Karamarko na brisanome prostoru

Surova Politika

Tuđman je izbore dobivao jer je sam brojio glasove. HDZ danas brutalno vrijeđa Milanovića i Josipovića, imputira im ‘jugokomunizam’,organizira vojne miniudare preko trojanskih konja u MORH-u i veterinarske urbane gerile pa je krajnje vrijeme da se odgovori primjereno. Kampanja kakvu je nametnuo Tomislav Karamarko srušit će sve obzire i maske.

Trese se država kad Vesna Pusić uzleti avionom, što je svakako jedan od kvalitetnijih pokazatelja aktualnoga psiho-političkoga stanja nacije. Bilo kakva malenkost može ovdje s lakoćom proizvesti simptome kolektivne neurastenije. Retour gospođe Pusić zrakom od Ankare do Zagreba mogao bi, u specijalnim okolnostima kakve su na snazi, ući u popis pustolovina koje su dramatično utjecale na hrvatsku povijest. “Analitičari” se danima bave proučavanjem troškova kojima je put gospođe Pusić izložio domaće narodne mase. Vodeći ljudi morali su se izjasniti o fenomenu. Predsjednik Josipović rekao je da ne odobrava njezinu upotrebu državnog zrakoplova, jer nije sad vrijeme za razbacivanje.

TAJ FENOMEN JE, MEĐUTIM, BOGAT KONOTACIJAMA. Ako se slučajno radilo o vrlo luksuznome zrakoplovu koji je tadašnja vlada tijekom rata kupila za Tuđmanove putne potrebe, može se zaključiti da je razbacivanje bilo poželjno i pohvalno u Tuđman-eri.

Država je tada živjela na neusporedivoj letačkoj eleganciji lidera koji je putovao samo od Zagreba do Brijuna, jer ga u inozemstvu nigdje nisu htjeli primati. Danas ne samo avion, nego i ekskluzivna nabava tramvaj-karte može biti političko-pravosudna opasnost, posebno tijekom izbornih kampanja, što će mnogi veseljaci protumačiti kao neviđeni izbačaj demokracije u Hrvata.

Jasno je da predsjednik-kandidat Josipović mora principijelno zagovarati skromnost u svakom trenutku, kako ne bi uznemirio svoj birački proletarijat. Kod stranaka su stvari malo složenije.

Dok se još nije znao službeni stav mudroga vodstva, pojedinci iz SDP-a izjavljivali su, preliminarno opravdavajući Sinišu Vargu, kako je bolje da ga je na skijanje vozio službeni šofer u službenome automobilu, jer on sam, u vlastitome, mogao bi izazvati nesreću, s teškim posljedicama za hrvatsko zdravstvo. U međuvremenu je evidentno došlo do razvoja na planu kolektivne stranačke spoznaje, tako da za Vesnu Pusić nitko nije izjavio kako ne bi trebala sama voziti avion. Premijer Milanović dao je podrobnije objašnjenje slučaja, po kojem je ministrici – zbog čestih službenih putovanja – protokolarno dopušteno, a uglavnom je i poželjno, da se služi državnim zrakoplovom. Nema ničega posebno skandaloznog u podatku da se potpredsjednica Vlade služi službenim zračnim prijevozom, jer kamo bi stigla, i kako bi to izgledalo, da mora čekati na šalterima.

Sve je to u redu, no gospođa Pusić mogla je ipak pretpostaviti – na temelju slučaja Varga i mnogih drugih stvari – da trenutak za naručivanje aviona nije naročito povoljan.

Činjenica da joj taj avion zbog čestih vanjskih kontakata profesionalno doista i treba samo je jedna strana državne medalje; drugu čini predizborna demagogija, prema kojoj političari na vlasti moraju nastupati kao isposnici, ne bi li pokazali solidarnost s narodom i protivnicima uskratili bilo kakav povod za napade zbog dekadentnog ponašanja. Ponešto zanesena impulsom moći, ministrica nije razmišljala o ukupnoj slici stanja. Imala je formalno i materijalno pravo na državni charter-let, ali mogla je izbjeći njegovu konzumaciju, jer znala je da se Vlada danas nalazi pod specijalnim povećalom.

NEPRIJATELJI JOJ FANATIČNO ZAVIRUJU U SVE DŽEPOVE I TANJURE. Bezazleno napuštajući časnu Ankaru uz povišeni narodni trošak, u zenitu predsjedničke kampanje, gospođa Pusić dovela je premijera u situaciju da mora na televiziji objašnjavati državne avionske protokole, što pouzdano nije njegova primarna zadaća. Gospodin Milanović pokazuje, međutim, uzlaznu liniju u svojoj komunikologiji. Bježi od apstrakcija, trudi se približiti “običnom čovjeku”, u ekonomiji djeluje sigurnije negoli na početku premijerske karijere. Preko medija počeo se na neki način familijarizirati s biračima, shvaćajući intuitivno da je Hrvatska neizlječiva parohija u kojoj običajni mentaliteti često nadvladavaju građansku logiku. Još važnije od svega toga: premijer Milanović prihvatio je Karamarkovu rukavicu i ušao u otvoreni rat s HDZ-om. U tome je posve komplementaran s predsjednikom-kandidatom Josipovićem. Sve je manje biranih izraza, karte se otvaraju jedna za drugom, grijesi se izvlače na površinu, čime se izborni sukob na neki način prezentira kao “manihejski”. Kolindin rezultat dobro je uzdrmao lijeva stremljenja, koja su napokon shvatila da se u Hrvatskoj danas ne radi o standardnoj vježbi iz političke verbalistike, nego o nečemu poput biti ili ne biti (stabilan dio zapadnoga civiliziranog svijeta). Gospodin Milanović poručuje da su birači počeli “prebrzo zaboravljati” recentnu prošlost i nesumnjivo pronalazi argumente u porukama gospodina Josipovića koji “citira sudsku presudu” o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji i čudi se kako takvi ljudi mogu danas nastupati kao borci za poštenje.

MOGU, DAKAKO, JER IMAJU IZA SEBE velik postotak biračkoga tijela koji svijet doživljava po totemističkim kriterijima i potpuno je nezainteresiran za pravnu logiku. Osim toga, politika i poštenje suprotstavljeni su pojmovi, čak i kad se pošteni pojedinci zateknu u političkim forumima. Vlast se često osvaja na rubu legitimnosti, ili ispod njega.

Tuđman je izbore dobivao jer je sam brojio glasove. HDZ danas ne bira sredstva u borbi protiv Milanovića i Josipovića. Vrijeđaju ih brutalno, imputiraju im nekakav “jugokomunizam”, organiziraju internetske napade i vojne miniudare preko trojanskih konja u MORH-u i veteranske urbane gerile, predstavljaju ih kao genetske nasljednike Lenjina i Staljina u tandemu, pa je – pošteno rečeno – bilo krajnje vrijeme da se na takvu bezobzirnu agresiju odgovori primjerenim načinom. Kako smo i predvidjeli, retorika lijevoga centra bitno se zaoštrava uoči drugoga kruga predsjedničkih izbora, a do parlamentarnih može postati samo još jača. U predočenoj taktici “adekvatnog odgovora” nikakvo iznenađenje ne bi bilo eventualno otvaranje istrage protiv Tomislava Karamarka zbog njegovih privatnih poslovnih aranžmana.

U hrvatskim javnim i skrivenim kuloarima već dulje vrijeme govori se da gospodin Karamarko ima razloga za zabrinutost kad je riječ o interesu pravne države za njegov business. Da ga štiti položaj šefa opozicije i agresivnog pretendenta na vlast, to je nedvojbeno, no kako stvari stoje, ta bi zaštita u perspektivi mogla postati nedovoljna. Kampanja kakvu je nametnuo HDZ srušit će sve obzire i maske, što znači da bi se njezin autor mogao i osobno zateći na brisanome prostoru.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.