Jedna od osnovnih karakteristika djelovanja Tomislava Nikolića je izuzetna upornost. Zato se može očekivati da ga odbijenica hrvatske predsjednice neće spriječiti u namjeri da posjeti Zagreb, čim se za to ukaže prilika

Ako je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić odlučio doći u službeni posjet Zagrebu, onda će to, gotovo sigurno, i učiniti. Bez obzira na prepreke, uvjete, nepovoljne okolnosti, loš tajming… Jer jedna od osnovnih karakteristika Nikolićeva djelovanja jest izuzetna upornost, kao i spremnost da sačeka povoljnu priliku.

Kada su početkom mjeseca beogradski i zagrebački mediji objavili da su uvjeti predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović za sastanak sa šefom srpske države, rješavanje pitanja nestalih u Domovinskom ratu, granice na Dunavu i povratka imovine, kulturnog blaga i arhivske građe iz Srbije, odnosno da Nikolić nije poželjan gost u Zagrebu jer je od pape Franje zatražio da zaustavi proces kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca, mnogi su se u Beogradu prisjetili nevolja kroz koje je Nikolić morao proći da bi samo stigao do Vatikana.

PRVI NIKOLIĆEV POKUŠAJ da se sretne s Papom, u travnju, završio je neuspješno jer se avion srpske vlade koji je uzletio prema Rimu vratio s polovice puta, u prilično dramatičnim okolnostima. Priopćeno je da je na avionu, dok se nalazio na visini od 10.000 metara, došlo do kvara na jednom od tri motora, zbog čega je letjelica propadala skoro dva kilometra, ali je zahvaljujući iskusnom pilotu izbjegnuta nesreća. Tvrdilo se da se drama dogodila nad Jadranskim morem, zatim je spominjano nebo nad Imotskim, a na kraju zračni prostor Bosne i Hercegovine, na području Livna.

Nikolićevi savjetnici i suputnici Stanislava Pak, Ivan Mrkić i Oliver Antić izjavili su da je “nešto puklo i odjednom se nije čuo zvuk ijednog motora”, poslije čega je letjelica “padala kao kamen, nosom k zemlji, dok se sve tumbalo”, a putnici “doslovce letjeli po avionu”, ali se šef srpske države ponašao “kao pravi predsjednik ovog naroda”, šaleći se i podižući moral. Svi su istaknuli da je tragedija izbjegnuta samo zahvaljujući velikom profesionalizmu i izuzetnom umijeću pilota.

Drama u zraku potaknula je pitanje sigurnosti vladina aviona Falcon 50, starog 34 godine, sve dok Uprava civilnog zrakoplovstva nije priopćila da je do incidenta došlo jer je kopilot prolio kavu, a onda, brišući kontrolnu tablu, greškom uključio prekidač za slučaj nužde, zbog čega je došlo do prestanka rada jednog motora i gubitka visine, ali opasnosti od pada aviona nije bilo, s obzirom na to da je treći motor uključen poslije nekoliko minuta. Taj bizarni službeni izvještaj popratile su tvrdnje stručnjaka da avion nije propadao dva kilometra i da je “let tekao prilično rutinski”.

NIKOLIĆ JE NEDAVNO, nagovijestivši mogućnost postojanja zavjere, izjavio da istina o incidentu još nije izašla na vidjelo i da je odlučio svuda letjeti redovitim linijama, a ne državnim avionom, “da ga više nitko ne bi ponižavao”. Netko drugi bi u tim okolnostima odustao od sastanka s poglavarom, među mnogim Srbima nepopularne, Katoličke crkve, ali ne i Nikolić.

On je u rujnu, iz drugog pokušaja, u Vatikanu razgovarao s papom Franjom, a jedna od tema bio je i postupak kanonizacije Stepinca.

“Papa mi je rekao da nije njegova želja da dođe do neslaganja u kršćanstvu i da bi Stepinac bio prvi svetac kojeg ne bi priznala Srpska pravoslavna crkva, kao i da ne želi takav odnos u kršćanstvu. Izložio sam svoje viđenje uloge Stepinca i katoličkog svećenstva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i na teret stavio, ako ne direktno sudjelovanje u zločinima, onda barem šutnju pred onim što se događalo”, izjavio je Nikolić, uz konstataciju da se Papa složio s njegovim stavom da su kršćanima potrebni međusobno razumijevanje i sloga.

“Rekao je da su moje riječi mudre i da se s njima potpuno slaže. To je sadržaj razgovora zbog kojeg će se poneko u Hrvatskoj naljutiti, a u Srbiji će neki o tome govoriti s omalovažavanjem”, izjavio je Nikolić, uz ocjenu da Katolička crkva u Hrvatskoj “treba sama odlučiti treba li poštovati svog poglavara”.

  • DOJAM JE DA BI NIKOLIĆ želio Kolindi Grabar Kitarović u Zagrebu, nakon lekcije o trima poljupcima, održati još jednu lekciju o srpskim običajima, ovoga puta tijekom službenog bilateralnog posjeta

Tako je Nikolić uspio tek iz drugog pokušaja vidjeti Papu, ali o njegovoj upornosti još više govori činjenica da je na funkciju šefa države stigao iz petog pokušaja. Malo tko se sjeća da je u rujnu 2000. Nikolić bio kandidat Srpske radikalne stranke (SRS) na izborima za predsjednika Savezne Republike Jugoslavije (SRJ), čiji je rezultat bilo rušenje režima dotadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića. Prema službenim rezultatima, kandidat Demokratske opozicije Srbije Vojislav Koštunica osvojio je 50,2 posto glasova, Milošević 37,2 posto, a Nikolić 5,9 posto.

PRAVU PRILIKU JE NIKOLIĆ DOBIO kada se njegov politički otac, kum i bliski prijatelj, lider SRS-a Vojislav Šešelj, početkom 2003. predao Haaškom sudu, pred kojim je optužen za ratne zločine. Mnogi su smatrali da će to biti kraj ultranacionalističke Šešeljeve stranke, ali je samo nekoliko mjeseci kasnije Nikolić postao najpopularniji političar, a SRS najmoćnija partija u Srbiji. Zahvaljujući obećanjima poput onog da će u slučaju njegove pobjede cijena kruha biti tri dinara, odnosno manje od pet centa, Nikolić je na izborima za predsjednika Srbije u studenom 2003. dobio najviše glasova, ali šef države nije postao zbog nedovoljnog odaziva birača koji nije dostigao polovicu biračkog tijela. Na ponovljenim predsjedničkim izborima u lipnju 2004. Nikolić je u prvom krugu imao najviše glasova, ali je u drugom izgubio od tadašnjeg lidera Demokratske stranke Borisa Tadića.

Nikolić je konačno dobio neke izbore tri godine kasnije, kada je postao predsjednik Skupštine Srbije. Izabran je 8. svibnja 2007. u 3 sata i 25 minuta ujutro. Samo nekoliko sati nakon toga naglo je pala vrijednost dinara i došlo je do sloma beogradske burze. Europska unija odustala je od potpisivanja sporazuma sa Srbijom o viznim olakšicama. Vijeće Europe otkazalo je podizanje svoje zastave u Beogradu, planirano povodom početka srpskog predsjedavanja tom organizacijom. Tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, njemačka kancelarka Angela Merkel (kao predsjedavajuća EU-a) i američki državni podtajnik Nicholas Burns izrazili su zabrinutost zbog izbora Nikolića za predsjednika Skupštine Srbije. Rezultat je bio taj da je Nikolić priopćio da nakon samo pet dana napušta funkciju predsjednika parlamenta, uz konstataciju: “Bog je stvarao svijet šest dana, ja sam ga uzdrmao za dva.”

Početkom 2008. Nikolić je ponovo bio pobjednik prvog kruga izbora za predsjednika Srbije, u velikoj mjeri zahvaljujući umivenoj predizbornoj kampanji, potpuno atipičnoj za SRS. Tijekom kampanje Nikolić nije spominjao prijašnje izborne adute: liniju Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica kao zapadnu granicu “srpskih zemalja” i titulu četničkog vojvode, koju je zaslužio ratujući 1991. u Hrvatskoj, zbog “hrabrosti i heroizma i pružanja primjera kako se treba boriti za srpsku ideju, u bitkama u Slavoniji”. Godinama se u medijima tvrdilo da je Nikolić u Slavoniji proveo četiri mjeseca na liniji fronta, što on nije demantirao. Situacija se drastično promijenila kada je beogradski Fond za humanitarno pravo naveo da postoje dokazi da je Nikolić odgovoran za zločine nad civilima u slavonskom selu Antinu, počinjene u jesen 1991. Svjesno ili nesvjesno potkopavajući svoj ugled četničkog vojvode, stečen zbog “hrabrosti i heroizma”, Nikolić je na optužbe odgovorio tvrdnjom da je proveo nepuna dva mjeseca u Antinu, gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja, tako da nije ni metka ispalio, već je uglavnom čuvao stražu.

TIJEKOM PREDIZBORNE KAMPANJE Nikolić je prestao nositi bedž sa Šešeljevim likom. Do tada poznat po “ledenoj faci”, na izbornim plakatima pojavio se s osmijehom i neutralno-romantičnim sloganom “Svim srcem”, zalažući se za približavanje Beograda Rusiji, ali i EU. Na podsjećanje da je svojevremeno predlagao da Srbija postane ruska gubernija, Nikolić je odgovorio da se “samo šalio”.

Kada je 2003. tadašnji srpski premijer Zoran Đinđić povrijedio nogu igrajući nogomet, Nikolić je “podsjetio” da je i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito “pred smrt imao probleme s nogom”. Đinđić je ubrzo ubijen u Beogradu. Nikolić je više puta izjavio da mu nije žao što je novinar Slavko Ćuruvija ubijen u proljeće 1999. Za Nikolića je lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković bio “govno”, a Boris Tadić i ministrica poljoprivrede Ivana Dulić Marković “ustaše”. Tijekom izborne kampanje 2008. je, međutim, Nikolić izbjegavao ružno govoriti o ostalim predsjedničkim kandidatima. Unatoč tome, Tadić ga je porazio u drugom izbornom krugu.

Ubrzo se Nikolić sukobio sa Šešeljem, napustio SRS i osnovao Srpsku naprednu stranku (SNP), koja je poslije samo nekoliko mjeseci postala popularnija od Tadićeve Demokratske stranke. Srpske vlasti Nikolića su prikazivale kao žestokog protivnika EU-a, ali je on ublažio nacionalističku retoriku i počeo govoriti o europskim perspektivama Srbije. Rezultat je bio Nikolićev posjet tadašnjem europskom povjereniku za proširenje Olliju Rehnu u Bruxellesu, gdje je domaćine obavijestio da u Srbiji postoji gotovo opći konsenzus da zemlja treba biti dio EU-a, da je Beograd mnogo učinio na putu eurointegracija i da bi zato trebalo ukinuti vize za građane Srbije. Što se ubrzo i dogodilo.

Tri godine kasnije, iako bi mnogi na njegovu mjestu odustali od bavljenja politikom, Nikolić je uspio postati šef države, pobijedivši Tadića na izborima za predsjednika Srbije. Time je omogućio svom najbližem suradniku Aleksandru Vučiću da postane srpski premijer i najmoćniji čovjek u državi.

Otkad je postao predsjednik, Nikolić je konstantno u centru pažnje, bez obzira na to je li riječ o njegovoj sigurnosti, obitelji, političkim potezima…

NIKOLIĆEVO OSIGURANJE je, navodeći da je tijekom pet mjeseci ukupno 12 lakih aviona prenisko, na visini od oko 300 metara, preletjelo predsjednikovu kuću u šumadijskom selu Bajčetini, zatražilo zabranu sportskog i amaterskog letenja na tom području, uključujući zmajeve i paragliding, kao i bespilotne letjelice. Blindirani Mercedes 500 GL Brabus, vrijedan milijun eura i težak pet tona, koji je Abu Dhabi darovaopredsjedniku Srbije, gotovo je uništen tijekom probne vožnje poslije zamjene guma.

Srpska opozicija tvrdi da je jedan od ciljeva novog Zakona o ozakonjenju imovine legalizacija dviju vikendica koje su Nikolićevi sinovi Radomir i Branislav bespravno sagradili na obali Save u Novom Beogradu. Nikolićeva supruga Dragica postala je nova srpska modna ikona, a njena neprofitna humanitarna fondacija, čiji rad nije naročito transparentan, 2014. ostvarila je prihod od donacija od gotovo četiri milijuna eura, što je 29 puta više u odnosu na prethodnu godinu.

Nikolić je u srpnju britanskoj kraljici Elizabeti II. uputio pismo, na ćirilici, zamolivši je da britanska vlada povuče u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda prijedlog rezolucije posvećene genocidu u Srebrenici. Pismo je, navodno, u Londonu izazvalo diplomatski skandal jer je kraljici zabranjen bilo kakav utjecaj na vladu. Nikolić je pisao i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, zamolivši ga da Moskva stavi veto na usvajanje rezolucije. Rusija je to i učinila, a iz Nikolićeva kabineta poručeno je da je rezoluciju svojom diplomatskom aktivnošću zaustavio predsjednik Srbije.

Nedavno je Nikolić položio kamen temeljac Centra izvrsnosti Sveučilišta u Kragujevcu, u okviru kojeg će biti izgrađen i centar koji će se baviti proučavanjem matičnih ćelija. Nikolić je izjavio da će Centar za istraživanje matičnih ćelija sačuvati “ono najbitnije, najljepše i najvažnije – karakteristike srpskog naroda”. “Sve manje djece se rađa, bračni parovi se sve češće obraćaju liječnicima i rješenje traže u inozemstvu. To rješenje treba biti ovdje, ta djeca trebaju biti srpska djeca, sa srpskim genetskim materijalom, srpskim kodom, srpskom prošlošću i srpskom budućnošću”, rekao je Nikolić.

  • DRAMA U ZRAKU potaknula je pitanje sigurnosti vladina aviona Falcon 50, sve dok se nije otkrilo da je kopilot prolio kavu, a onda je, brišući kontrolnu tablu, greškom uključio prekidač za slučaj nužde

Njegova izjava izazvala je brojne reakcije, podsjećanja da je Srbija država svih građana koji u njoj žive, a ne samo srpskog naroda, i da institucije Srbije svim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, štite i podržavaju pravo na potomstvo i identitet. Ocijenjeno je da Nikolić ne samo da je demonstrirao “zapanjujući stupanj neukosti”, čime je Srbiju izložio javnoj poruzi, već je upotrijebio i termine iz nacističke eugenike, rasističke discipline o “superiornim” i “inferiornim” rasama. Ukazano je i da politički program SNS-a spominje stvaranje genetske baze “koja bi sadržavala podatke o genetičkom potencijalu, kako u pogledu predispozicija za napredak, tako i prema nasljednim predispozicijama za određene poremećaje”, da bi se “smanjilo rađanje djece s određenim nasljednim poremećajima, što bi društvu umanjilo financijska potraživanja”.

Na kritike je Nikolić odgovorio konstatacijom da je srpska nacija u krizi, a on samo želi da Srbija stvori uvjete svojim građanima, među njima i Srbima, da produže vrstu, “da naši šukununučići genetski sliče na nas”. Nikolić je rekao da nije mislio da bi Mađari, na primjer, u banci matičnih ćelija u Srbiji morali uzimati genetski materijal od Srba, već da svako može birati hoće li uzimati genetski materijal od Mađara, Hrvata…

To je podjednako zanimljivo zapažanje kao i Nikolićevo izlaganje prilikom otvaranja Simpozija Udruženja ginekologa Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, gdje je ginekologiju definirao kao “znanje o ženi, ako se itko smije usuditi reći da ga posjeduje”, dodavši: “Ginekologija se bavi ženom kojoj bi trebalo omogućiti da bude zdrava da bi mogla odrastati, stvarati i rađati.”

Nikolić je svoju upornost i spremnost da se suoči s uvijek novim izazovima, ponovo demonstrirao nedavno u Beogradu prilikom otvaranja Europskog prvenstva u vaterpolu, kada je njegov govor bio propraćen snažnim zvižducima s prepunih tribina. Što ga nije spriječilo da na kraju, uz poljupce, uruči zlatne medalje članovima srpske reprezentacije.

OD POLJUBACA NIKOLIĆ NE BJEŽI ni prilikom ispunjavanja državničkih obaveza. Kada je u listopadu 2014. ruski predsjednik Vladimir Putin proveo nekoliko sati u Beogradu, Nikolić ga je na trima lokacijama poljubio ukupno devet puta. S tim Nikolićevim običajem, kao i odlučnošću, upoznala se i Kolinda Grabar Kitarović, kada ju je u studenom, tijekom Samita Brdo – Brijuni, predsjednik Srbije cjelivao triput, iako je pokušala izbjeći taj treći, “srpski” poljubac. Nikolićevo objašnjenje glasilo je: “Volim one koji ne poznaju naš običaj poljubiti triput i ne vidim u tome ništa loše.”

Dojam je da bi Nikolić želio Kolindi Grabar Kitarović u Zagrebu održati još jednu lekciju o srpskim običajima, ovoga puta tijekom službenog bilateralnog posjeta.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.