženi vikend u Zagreb samo zbog jedne jedine izvedbe i ne treba me zbog toga žaliti. Jer kada vidim da ljudi s predstave, i to raznih generacija, od djece do penzića, odlaze ozarena lica, i da su tako iskreni dirnuti svim tim slojevima priče – sve muke zaboravim i ja sam tada sretan čovjek. Neki dolaze već peti, šesti put, kažu da im je ‘Hoerspiel’ terapija. Velika je to čast nama izvođačima tako djelovati na ljude. Čast, ali i odgovornost”, rekla je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Iako vrlo često boravi u Zagrebu, posljednje dvije godine živi u Berlinu, gradu u koji je otišla u potrazi za mirom i novim početkom.

  • ‘U ‘HOERSPIELU’ izvođači muziciraju i šuškaju predmetima, od škarica do magnetofona i zgužvane magnetofonske trake, čak i granom sa suhim lišćem’

“Prijelomni trenutak bio je kada sam tijekom porodiljnog morala djecu dojiti u radijskim režijama ili u pauzi svojih predavanja, noću pisati scenarije, a ujutro bih, primjerice, saznala da je proba u kazalištu otkazana u zadnji čas, što mi nisu javili, iako sam u međuvremenu okrenula pola grada da bih dogovorila čuvanje djece. I sve to da bismo jedva pokrili najam za stan, režije i hranu. Nisam bila bez posla, bila sam puna neprimjerenog posla, sve kraćih deadlinea i sve dužih rokova isplate. Bila sam iscrpljena i nekako tužna što je nakon 20 godina rada tako ispalo. Otišla sam u Berlin zbog honorarnog posla, za koji sam znala da će trajati samo devet mjeseci. Djeca su tamo krenula u vrtić bez da su znala riječ njemačkog jezika. Nije taj poslić bio ništa bolje plaćen od ovih u Zagrebu, ali sam za promjenu znala koja su mi primanja i obaveze sljedećih devet mjeseci. To me preporodilo, fokusiralo i ohrabrilo’’, otkrila je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

TADA JE I NASTAO “HOERSPIEL”, potom i ciklus “Plan za bijeg” i ideja “radija van radija”. “Predstavu ‘Hoerspiel’ htjela sam dovesti na gostovanje u Berlin, no ispalo je tako da mi je berlinski Senat za kulturu predložio novu verziju u kojoj bih, uz tatine tekstove, istražila i priče iz berlinske radijske povijesti i u kojoj bi igrali berlinski glumci. Tako polako nastaje predstava ‘Eter nad Berlinom’ koja će biti premijerno izvedena u veljači, u kazalištu Ballhaus Ost. Uz pomoć Zaklade Hrvatska kuća uspjela sam u Berlin dovesti i dio zagrebačkog ansambla, poput glazbenika Dina Brazzodura, Ivane Rushaidat i Matije Antolića, dizajn svjetla radi Marino Frankola, dizajn plakata i filmove Klasja Habjan i Dalibor Barić, a svi glumci bit će berlinski”, kazala je dramaturginja.

Ističe kako je Berlin grad u kojem se osjeća dobro, djeca su joj u međuvremenu ovladala njemačkim jezikom i pohađaju njemačke škole, a u noćnom vlaku Berlin-Zagreb osjećaju se kao kod kuće. “Mene je oduvijek privlačilo to kretanje novim putem. Ali i kontinuitet. Svjesna sam tog paradoksa, ali mislim da sam na tragu da mu nađem točku susreta jer vjerujem da je i jedan i drugi pravac ionako prividan. No volim i Zagreb, točnije volim one Zagrepčane koje poznajem kao solidarne, tolerantne i hrabre ljude kakvi su i moji prijatelji s kojima gradim i radim. Da još jednom citiram svojeg oca iz ‘Praškog proljeća 1984.’ koji se nadovezuje na Václava Černýja: ‘Što duže živim, sve više je u mojem osjećanju i mišljenju riječ kultura povezana s riječima karakter i hrabrost'”, zaključila je Pavlica Bajsić Brazzoduro.

Komentiraj


FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.