Dvije obitelji stiješnjene u uskom susjedstvu koje jedna drugoj ‘čine dišpete’, beskrajno se tužakaju po sudovima i rade spačke na dnevnoj bazi. Radnja je to predstave ‘Buža’, u sklopu Splitskog ljeta, koja pokazuje pravi dalmatinski karakter

Praizvedba “Buže”, farse vrlo značajnog splitskog i hrvatskog književnika iz druge polovice prošlog stoljeća Živka Jeličića, među vrhuncima je ovogodišnjeg 62. Splitskog ljeta, jedne od najstarijih i najuglednijih kazališnih manifestacija u Hrvatskoj. Ne samo zbog tradicionalnog iščekivanja koje prati svaki dramsku premijeru; u ovom slučaju predstava je pod povećalom jer će se neminovno uspoređivati s filmom “Buža” s konca osamdesetih, klasikom za čiju je maestralnu režiju zaslužan Vanča Kljaković, dok su glavne role odigrali Ivica Vidović i Špiro Guberina.

“MENTALITETNU DRAMU”, KAKO AUTORI opisuju komad koji će biti postavljen na Severovoj poljani, u srcu Dioklecijanove palače i Geta, intendant splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Goran Golovko prozvao je i subverzivnom, dok joj je višestruko nagrađivani šibenski redatelj Zoran Mužić (54) prije svega pripisao ulogu tumača netrpeljivosti i mentaliteta, dviju značajki koje se u grubim i iskrenim splitskim okvirima najčešće preklapaju i žive neki čudan suživot. Kao, uostalom, i glavni likovi predstave – dvije obitelji stiješnjene u uskom susjedstvu koje jedna drugoj “čine dišpete”, beskrajno se tužakaju po sudovima i rade spačke na dnevnoj bazi. “Gorko-slatka priča o ljudskim karakterima, mediteranskom mentalitetu gdje susjed o susjedu zna više nego o sebi; o likovima koji se vole, mrze, podbadaju, potkupljuju, ali koji ne mogu jedni bez drugih. Oni su jači na riječima nego na djelima pa njihove slabosti izazivaju zarazan smijeh kojim i samima sebi želimo oprostiti slične manire”, službeni je opis predstave koju će redatelj Mužić približiti čitateljima Nacionala.

“Ovaj komad ima ozbiljan dramski potencijal i u formi pučkog teatra on na prvu ruku vuče prema komediji, ali nešto dublje i prema farsi i groteski. Jednostavno, ima toliku žanrovsku vrijednost da ga gura izvan granica pučkog kazališta. A sama glumačka postava odradila je sjajan posao, njihova igra temelj je same predstave”, objasnio je Mužić.

JELIČIĆEVU “BUŽU” VEĆ GOTOVO tri desetljeća gleda se kroz prizmu njena televizijskog remek-djela pa su i sami autori priznali da su joj pristupili sa strahopoštovanjem – uostalom, vjerojatno dijelom zbog toga, ona se dosad nije ni pojavila na kazališnim daskama. U smionu pothvatu splitskog kazališta četiri vrlo važne uloge igraju Joško Ševo, Snježana Sinovčić Šiškov, Ksenija Prohaska i Trpimir Jurkić, inače i ravnatelj Drame splitskog HNK.

“Krenuli smo od znanja o samoj TV drami, ali čitanjem teksta naša predodžba znatno se izmijenila. ‘Buža’ je ozbiljna stvar, nije prostor za patetičnu, romantičarsku i slatkastu osamljenost, nego za otvaranje frustracija. Mnogima će vjerojatno promijeniti mišljenje koje su stekli gledajući film, ali u samom djelu zbilja se radi o znatno drugačijoj priči koja na metaforičkoj razini govori puno o nama i općenito javnom prostoru danas”, kazao je Jurkić. Ili, kako je to opisao jedan od likova: “Svatko ima svog susjeda – i ljudi i države. Ali ne tučeš se s onim tko je daleko, dušmanin je uvijek blizu.”

U GLUMAČKOJ PODJELI PREDSTAVE dominiraju kadrovi splitskog HNK, što je – osim što je logično i očekivano – u neki ruku reminiscencija na televizijsku dramu iz 1988. godine. Tada su Vidović i Guberina također predstavljali kremu splitskog glumišta. Jedini “nesplitski” izuzetak je trogirski glumac Joško Ševo, ali on se zbog česte angažiranosti (u “Splitskom akvarelu”, primjerice) ionako smatra domaćim.

“Već je predivno to da igram na jeziku moga djetinjstva, toj varijanti čakavice. U ovoj drami ne radi se ni o kakvoj kič-razglednici Splita ni o njenu suodnosu sa svakodnevnim uništavanjem grada i globalnom ‘selfie kulturom’. Ovdje je Dalmacija žestoka kao i inače, a to uključuje i zloću, i suživot, i trenutke kada nepodnošljivost postaje podnošljivost. To je mentalitetna predstava, a ja vjerujem da vrlo dobro poznajem svoga lika Vitu”, objasnio je Ševo.

  • ‘OVO JE PRIČA o mediteranskom mentalitetu, gdje susjed o susjedu zna više nego o sebi; o likovima koji se vole, mrze, ali koji ne mogu jedni bez drugih’, kaže Zoran Mužić

“Dodatnu draž daje mi upravo Split: ovu publiku naprosto obožavam jer se ona nikada ne srami vlastite reakcije, već uvijek na licu mjesta odaje jesi li kod nje prošao ili nisi. Živo me zanima reakcija na tu vrstu tragikomedije, odnosno komedije s elementima tragičnog”, zaključio je trogirsko-splitski glumac.

Pozornica na Severovoj poljani, u samom srcu Splita, nastavak je tradicije izlaska Splitskog ljeta na ulice i uvijek novog otkrivanja atraktivnih scenskih prostora koji se na prvu ruku često ne mogu ni zamisliti kao dio scenografije kakvog kazališnog komada. Svakodnevne probe ondje su, kako je otkrila Ksenija Prohaska, najčešće započinjale – pauzom. “I to uz kavu koju bi donijela divna Snježana Šiškov”, naglasila je ta glumica.

“TO JE, VJERUJEM, KLJUČ USPJEHA: činjenica je da se nismo postavili kao roboti ili službenici na šalteru, nego smo se u svome poslu tražili, osluškivali smo i slušali jedni druge, meračili smo… Na koncu, ovdje se radi o mom jeziku i mome gradu”, objasnila je legendarna splitska glumica. “‘Buža’ je beskrajno mračna, ali u isto vrijeme u tom svom mraku je lijepa i vesela”, kazala je Ksenija Prohaska, vješto poput ostalih skrivajući “twist” koji se događa u radnji predstave.

Nakon ovotjedne praizvedbe na Splitskom ljetu i četiriju uzastopnih repriznih izvedbi, ove jeseni ona će se preseliti na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Bit će to zahtijevan pothvat u više aspekata, prije svega scenografski. “Upravo stoga Severova poljana pokazala se idealnom lokacijom i bilo nam je znatno lakše uskladiti potrebe ambijentalne predstave s jedne i kazališne drame s druge strane”, objasnila je scenografkinja “Buže” Dinka Jeričević.

Da bismo pobliže predstavili “Bliske susrete mediteranske vrste”, kako je tu predstavu opisao splitski HNK, valja spomenuti nekoliko ključnih detalja: glazbu Mate Matišića, originalan plakat Vladimira Resnera i svakako kostime za koje se pobrinula Sara Lovrić Caparin. Ona je kroz kontrast u bojama dočarala slikovni, ali i simbolični i socijalni aspekt Jeličićeve drame koja će, po svemu sudeći, u budućnosti predstavljati zaštitni znak splitskog kazališta. Ako i nema previše sredstava za raskošne produkcije, u svojoj kreativnosti ono posljednjih godina ipak pokazuje popriličnu raskoš.

Komentiraj

FOTO:Splitsko ljeto
PODIJELI
Rođen 1980. godine, novinarstvom se bavi od praga punoljetnosti. Nakon deset godina staža kao novinar i urednik u dnevniku Slobodna Dalmacija intenzivno surađuje s nizom hrvatskih i regionalnih medija - od tportala i dalmatinskog portala preko tjednika Forum, Aktual i Nacional do Al Jazeere. Živi i radi u Splitu.