Početkom 90-ih Srđan Đino Jevđević je iz Sarajeva otišao u Ameriku gdje je osnovao rock grupu Kultur Shock. Nakon devet albuma i desetak europskih turneja, najmanje tri američke turneje, nastupa na najvećim svjetskim festivalima i u zemljama širom svijeta, Kultur Shock postao je jedan od najatraktivnijih živih bendova na svijetu. Svojim specifičnim gypsy punk metal rockom, pomiješanim s narodnom glazbom Balkana, postali su prepoznatljivi i na globalnoj sceni. Istovremeno, Jevđević predaje glumu na Cornish College of Arts i radi na predstavama Freehold Theatrea u Seattleu, gdje živi sa ženom i sinom. Uoči gostovanja grupe Kultur Shock u Zagrebu, 20. veljače, Jevđević je dao veliki intervju Nacionalu.

[quote_box_center]

  • Kultur Shock je multikulturalni gypsy punk metal rock bend čiji je karizmatični vođa bradati Srđan Đino Jevđević
  • Članovi benda dolaze iz Bosne, Amerike, Bugarske i Indonezije

[/quote_box_center]

NACIONAL: Vaša karijera glazbenika mogla bi postati odličan predložak za hollywoodski blockbuster. Iz Sarajeva ste izišli uz pomoć Joan Baez, u Seattleu ste sreli Krista Novoselicha iz Nirvane i Jelloa Biafru iz Dead Kennedys koji su vas upoznali s Billyjem Gouldom iz Faith No More, za čiju ste etiketu Koolarrow Records objavili prva tri studijska albuma. Jeste li razmišljali da sve što vam se događalo od odlaska iz Sarajeva zabilježite u autobiografiji ili scenariju?

Znam da tako izgleda, ali nemam baš tako impozantno mišljenje o samom sebi. Točno je da sam stvarno uspio živjeti nekoliko različitih života i na kraju uspio raditi samo ono što se meni sviđa, ali imao sam i dosta sreće. Kad kažem sreće, prvenstveno mislim na ljude s kojima radim, ali i na prijatelje koje imam cijeli život. Moje najveće bogatstvo su moji prijatelji. E sada, da li su oni poznati ili ne, stvarno nema nikakve veze. Moji prijatelji i ja se slažemo i volimo i jedni druge nadopunjavamo. Neki od njih se bave muzikom i scenskom umjetnošću, kao i ja, međutim, bez obzira na to mislim da bismo se složili i da smo mehaničari ili vodoinstalateri. Moje bogatstvo je i moja obitelj, bez čije podrške bih bio nitko i ništa. Tko zna hoću li ikad objaviti ono što pišem, ali pišem već godinama. Nije to biografija. Zapravo, uopće ne znam što je, kao i Kultur Shock. Važno je da je izašlo iskreno, pa što bude, bude. Ne znam bi li moje ideje zaživjele u Hollywoodu. Nisam siguran.

NACIONAL: Je li vam bilo teško prvih godinu-dvije boravka u SAD-u?

Nije. Svirali smo akustično, onako za sebe. Svirka od festivala do festivala baš i ne omogućuje da pohvataš konce. Najsmješnije je to što sam se u tom razdoblju života oprostio od hvatanja konaca i pokušaja da uspijem na velikoj svjetskoj sceni. To je jedna od mojih ratnih mantri i rezolucija: “Nikad više u životu ne radi ono što ne voliš i bježi glavom bez obzira od diskografske industrije!. Zato sam i počeo s Kultur Shockom svirati sve ono što ni u snu ne bih da sam imao ikakvih komercijalnih ambicija u životu. Moj jedini cilj bila je istinska sloboda u svakom smjeru ljudske aktivnosti. I eto, kao da me netko čuo.

NACIONAL: Ako se ne varam, početak vaše glazbeničke karijere zapravo se u Americi dogodio na tulumima, na kojima ste izvodili neke tradicionalne balkanske pjesme uz neizostavni utjecaj humora i punka. Koliko je to bilo egzotično za vaše američke prijatelje?

Počelo je kao šala, ali nije tako završilo. Bukvalno sam zatvorio oči na početku pjesme, a kad sam ih na kraju otvorio, sve se promijenilo. Što se Amerikanaca tiče, egzotika je prava riječ. Moji prijatelji i nisu baš najbolji primjer američkog prosječnog građanina. Kako već rekoh, nismo mi ni htjeli ni nastojali da nas netko razumije, ali tek tada shvatih da je Yoko Ono bila u pravu. Jezik i familijarnost publike s nečijim umjetničkim izrazom uopće nisu važni. Kao i svaka druga umjetnost, vizualna ili scenska, muzika se ljudima ili sviđa ili ne. U tom momentu sam bio jedna velika emocija iz koje stalno nešto izlazi. To nešto se ljudima svidjelo, a što je još važnije i meni. Prvi put u životu osjetio sam kao da imam još samo pet minuta života, pet minuta u kojima moram izraziti sve što mi je ostalo.

NACIONAL: S obzirom na specifičan glazbeni izraz Kultur Shocka temeljen na narodnoj glazbi Balkana, smatrate li da je svojevrsna sreća i dobar početak karijere činjenica što ste se skrasili u Seattleu, a ne, na primjer, u Los Angelesu ili New Yorku?

Definitivno. Ovaj grad je kao Sarajevo. Multikulturan do srži, a umjetnost iz njega samo curi. New York i Los Angeles se ubiše producirajući projekt za projektom, a ovdje to ljudima ide normalno od ruke. Los Angeles nisam ja. Nikad nisam ozbiljno ni razmišljao da se tamo nastanim. Lijepo je biti na toplom, ali lijepo vrijeme ubija kreativnost. New York je fenomenalan grad, ali možda i najprecjenjenije mjesto za život na svijetu. Želja za uspjehom i odluka da se gazi preko leševa da bi se došlo do svoga cilja se osjeti u zraku. Ja sam od domaće estrade pobjegao i ne pada mi na pamet da je zamijenim američkom. Ma koliko to drugačije izgledalo, estrada je estrada. Ovdje toga nema. Svi svima idu na svirke, uzajamno se poštuju, druže se i uživaju u prirodnim ljepotama sjeverozapada.

NACIONAL: Iako je danas Kultur Shock bez sumnje globalno popularna, počeci su vam bili dosta teški s obzirom na bosanski background i dugi jezik kojim ste nerijetko na prvim klupskim nastupima zafrkavali Amerikance i njihov stil života, a i na kojima su balkanski glazbeni izričaj i strast izazivali zgražanje policije i puritanske Amerike. Je li to bilo doista toliko raskalašeno na početku ili je to dio urbane legende koja vas prati?

Volio bih reći da nije, ali sad kad se osvrnem i pogledam, bojim se da jeste. Nisam nikada želio biti arogantni i nezahvalni kreten koji pljuje na pruženu ruku gostoprimstva. Međutim ta ruka je kao u nekom horor filmu odjednom postala ruka robovlasnika. Sa stanjem uma u kojem sam tada bio nisam mogao na manje eksplicitan način izraziti svoje neslaganje s njihovim konzervativnim mentalitetom. Morao sam im nekako objasniti da kako oni imaju svoje stereotipe o nama, kao ljudima koji su prvi put u svome životu vidjeli toplu vodu i piletinu, tako i mi imamo svoje stereotipe o neobrazovanoj i debeloj Americi. Mislim da sam uspio edukativno a ne destruktivno utjecati na razvoj događaja. To mi je bio i cilj – ubiti stereotipe i objelodaniti negativnost nacionalizma. Njima je ta lekcija bila potrebna, a tko je bio bolji da je održi nego netko s našeg podneblja. Nismo li baš mi najviše najebali od istoga zla?

NACIONAL: Albumi Kultur Shocka u svojim su naslovima sarkastično ismijavali imigracijsku politiku SAD-a. Godine 2006. ste objavili album s naslovom “We Came to Take Your Jobs Away” (Koolarrow Records), a 2009. “Integration” (Kultur Shock Records). Dakako, većina vaših tekstova odnosi se upravo na emigrantski život i na sve emigrante širom svijeta. Koliko ste i sami kao emigrant imali poteškoća s integracijom i životom u SAD-u?

Nisam. U Ameriku sam došao na kulturnu razmjenu i moj put do papira stvarno nije bio trnovit, nego dapače veoma elegantan i pun poštovanja, zahvaljujući projektima i ljudima s kojima sam surađivao. To su me i ovdje pitali: “Pa ti imaš papire, što se buniš?” Ja sam im odgovorio. “Dok jedan od nas pati, nitko nije slobodan.” Što sam trebao, da ušutim i mirno gledam kako emigranti s magisterijima i doktoratima grade Ameriku, dok ih ovi ganjaju da ih vrate odakle su došli? Da se razumijemo, govorim o konzervativcima. Isto je to i u EU. Oni bi da im emigranti rade od 9 do 5, da ih plate upola manje, a u 5 da se svi brže-bolje vrate odakle su došli; pa onda opet ujutro na posao.

NACIONAL: Jeste li ikada imali problema zbog svojih tekstova tako da ste bili cenzurirani ili su vam nastupi zabranjivani?

Nekoliko puta, ali ništa strašno. To je sve normalno. Ne emitiraju nas na mainstream radiju i na TV-u. Nije to samo u Americi. Isto je i u EU, a i u zemljama naše regije. Pusti budale, samo nam tako čine uslugu. Publika koja gleda TV i sluša radio te tako kreira svoj ukus za umjetnost mene ne zanima.

NACIONAL: Jeste li imali problema zbog izgleda kojim zapravo namjerno provocirate prosječnu američku publiku, izgledom nekog dalekoistočnog emigranta upitnih namjera?

Neki dan mi je sin rekao da izgledam kao Afganistanac. Valjda zato što sam nosio turban. To nije samo zapadni problem izazvan islamofobijom, nego i problem cijelog svijeta: ako ne izgledaš kao ja, ti si neprijatelj! To se zove ksenofobija. Odrastao sam s njom na Balkanu tako da sam na pravom mjestu ispekao zanat borca za ljudska prava. Imamo na Balkanu još puno na tome raditi. Pored nacionalizma i organizirane religije, na mojoj radnoj listi za Balkan je prva homofobija.

NACIONAL: Američka politika često je na meti vaših pjesama. Tako na vašem zadnjem studijskom albumu “IX” progovarate o problemu prisluškivanja, ponovo o emigrantima… Koliko se takav način života i takvi problemi doista osjete danas u Americi?

Nevjerojatno je što oni rade vlastitom narodu u ime sigurnosti. I na kraju nije problem što špijuniraju vlastite građane, nego što je to netko javno objelodanio. Za mene je Edward Snowden heroj od kojeg svi mi građani planete Zemlje imamo što naučiti. On je žrtvovao vlastitu slobodu da bi nama otvorio oči. Svaka čast!

NACIONAL: Godine 2014. su izbili nemiri zbog rasne diskriminacije i prekomjerne upotrebe sile američke policije, pogotovo nad afroameričkim stanovništvom. Iako živite u Seattleu u kojem je situacija vrlo vjerojatno dosta drugačija od ostalih velikih gradova u SAD-u, imate li sličnih iskustava?

Da, ovdje živimo u nekoj vrsti tolerantnog socijalizma, u inat ostatku Amerike koji nas gleda ispod oka. Ovdje stvarno nije važno jesi li crn, bijel, žut, crven ili zelen. Međutim, policija je policija. S njima uvijek i u svakoj zemlji ima problema. Oni vole probleme. Oni su izabrali taj posao zato što vole hodati okolo mašući pištoljem, uspostavljajući autoritet. Ovdje su nas nekoliko puta tukli na protestima i špricali peper sprejom. Prije dvije godine ubiše čovjeka na ulici dok je izrađivao skulpturu od drveta. Razlog: “Imao je nož!” Iskreno mislim da su oni banda kukavica koja se boji vlastite sjene pa pucaju čim ih je strah. A ima ih i zašto biti strah. Sami su za to krivi. Kod nas je, na primjer, marihuana legalna. Kad je to izglasano, šef policije je izjavio: “Mogu građani glasati koliko im je volja, ali mi znamo što nam je raditi.” Ruku na srce, ide nabolje. Ali samo ovdje. Smijenili smo mnoge i postavili nove pa je zasad mirno, a i oni su mnogo manje “nervozni”. Krećemo se prema nekom vidu Skandinavije između Kanade i SAD-a, ali nas zato ostali ne vole. Ostatak Amerike tek se počinje buniti. Neka im je sa srećom.

NACIONAL: Također često u svojim pjesmama progovarate o otrovima današnjeg vremena poput rasizma, vjerske netrpeljivosti, homofobije, nacionalizma i raznih drugih fobija u društvu. U pjesmi “Fobija” s vašeg zadnjeg albuma ”IX″ prozivate sve homofobe i mrzitelje po opredjeljenju. Porijeklom ste iz konzervativnog Sarajeva, a živite u slobodoumnom Seattleu. Kako se kao umjetnik osjećate u Americi, a kako kod kuće?

Nisam samo porijeklom iz Sarajeva. Čitav ću život ostati iz Sarajeva. Tu sam kod kuće, bez obzira na probleme i razilaženja u mišljenjima. Ne pada mi na pamet da svoj narod ostavim da se bori protiv regresivnih i reakcionarnih snaga, a da mu se ne pridružim. Ja sam tu i uvijek ću biti tu. Eto me za mjesec dana da zajedno demonstriramo priključenje normalnom svijetu. Ne znam koliko je Sarajevo konzervativnije od ostalih gradova naše male bivše napaćene domovine. Sve je to isto. Kako moj kum Hadžija reče meni neki dan: “Svi problemi našeg naroda imaju isti korijen, konzervativizam.” Puno je podrške ne samo u konzervativnoj BiH za ljevičarski način razmišljanja, nego i u konzervativnoj Hrvatskoj, osiromašenoj Sloveniji, siromašnoj Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori.

NACIONAL: Susrećete li se još uvijek s bosanskim, srpskim i hrvatskim šovinizmom i nacionalizmom na svojim putovanjima širom svijeta?

Ne. Meni takvi više ne dolaze.

NACIONAL: Često se definirate kao emigranti koji žive od vlastitog rada, kakav je vjerojatno status većina umjetnika i glazbenika širom svijeta bez obzira na porijeklo. Koliko je taj vaš otvoreni stav i obraćanje emigrantskoj populaciji razlog uspjeha i popularnosti Kultur Shocka?

Ne znam. Naš problem je što većina emigranata ne sluša našu vrstu glazbe. Nas slušaju urbana emigracija, a to baš i nije najbrojnija kategorija. Što se većine zapadnjaka tiče, oni slušaju mainstream radio te anglosaksonske izvođače. Nas opet i tu sluša manjina, zainteresirana za nešto novo. Zajednička je crta naših ljudi da su svi poštovatelji unikatnog umjetničkog izraza i politički vrlo aktivni.

NACIONAL: Neko ste vrijeme surađivali i s jednim kazalištem u Seattleu, na predstavi “Kralj Lear” kazališta Engaged Theatre. Je li to bila jedina suradnja s kazalištem ili ih je bilo još i hoćete li nastaviti raditi u teatru?

Od 2003. radim za Freehold Theater u Seattleu. Svake godine napravim barem jednu predstavu i s njom gostujemo ne samo u kazalištima, nego i u državnim zatvorima i mjestima gdje kultura tek treba stupiti na tlo. Od 1996. svake jeseni predajem na Cornish College of Arts na odsjeku glume. Najnovija ljubav mi je psihologija.

NACIONAL: Koliko vas doista ispunjava stvaranje glazbe, pisanje tekstova a koliko punite baterije u nastupima širom svijeta te kako to izdržavate s obzirom na to da imate više od sto koncerata godišnje?

Baterije nisu problem. Eh, da mi je sve lako kao napuniti baterije. Nažalost, turneje su sport za mlade ljude. Gledano s pozitivne strane, u mojim godinama ljudi hoće svirati, ali sve manje je onih koji ih žele slušati. Drago mi je da s nama nije tako. A noge, da bole – bole. Davno sam rekao da me nije ni strah, ni stid penzije. Dobrodošla! Ali kad se to desi, neće biti lažnih oproštaja, pa reuniona, pa onda opet oproštaja. Mene nećete vidjeti u reality showu. Naći ćete me na plaži.

NACIONAL: Koliko vam je bilo važno da od Srđana Jevđevića postanete Djino Yevdjevich?

Nisam to ja. Ja sam mojoj mami još uvijek Srđan. Y su mi ovdje sami fonetički napisali.

NACIONAL: Često su američki mediji vaš zvuk definirali kao ruski pop metal 80-ih, ne znajući gdje vas svrstati. Koliko vam je takva glazbena odrednica pomogla a koliko odmogla?

Ma pusti budale. Oni još uvijek muziku dijele na crnu i bijelu. Ono što nije crno i bijelo, oni zovu latino.

NACIONAL: Anglosaksonski izvođači i dalje dominiraju globalnom glazbenom scenom. Koliko Kultur Shock s pjesmama na vašem materinjem jeziku, djelomično ipak i na engleskom, može pronaći put do publike širom svijeta?

Upravo smo im posvetili pjesmu “Wild & Crazy Guys” koja govori o njihovim predrasudama. Ne znam koliko možemo pomoći zajedničkom cilju, ali ako itko može, mi ćemo. Mi smo prije dvadeset godina počeli borbu protiv diskriminacije koju radi Zapad i bit ćemo ponosni kad štafetu predamo mlađima. Ali i oni moraju ustrajati i biti uporni kao mi. Nije bilo lako, ali ako ništa, uspjeli smo sebe staviti na mapu.

NACIONAL: U jednom intervjuu ste izjavili da je ‘’narod što vama ide na svirke pametan, obrazovan i obično je vidio još pasa izuzev šarova’’. Što mislite, zašto je vaša publika takva, a ne kao prosječna koja odlazi na koncerte svih ostalih glazbenih zvijezda?

Zato što ne gleda TV i ne sluša radio. Zato što sama kreira svoj ukus. Zato što razmišlja svojom glavom. Mogao bih navesti još stotinu primjera. Prosječna publika ima životni vijek od najviše tri godine. A onda im sve dosadi. Ne, hvala. Mi smo presretni kad sviramo pred svojim ljudima u kultnim dvoranama. Ja volim da im vidim oči.

NACIONAL: Mnogo mlade publike zavidi vam na raskalašenom rokerskom životu i turneji sa stotinama koncerata. Međutim, vi ste i obiteljski čovjek. Kako izgleda prosječan dan kod kuće u Seattleu?

Kuham svaku noć. Igram košarku sa sinom. Dok je bio mlađi, trenirao sam mu tim. Kym i ja šetamo psa svaku noć. Sjedim na balkonu i kad je kiša i kad nije i gledam u Pacifik dok degustiram sir i vino. Ja sam pravi obiteljski čovjek. Obično mi se na kraju ljetne turneje obitelj pridruži pa onda obavezno završimo kod tetke na Hvaru.

NACIONAL: Prijateljujete li u Seattleu s ostalim američkim glazbenicima?

Da. Ali i oni su obiteljski ljudi. Odem na koncert i onda na party, ali to je to. Krist Novoselich i ja smo se ranije češće nalazili pa bismo otišli u planinarenje da gledamo losove, ali, iskreno, zadnji put smo se vidjeli na snimanju kad je gostovao na albumu. Neki dan smo se čuli i zaključili da je to sramota. Tako je to kad ostariš.

NACIONAL: Količina energije i strasti koju dajete na svojim koncertima baš nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Jednom ste izjavili da zapravo nikad ne znate da li pjevate zadnji put, zbog čega uživate u svakoj pjesmi kao da je zadnja. Je li to svojevrsna frustracija iz rata u BiH i života u Sarajevu, kad niste znali hoćete li dočekati sutrašnji dan?

Jeste, ali izgleda da sam mazohist i to volim. Prije svirke bih poludio. Kad bi mi netko skratio vrijeme između tonske probe i početka koncerta, čini mi se da bih živio deset godina duže. Kad stanem na stage, sve se mijenja. Obično nisam ni svjestan gdje sam. Totalni adrenalin high! Taj sam osjećaj prvi put iskusio u Sarajevu za vrijeme rata i od tada ništa nije isto u momeživotu.

NACIONAL: Koliko je život i stvaranje u Kultur Shocku terapija, koliko gušt ,a koliko biznis?

U jedno sam siguran – nije biznis.

Komentiraj

PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.