HNB treba ukinuti valutnu klauzulu i konvertirati kredite u francima u kune

Gost kolumnist

Donošenje ovakve odluke je kratkovidno, a PONAJVIŠE ĆE KOŠTATI ŠVICARCE I ŠVICARSKU EKONOMIJU koju bi mogla ubiti deflacija

Odluka švicarske centralne banke prošlog četvrtka da “otpusti” tečaj švicarskog franka koji je dosad, odlukom iz 2011. godine, bio branjen u odnosu prema euru na razini 1,20 franaka, bila je šok na svjetskim tržištima novca i burzama valuta. Taj šok, valja reći, još uvijek traje. Iznenađeni su svi, mnoge forex trgovinske kuće širom svijeta su i bankrotirale, a i sami građani Švicarske ostali su začuđeni.

Vjerojatno je bila iznenađena i sama Europska centralna banka jer, koliko je meni poznato, Švicarci ju ovaj put nisu obavijestili o svojoj odluci, iako su 2011. pregovarali s ECB-om i o visini branjenog “plafona” i o načinima tog branjenja u specifičnoj kupnji euronominiranih financijskih sredstava plaćanja, te, dakako, objavi same odluke.

OVAJ PUT ŠVICARSKA CENTRALNA BANKA nije šokirala samo centralne banke širom svijeta i Međunarodni monetarni fond, nego, po vlastitom priznanju, i ministre u švicarskoj vladi, te globalna tržišta i sve komercijalne banke. Pogotovo jer je samo tri dana prije te odluke visoki dužnosnik Švicarske centralne banke tvrdio da se odluka iz 2011. neće mijenjati.

Na prvi pogled, odluka je donesena kako bi se švicarska nacionalna valuta zaštitila od ovotjedne odluke ECB-a o tzv. quantitative easingu, odluke da se potroši ili “tiska” između 500 i 750 milijardi eura svježeg novca, kako bi se otkupile euronominirane obveznice i time eurozona spasila od jakog deflatornog pritiska koji već dugo lebdi nad njenim gospodarstvom. Ta je odluka i moguća pobjeda ljevice na grčkim parlamentarnim izborima krajem mjeseca – a pretpostavlja se kako će u Grčkoj na vlast doći ljevica koja možda i neće pristati na plan vraćanja dugova već dogovoren s europskom “trojkom” – vjerojatno i razlog pada eura prema dolaru. Švicarci su, dakako, ovim potezom htjeli zaštititi i pad svoje valute “pegirane” (vezane) odlukom iz 2011. za euro u odnosu na dolar, a razlozi mogu biti u padu dolarskih cijena nafte, jer ako cijena nafte pada, a dolar raste, švicarsko gospodarstvo u tome i ne vidi neke prednosti. Osim toga, upućeni mogu reći da su još uvijek ostale milijarde dolara kazni koje švicarske banke moraju platiti Američkom trezoru i Ministarstvu pravde, kao kaznu za skrivanje velikih američkih poreznih obveznika u prošlih nekoliko desetljeća.

Kako god bilo, stvarni razlozi za donošenje ovakve odluke morali su biti jaki, jer će ona ponajviše koštati Švicarce i samu švicarsku ekonomiju. Jesu li švicarski centralni bankari kratkovidno pomislili kako će franak ili u njemu nominirane švicarske državne obveznice postati novo zlato, te da će “nesiguran” novac, onaj koji bježi s nestabilnih tržišta, zona ili valuta, završiti sav u francima, koji će u tom slučaju postati ono što se zove “negative heaven”, raj u kojem su investitori mnogo zainteresiraniji za sigurnost svog novca, nego za moguću zaradu na kamatama?

Pa bi u tom slučaju prihod na tu količinu novca koji se odsad naplaćuje 75 bazičnih poena (0,75) bio dovoljan da nadomjesti neminovne gubitke jer će svaka švicarska izvozna roba na tržištu EU, najvećem kurentnom tržištu svijeta, najjače svjetske ekonomije, dakle, satovi, čokolade, koštati 20 do 30 posto više?

ZASAD JE NA POMOLU TO DA ĆE ZBOG TE ODLUKE deflacijom ubiti vlastitu ekonomiju. Skupe države, sa skupim monetama nemaju budućnost. Tu su lekciju najbolje naučili Britanci pa su 2008. devalvirali svoju funtu gotovo 30 posto, a šest godina poslije postali najbolja ekonomija razvijene Europe.

No pravi makroekonomski šok doživjela je i Hrvatska, gdje je 60.000 građana podiglo kredite u švicarskim francima, u iznosu od gotovo 24 milijarde kuna ili oko 3 milijarde eura.

Otkud tolika izloženost franku u Hrvatskoj? Treba se vratiti u 2007. i 2008. godinu. Hrvatsko gospodarstvo tada još nije očekivalo ili nije vidjelo dolazak globalne ekonomske krize koju je izazvala ekonomija nekontroliranih i nereguliranih financijskih derivata.

EURO JE ZA ZEMLJU GLADNU NOVCA sa širokim investicijskim ciklusom u infrastrukturi i građevinarstvu postao skup, a poslije zbog krize i nesiguran. Švicarske su banke bile pune franaka, za koji se već tada kod njih nije plaćala veća kamata od 0,5 posto. Švicarske banke, “sestre” tada nekih velikih banaka u Hrvatskoj, ponudile su te franke po većoj kamatnoj stopi nego što ju imaju doma, od 2 i 3 posto, a opet manjoj od tadašnje cijene eura, što su domaće banke prihvatile, financirajući ekspanzivnu potrošačku ekonomiju i stanogradnju, dodajući gotovo jednaku svoju maržu. Banke-majke iz eurozone, uglavnom one austrijske, sa svojim bankama-kćerima u Hrvatskoj taj su potez samo kopirale pa se švicarski franak preselio, kao kreditna formula, ne samo u hrvatsku, nego i u ekonomije susjednih zemalja.

Domaće su banke proslijedile sav rizik tih kredita, koristeći se pravom valutne klauzule, na svog komitenta, potrošača, građanina Hrvatske. Dakle, banke su posudile novac u švicarcima, to, naime, nisu bili depoziti hrvatskih građana, plasirale ga po uvećanoj kamatnoj stopi ili marži na domaćem tržištu i naplaćivale kamatu bez, rekao bih, ikakva rizika za svoje bilance i profite. Ništa lakše, i moj 16-godišnji sin bavio bi se takvim bankarstvom.

Tom je odlukom građanin Hrvatske koji neminovno dijeli sudbinu uspjeha ili neuspjeha gospodarstva svoje države, pa i europske ekonomije, jer zemlja ima najveću trgovinsku razmjenu za zemljama članicama EU, a u međuvremenu je i sama postala dio tog bloka, odjednom počeo dijeliti i sudbinu švicarskog franka. Dakle, domaće banke su se ponašale “tržišno” i lukavo izabrale franak kad je to njima bilo oportuno.

Sada, uz pad cijena nafte, koji je deflatoran, ovo je drugi veliki makroekonomski šok koji je pogodio Hrvatsku i tu mora reagirati država i regulator, Vlada i HNB, kako bi se posljedice tog šoka ublažile ili eliminirale.

TREBA UKINUTI VALUTNU KLAUZULU koja je postala besmislena jer je kuna vrlo stabilna valuta, već 20 godina, te je vezana za euro, i nemoralno je, možda i protuzakonito primjenjivati valute drugih zemalja, koje su još i izvan EU, kao službeno sredstvo plaćanja u zemlji.

HNB treba sve kredite u francima konvertirati u kune po tečaju koji je važio do 15. siječnja ove godine i time će švicarski franak prestati biti hrvatski problem i dio hrvatske ekonomske i političke zbilje. Franak je za Hrvatsku, da nije ovih kredita, potpuno nebitna valuta. Vjerujem da je trgovinska razmjena sa Švicarskom jako mala.

Za anemičnu, umornu ekonomiju kakva je danas hrvatska bio bi to jedan značajan problem manje. Razliku u gubitku na tečaju trebaju podijeliti domaće banke i HNB. To je i svrha njihova postojanja, a i svojevrsna kazna regulatoru jer je pogriješio dopuštajući svojedobno valutnu klauzulu i “frankizaciju” tržišta stambenih kredita, kao i komercijalnim bankama koje nakon dobrog profita ovaj put moraju doživjeti drugi, ali “nacionalni” makroekonomski šok i platiti dio tog rizika jer dosad rizika nisu imale niti ga platile. Banke su ekstraprofitirale, budimo realni, u vremenu kad je franak bio jeftiniji od eura, pa u podvostručenoj kamati i marži i trebaju snositi dio rizika.

ZAMISLIMO DA 80 POSTO KOMITENATA koji su podigli kredite u francima bankrotira, što bi se, teorijski, moglo dogoditi. Banke bi u tom slučaju ostale bez korisnika, kredibilitet bi se izgubio i time svrha njihovog postojanja prestaje.

Trebalo ukinuti i valutnu klauzulu. Njenim opstajanjem regulator, dakle, Hrvatska narodna banka, komercijalne banke i sama Vlada RH pokazuju postojanu nevjericu prema vlastitoj valuti, pravdajući to još strahovima iz socijalizma, iz bivše inflatorne dinarske ekonomije Jugoslavije. No kuna je vrlo stabilna valuta pa ne vidim razloga zašto sve što se zbiva u kreditnom i monetarnom sustavu RH nije nominirano u kunama.

Kuna nije službeno vezana za euro jer tada Hrvatska ne bi imala svoju centralnu banku, nego kreditni odbor. Ali u svemu ostalom, od svijesti ljudi do benchmarka prema euru koji je postavila, već dugi niz godina u svojoj monetarnoj politici centralna banka Hrvatske de facto je vezana za euro.

Dakle, kuna je vrlo stabilna prema euru, a time i prema “košari svjetskih valuta”. Gospodarstvo i tržište su kunski i jaki, strog regulator trebao bi bankama sve kreditne transakcije propisati u kunama. Ne vidim ni jedan jedini razlog zašto to regulator ne bi zatražio.

KRIZA ŠVICARSKOG FRANKA, dakle, može se riješiti na relaciji banke – regulator, a ne banke – građani. Vrijeme je da HNB “pokaže zube” i počne raditi svoj posao, baš kao što to rade i radit će, vjerujem i ubuduće, centralne banke eurozone, Sjedinjenih Država ili Japana. Proaktivna monetarna politika centralne banke pretpostavlja, itekako, i intervencije u ovom ili sličnim slučajevima.

 

Komentiraj

PODIJELI
je investicijski bankar iz Londona koji u svojim kolumnama donosi pogled izvana.