Obamini bliskoistočni porazi

Washington Mail

Izraelska vlada vidi OBAMU KAO PREKRITIČNOG spram Izraela, a ujedno i kao nekoga tko se previše prilagođava Palestincima

Bliski istok dokazao je da je grobište za smione vanjskopolitičke inicijative niza predsjednika SAD-a. Osam godina predsjednikovanja Baracka Obame nevjerojatna je iznimka. Novi val islamističke militantnosti pogoršao je već tradicionalno nerješive sukobe te mir i sigurnost čini sve nevjerojatnijima.

Na Bliskom istoku ima interferentnih izazova, što ih Bijela kuća uvijek mora držati na vrhu svojega dnevnoga reda: sukobi oko državnosti između Izraela i Palestine; suparništvo u borbi za regionalnu dominaciju između Irana i Saudijske Arabije; kao i stabilnost i teritorijalni integritet Iraka i Sirije. Bilo kakvo odugovlačenje pri rješavanju bilo kojega od tih triju problema negativno utječe i na zamršenost preostalih dvaju.

NE BI LI POJAČALA WASHINGTONSKU GLAVOBOLJU, eskalacija ultraekstremnih sunitskih i šiitskih ustanaka, osobito u sunitskom pokretu Islamska država (ID), cijeloj toj regiji prijeti nestabilnošću, kolapsom režima i pojavljivanjem novih protuzapadnjačkih država.

Bliski je istok za Zapad strategijski važna regija iz nekoliko razloga. Prvo, desetljećima je opskrba naftom iz tamošnjih izvora ključna za zapadnjačka gospodarstva. Pa čak iako su sad dostupni alternativni naftni izvori i inovativna opskrba energentima, energetski doprinos te regije ostaje značajan za nekoliko zapadnih i dalekoistočnih gospodarstava. Drugo, Izrael, najbliži regionalni saveznik SAD-a, oslonio se na Washington radi odvraćanja bilo kakva zajedničkog arapskog napada na svoju neovisnost. Treće, Saudijska Arabija i države oko Arapskog zaljeva vrijedni su partneri Zapada u potiskivanju iranske hegemonije. Četvrto, ograničavanje proliferacije nuklearnoga oružja ključan je cilj svih washingtonskih administracija. I peto, ugroza međunarodnim terorizmom, što se začela i izlegla na Bliskom istoku, beskonačan je izazov kreatorima politike SAD-a.

Najočitija i najpredvidljivija pogreška SAD-a na Bliskom je istoku nedostatak napretka u rješavanju dugotrajnog izraelsko-palestinskog konflikta. Premda su neki predsjednici SAD-a bili kadri postići privremene sporazume ili su čak olakšali odnose Izraela sa susjedima poput Egipta, srž sukoba nije riješena, a potencijalno dvodržavno rješenje ostaje i nadalje u dalekoj perspektivi.

Nedostatak napretka u toj raspri pothranjuje muslimanske pritužbe diljem svijeta, uz percipiranje Obame kao nekoga tko favorizira izraelske interese, a zanemaruje palestinske. On je nesposoban značajno reducirati antiamerikanizam u muslimanskome svijetu, a možda je čak i pogoršao takve sentimente, jer je uočena njegova slabost u usporedbi s Georgeom Bushom mlađim.

Paradoksalno, izraelska pak vlada vidi Obamu kao prekritičnog spram Izraela, a ujedno kao nekoga tko se previše prilagođava Palestincima. Ti su se pogledi reflektirali u strogoj kritici republikanske većine u Kongresu SAD-a, kojoj je podvrgnut američki predsjednik, pak je ta većina nedavno pozvala izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da se obrati tom zakonodavnom tijelu, i to unatoč snažnom protivljenju iz Bijele kuće. Kipteći sukob između Irana i Saudijske Arabije, dviju najvećih regionalnih sila, nije se stišao unatoč Obaminim pokušajima da se dodvori arapskim državama nuklearnom nagodbom s Teheranom. Intenzivna borba između sunita i šiita, utjelovljena u traganju za dominacijom, kojoj teže kako Riyadh tako i Teheran, ne može se raspršiti nekakvim dokumentom. Ako pak SAD smanji svoju vojnu i političku prisutnost u toj regiji, sukob bi se iz hladnoga mogao pretvoriti u vruć.

Nedavni susret u Camp Davidu između Obame i predstavnika nekoliko nacija iz Perzijskoga zaljeva nije ih uspio uvjeriti da će sporazum SAD-a s Iranom o iranskom suzdržavanju od nuklearnog programa biti uspješan. Ostali su sumnjičavi prema posvećenosti Teherana toj nagodbi, kao i prema SAD-ovu nadziranju te nagodbe u cjelini.

Opunomoćenički se ratovi između Saudijske Arabije i Irana nastavljaju, kao što smo nedavno mogli vidjeti u Jemenu. Kad su iranski opunomoćenici, Hutiji, otvorili novu frontu na saudijskoj granici, Riyadh je odmah napao, ne čekajući odgovor iz Washingtona.

IRANSKO-SAUDIJSKI KONFLIKT mogao bi se preliti u druga dva bliskoistočna izazova – kako se odnositi spram Iraka i Sirije, te kako se boriti protiv militantnih islamističkih ustanika. Nakon povlačenja trupa iz Iraka umjereni Obamin pristup nije uspio spriječiti džihadističko obnavljanje ustanka u objema državama, kao što je dokazao uspjeh pobuna ID-a i njegova sposobnost da unovači tisuće boraca iz nekoliko desetaka zemalja.

Washington također nije uspio svrgnuti Assadov režim, koji je bio osuđen zbog svoje surovosti protiv nenaoružanih civila. Obamino povlačenje s “crvenih linija” vojnog djelovanja protiv Damaska zbog Assadove uporabe kemijskoga oružja uglavnom se doživljava kao američko povlačenje i ustupak Iranu. Revolucije “Arapskoga proljeća”, isprva najavljene kao demokratski prodori, pokazale su višestruki blagoslov za Bliski istok. Washington je propustio razumjeti da se ta regija enormno razlikuje od istočne Europe, gdje je pad komunizma signalizirao praskozorje demokracije i pojavljivanje novih prozapadnih država. Na Bliskom istoku to je moglo nekoliko diktatora otjerati s vlasti, ali to je pustilo s lanca i protudemokratske vjerske fanatike i povećalo teritorijalnu krhkost nekoliko zemalja poput Libije, Iraka i Sirije. Nagodinu će Saudijska Arabija i umjerene arapske države nastojati učvrstiti sigurnosna jamstva SAD-a, nalik na ona NATO-ovim saveznicima poput Izraela i Japana, radi odvraćanja potencijalnog rata s Iranom. Ali malo je vjerojatno da će se Washington na takvo što obvezati, posebice uz Kongres koji smatra da Obama premalo brani Izrael. Alternativa za Saudijsku Arabiju jest da sama razvije nuklearno oružje i tako ubrza regionalnu utrku u naoružavanju. U vremenu, koje mu je preostalo do predsjedničkih izbora u studenome 2016., Obama je u opasnosti da iza njega ostane čak i mnogo opasnija ostavština.

Komentiraj