Da je trend zabrinjavajući dokazuje i to da se u Vrapču uskoro otvara Zavod za afektivne poremećaje

Moja depresija počela je iznenadnom smrću moje majke prije sedam godina. Nisam bila spremna na to niti sam razmišljala da bi se to moglo dogoditi tako brzo. Do pogreba je sve bilo u redu, ali onda sam primijetila da se sa mnom nešto događa; nisam mogla jesti, gubila sam interes za apsolutno sve, nisam se bavila aktivnostima koje su za ženu normalne i uobičajene, povlačila sam se u sebe do te mjere da sam izbjegavala svoje ukućane, a živim sa suprugom, sinovima i bratom. Bila sam često drska i bezobrazna, kao da su oni krivi za to što se dogodilo. Onda se javio osjećaj krivnje, druga strana govorila mi je da radim pogrešno, da mi je obitelj funkcionalna i da ne mogu supruga i djecu okrivljavati za ono što se događa, ali nisam se mogla s time nositi. Otišla sam liječnici koja mi je otvorila bolovanje i odmah me poslala psihijatru, iako sam se u početku liječila ambulantno”, počela je svoju priču 55-godišnjakinja fizioterapeutkinja iz Hrvatskog zagorja koja je Nacionalu anonimno iznijela svoju potresnu ispovijest o borbi s depresijom. Ona je jedna od čak 3000 hrvatskih građana koji su se samo ove godine bolnički liječili od depresije. Pacijentica u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici Vrapče boravi tri mjeseca, a ovo joj je četvrta hospitalizacija, koja je uslijedila nakon epizode koja se počela javljati još u proljeće. Nastavila je svoju priču.

“NEKOLIKO MJESECI POSLIJE POČELA SAM RADITI, a s obzirom na to da radim s ljudima, bilo mi je jako teško jer jednostavno ne mogu biti s ljudima. Ne mogu vam to objasniti. Najviše volim biti sama ili sa svojim ukućanima, dakle, socijalno sam se potpuno izolirala. Kako je čovjek socijalno biće, tako sam ja bila posve suprotno od toga. Tako mi je bilo najbolje jer sam izbjegla pitanja i pametovanja jer svatko, možda i u dobroj namjeri, govorio mi je da moram ovo ili ono, a to mi je smetalo jer nisam mogla sama sebi pomoći, nisam se mogla pokrenuti. Od nekoga tko je bio ‘ful’ društveno biće, osobe koja je živjela ‘300 na sat’, uvijek prva na plesnom podiju, na feštama, odjednom sam se pretvorila u neku drugu osobu, meni posve stranu i nepoznatu. Imala sam problema i na poslu, naravno, tim više što godinama bolujem od bolesti kralježnice. Godinama sam trpjela kronične bolove koji su definirani kao nevezani uz bolest kralježnice pa sam tek nakon tri godine napokon dobila dijagnozu fibromialgije, psihosomatske bolesti koja je nužno vezana uz psihu. Pokušavam se liječiti iako za tu bolest nema lijeka, pa me i to opterećuje. Odlazim na akupunkturu i nosim flastere protiv bolova”, govori ova 55-godišnjakinja koja kaže da je tek sad, nakon četvrte hospitalizacije, neke stvari posložila u glavi i na neki način sazrela. “Moram naučiti poštivati i voljeti sebe, ne smijem se zanemariti, trebam, koliko mogu, biti korisna. To je poseban problem jer je u meni prisutan konstantan osjećaj krivnje – moji dečki puno rade, a ja nisam toliko aktivna da bih zarađivala koliko bih željela. Oni mi kažu da im je dovoljno da sam kući, ali svejedno mi se teško pomiriti s činjenicom da dobijem samo 1900 kuna bolovanja mjesečno. Meni je to na duši, da u kuću ne donosim puno novca, iako mi pokušavaju pomoći govoreći mi da to nije važno”, priča pacijentica koja se, kad je u lošem stanju, povlači u sebe, ne priča, ne smije se. Čak joj se u trgovinu ne ide, teško se može pokrenuti. Ima hobi koji joj omogućuje kreativnost, a to, pak, znači da ne razmišlja jer kaže da nije dobro kad previše razmišlja.

“TE MISLI NADOVEZUJU SE JEDNA NA DRUGU I TO NIJE DOBRO, za čas ste u beznađu. Prije sam razmišljala o suicidu, sad nije riječ o tome, već mi je sad u glavi stotinu pitanja: zašto se to baš meni događa? Ne vidim izlaz, voljela bih biti funkcionalna, korisnija. Sad sam, nakon četvrtog puta, uspjela posložiti neke kockice u glavi. Shvatila sam da nisam bezvrijedna, da vrijedim koliko vrijedim, da je u redu to što napravim i zadovoljni su ljudi oko mene. OK, ne zarađujem puno, ali i ne trošim puno. Nisam uskraćena ni za što, ali i dalje mi je, primjerice, teško uzeti sto kuna i otići nešto kupiti jer znam da to nije novac koji sam zaradila”, kaže pacijentica koja se na posao ne misli vraćati. Još uvijek je na bolovanju i ne osjeća se sposobnom za posao. Ako se zakonski ne promijeni, za godinu i pol dana može ići u prijevremenu mirovinu, što i planira.

“U bolnici si u prednosti, vani je sve kaotično, sve te pritišće i svi samo čekaju da nešto pogrešno napraviš, da pogriješiš. Kad se to dogodi, onda se osjećaš loše i loše se s time nosiš. Ljudi koji su u bolnici prepoznali su svoj problem i sigurno će im, uz veliku upornost, pomoći liječnici. Meni se nije bilo teško odlučiti potražiti pomoć psihijatra. Nisam više htjela biti onakva, do te mjere bila sam nefunkcionalna da se nisam javljala na telefonske pozive, potpuno sam se bila isključila, kao da želim da me nema”, zaključila je pacijentica, jedna od čak 657 bolesnika koji su ove godine hospitalizirani u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče zbog depresije.

Ravnatelj bolnice Vlado Jukić kaže da su brojke oboljelih od depresije toliko velike i u porastu da su u bolnici kojoj je na čelu, odlučili otvoriti Zavod za akutne poremećaje.

“Prije četiri godine otvorili smo Zavod za liječenje i rehabilitaciju pa smo 40 kreveta predvidjeli za bolesnike s dijagnozom depresije i drugih akutnih poremećaja, a drugih 40 za bolesnike oboljele od drugih psihoza. Ali ispalo je da je 70 posto bolesnika bilo s akutnim poremećajima i zato će sad Zavod imati više mjesta za bolesnike s depresijom. To je realitet prema kojem smo se postavili jer je depresija jako prisutna u svakodnevici. Ne postoje točni podaci, ali možemo ekstrapolirati broj oboljelih u Hrvatskoj na temelju nekih vanjskih istraživanja, a posredno i prema tome koliko je kod nas hospitaliziranih. Depresija je dosta šarolika bolest, ona ima puno lica i nalazi se na kontinuumu, od nečega što je jako duboko, psihotično, vrlo teško stanje, do blagih depresija koje se do prije nekog vremena ne bi ni uvrštavale u bolest. Zbog toga je teško pokazati pouzdaniji statistički podatak o broju oboljelih. Možemo reći koliko je hospitaliziranih u Hrvatskoj i broj osoba u ambulantnom tretmanu, a oba ta broja u posljednjih nekoliko godina rastu”, kaže profesor Jukić. Oko 12 do 13 posto hospitaliziranih u Vrapču su oni koji boluju od depresije, što je visoka brojka s obzirom na to da nisu sve depresije takve jačine da bi ih se trebalo liječiti bolnički.

“Neki ljudi pritisnuti teškim životnim situacijama, poput gubitka drage osobe ili gubitka posla, pokazivat će neke depresivne reakcije poput razdražljivosti, tuge ili nesanice, ali ne možemo reći da se tu radi o depresiji, već o depresivnoj reakciji na teške životne situacije, o depresivnom ponašanju. U takvoj situaciji možda do prije nekoliko godina ljudi ne bi ni tražili psihijatrijsku pomoć. Mi takve stvari ne možemo rješavati jer to nisu bolesti, pravi lijek za takva stanja je novi posao. Možemo pomoći psihoterapeutskom potporom ili antidepresivom, ali to je na razini štapa koji koristimo ako imamo ozlijeđenu nogu. Najgore je što u ovoj recesiji ljudi ostanu rezignirani do te mjere da smatraju da se ništa neće poboljšati i odlaze iz Hrvatske te se tako rješavaju depresivnih raspoloženja”, navodi ravnatelj bolnice u Vrapču. Samo u toj bolnici u prvih deset mjeseci ove godine hospitalizirano je 657 osoba s dijagnozom depresije. To je velika brojka, s tim da su to baš teški slučajevi, kad su kod bolesnika prisutne suicidalne misli kao apsolutna indikacija depresije.

“AKO MI IMAMO TOLIKI BROJ PACIJENATA, a to je 20 posto svih kreveta u Hrvatskoj, to znači da je samo od početka godine oko 3000 ljudi zatražilo bolničko liječenje depresije. Taj broj još je veći jer će ‘depresivci’ radije otići u bolnice Rebro, Sestara milosrdnica i drugdje gdje postoji psihijatrijski odjel, nego u psihijatrijsku bolnicu, jer su takve bolnice često stigmatizirane”, ističe Vlado Jukić i napominje da žene obolijevaju dva do tri puta češće nego muškarci, ali muškarci dva puta češće pokušaju ili izvrše suicid. Vlado Jukić navodi još neke podatke koji su alarmantni. “Od 15 do 20 posto samoubojstava povezano je s depresijom. Svaki sedmi hrvatski građanin pati od nekog oblika depresije, pa možemo reći da je u Hrvatskoj oko 200.000 osoba s različitim intenzitetom depresije u ambulantnom tretmanu. U Njemačkoj i Francuskoj ta brojka je oko šest milijuna, u SAD-u 21 milijun! Jedan od šestero odraslih Amerikanaca oboli od depresije – 21 posto žena, odnosno, svaka peta žena”, kaže Jukić.

S obzirom na veliki broj oboljelih od depresije kao kronične bolesti, posljednjih nekoliko godina tendencija je, kaže, da blaže oblike te bolesti liječe liječnici opće medicine. Lani je tako još nekoliko kroničnih bolesti “prebačeno” u ruke liječnika opće medicine, poput dijabetesa ili visokog tlaka, jer su se te bolesti toliko proširile da liječnici opće medicine moraju znati kako ih rješavati. No s depresijom kao psihičkom bolešću nije to baš tako jednostavno jer se liječnici opće medicine boje raditi s tim bolesnicima, da se ne bi dogodio suicid ili slična teška epizoda, pa iz straha koji nastaje uglavnom iz nedovoljnog znanja i iskustva, ipak pacijente upućuju u psihijatrijske ambulante.

“Depresija je jako teška bolest. Kod psihotičnih depresija bolest je praćena sumanutim idejama poput onih ‘ja sam kriv za to što Hrvatska ne može formirati vladu’ ili ‘ja sam kriv što je Hrvatska u recesiji’, ‘ja sam kriv što se ratuje u Siriji’ ili ‘ja sam kriv što će djeca umrijeti od gladi’. Dakle, tu je riječ o neviđenoj boli, to je tjelesna bol. Te depresije traju nekoliko mjeseci, pa bi se povukle, pa bi se opet pojavile. Postoji i depresija koja je povezana s bipolarnim poremećajem, kad se javlja manija koja je suprotna spomenutim idejama. Dakle, tu je riječ o razmišljanjima poput ‘ja ću sve riješiti, nema nikakvih problema’. No uz antidepresive koji su se počeli koristiti 1950-ih godina, pacijenti ipak lakše podnose tako teška duševna stanja”, zaključuje ravnatelj Vrapča Vlado Jukić.

Voditeljica Zavoda za liječenje i rehabilitaciju, koji će uskoro postati Zavod za akutne poremećaje, Petrana Brečić kaže da depresija nastaje u velikoj većini slučajeva u trenutku disbalansa uzrokovana nekom vrstom stresnog događaja, bilo jednog ili akumuliranih. Stručnu pomoć treba potražiti kad najmanje pet simptoma – kao što su tuga, razdražljivost, gubitak energije, seksualnog libida, nesanica, napetost, nemir, osjećaj osobne nedostatnosti, nebriga za osobnu higijenu, razni tjelesni simptomi, jak osjećaj krivnje koja ponekad može poprimiti sumanute razmjere – traju dulje od dva tjedna te kad su sveprožimajući i kad traju barem većinu svakoga dana tijekom tih dvaju tjedana. Nažalost, kod depresivaca su jako česte suicidalne misli, nagoni, pokušaji suicida, a ponekad i uspješno izvršeni suicidi. Depresija je bolest koja, uz to što je česta i povezana uz tjelesne bolesti koje je opterećuju i teže se liječi, ima i visok mortalitet jer oko 15 posto depresivnih pacijenata izvrši suicid, a gotovo 80 posto njih razmišlja o suicidu. To je simptom koji je najimanentniji kod te bolesti – najradije bih da se ne probudim, mislim da bi svima bilo bolje da me nema, daj bože da dobijem tešku bolest pa da umrem”, ispričala je doktorica Brečić.

DEPRESIVNO RASPOLOŽENJE u okviru depresivnog poremećaja drugačije je od depresivnog raspoloženja u svakodnevnom životu koje većina nas doživi. Razlika je u tome, kaže psihijatrica, što je u depresivnom poremećaju to raspoloženje trajno, traje svakog dana i barem veći dio dana te nije vezan za određenu tužnu situaciju, već je sveprožimajući. “To je važno znati jer možete biti tužni ili ljuti zbog raznoraznih situacija, ali to je raspoloženje vezano uz određenu situaciju i to ne znači da se nećete nasmijati ili otići na kavu. Kod depresivaca nije tako. Depresija se treba liječiti. Liječenje provodimo na komplementaran način – i lijekovima, i psihoterapijskim metodama, i socioterapijskim metodama, ali i duhovnom obnovom. Duhovnost se ne može zanemariti, to nije nužno religioznost. Svi smo duhovni, to je skup načina, zakona prema kojima živimo, ono što daje smisao našem životu, nešto spram čega ‘brusimo’ svoju savjest, ono što nam daje odgovor na najdublja pitanja. Kod depresije stoga ne možemo zanemariti i fizičku, i psihičku, i socijalnu, a i duhovnu komponentu ličnosti. Zato je liječenje dugotrajno. Nijedan od oblika terapije samostalno nema svoj učinak i takav način liječenja danas je nezamisliv u psihijatriji”, objašnjava Petrana Brečić.

ŠTO SE TIČE NEKIH BROJČANIH POKAZATELJA, oko 50 depresivnih poremećaja ili epizoda se ponavlja i zato liječenje treba shvaćati ozbiljno. Posebno stoga što svaka nova epizoda predstavlja prijetnju idućoj, jačoj, češćoj i dugotrajnijoj. Negdje oko 20 do 30 posto bolesnika već ima trajnu depresiju jer jako loše reagiraju na terapiju, a preostalih 20 posto depresivne epizode imaju periodički.

Doktorica Brečić ističe da je većina psihijatrijskih poremećaja kronična.

“Ako imate hipertenziju ili šećernu bolest, ne možete je izliječiti, a tako je otprilike i s kroničnim duševnim bolestima. Ali možete te bolesti kontrolirati. Danas se jako polaže pozornost na posve individualiziranu terapiju, jer liječimo bolesnika, a ne bolest. U pravilu, možemo reći da bolesnik lijekove mora piti šest mjeseci do godinu dana nakon prve depresivne epizode, nakon dvije epizode lijekovi se piju nekoliko godina, a ako je riječ o više epizoda, onda se antidepresivna terapija pije cijeli život. Idealni lijek ne postoji, pa tako ne postoji ni idealni antidepresiv, ali zato loše učinke, nuspojave antidepresiva, pokušavamo svesti na najmanju moguću mjeru”, ispričala je za Nacional Petrana Brečić.

Liječnica navodi da se svaka depresija ne može liječiti lijekovima. Ali danas mnogi ljudi koji nemaju sve simptome depresije, već su jednostavno nezadovoljni, frustrirani ili ljuti, žele da im se pomogne da se osjećaju bolje te očekuju da će im antidepresiv promijeniti život. To su posve pogrešna očekivanja, tvrdi psihijatrica, jer su antidepresivi lijekovi koji otklanjaju simptome depresije, ali nisu lijekovi koji uzrokuju sreću.

“Ljudi imaju fantaziju da će biti sretni ako piju lijekove, to je posve pogrešno. Ako tako postavljate stvari, onda lijek pijete bez razloga, bit ćete i dalje nezadovoljni. Čovjek je danas pod velikim pritiskom koje je društvo postavilo pred njega. Što sve treba napraviti, što mora biti, što mora imati, a on to u odnosu na svoj antropologijski ‘štof’ od kojeg je napravljen jednostavno ne može zadovoljiti. Ne možemo toliko koliko se od nas traži! I naravno da su ljudi nezadovoljni, bojimo se budućnosti, imamo percepciju da nećemo moći, da neće biti dobro, da nećemo moći vraćati kredit. A zašto smo digli kredit? Zato što to svi rade! Ljudi nisu krivi, već su u svijetu uvjeti postavljeni na takav način, ne mjerimo se time koliko smo dobra napravili, koliko smo solidarni prema drugima, koliko smo empatični, nitko nas tome ne uči. Bilo bi idealno dobiti onoliko koliko daš, ali naravno da to nije moguće. Čovjek si pod takvim pritiskom želi pomoći pa počne gutati lijekove. A zapravo bismo si trebali preformulirati ciljeve, postaviti drugačije prioritete, drugačije se ponašati i postaviti prema životu. Kad čitamo da je depresija u porastu, da smo depresivan narod, sve se to javlja baš iz tih razloga”, smatra Petrana Brečić.

Inače, prevalencija depresije u Europi obično je oko pet posto, a u Hrvatskoj je taj postotak oko sedam posto građanstva, ali to je još uvijek u nekim normalnim okvirima. Za to postoje i razlozi, od promjene političkog i društvenog sustava, vrijednosnog sustava, ratnog stanja, poratnog stanja, recesije… pa je normalno da je depresije toliko jer je ona naprosto odraz današnjeg vremena.

“Očito je da je depresija u porastu, ali to nije čudno jer se prije svega razbila osnovna društvena jedinica, a to je obitelj, u kojoj prvi put dobijemo osjećaj sigurnosti i integracije. Sigurnost je strašno važna i ako je ne osjećamo u sebi, onda je tražimo u materijalnim stvarima. Problem je današnjeg čovjeka jedna posvemašnja dosada u kojoj živi, s temeljnim strahom od gubitka sigurnosti i strahom od prolaznosti. Današnje društvo je demoralizirano, a to govori o egzistencijalnoj trpnji, strahu od budućnosti. Posebno je velika nevolja sve češća pojavnost depresije kod mladih ljudi. Naime, vrh incidencije depresije u Hrvatskoj je od 25. do 35. godine života. Srednja dob pojave je 27 godina. Trend je sve ranija pojava depresije – sada čak 40 posto ljudi prvu depresivnu epizodu ima prije 20. godine života, 50 posto tu epizodu ima između 20. i 50. godine života, a samo 10 posto njih nakon 50. godine života. Ti su podaci zabrinjavajući”, kaže doktorica Petrana Brečić i dodaje da, naravno, ne počinje sve u 20. godini, već puno ranije, kad se stvaraju pretpostavke za depresiju. Najveći problem je manjak komunikacije, prednost se daje strojevima, kompjutorima.

Klinička psihologinja Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu slaže se s doktoricom Brečić iz Vrapča u tome da nema ni jednog psihofizičkog stanja, pa tako ni depresije, koje ne uključuje biološku, psihološku i socijalnu razinu.

“SOCIJALNI ASPEKTI SU IZNIMNO VAŽNI jer oni mogu objasniti kako uzroke nastajanja nekog poremećaja, tako i uvjete njegova održavanja. Socijalni čimbenici koji objašnjavaju sve češću pojavu depresije u modernim zapadnim društvima su mnogobrojni. Realni uvjeti života su sve bolji, ali zahtjevi su sve teže ostvarivi. Živimo u društvu koje pred pojedince stavlja imperative uspjeha, sreće, zdravlja i mladosti. Od najranije dobi djeca su stavljena u kompetitivni kontekst u kojem se inzistira na izvrsnosti i cijeni se samo uspjeh. Kako izvrsnih ima malo, a prosječnih daleko više, u takvom kontekstu imamo većinu koja se može osjetiti frustrirano i nesretno”, pojašnjava Nataša Jokić Begić i dodaje da kultura u kojoj živimo inzistira na kontinuiranom osjećaju sreće. Međutim, sreća je samo povremen i vrlo kratkotrajan osjećaj.

“Ako iz okoline dobivate poruku da stalno morate biti sretni, a to jednostavno nije moguće, onda ćete zato biti nesretni. Samo zato što niste stalno sretni. Sve to rađa kroničan stres jer stalna trka za uspjehom i srećom iscrpljuje. Kada se tome pridodaju nesigurnost i kriza koju moderno kapitalističko okružje nosi, jasno je da se ljudi osjećaju sve napetije i sve udaljenije od ionako nerealističnih ciljeva koje društvo postavlja ispred njih. U našim uvjetima se tome mogu pridodati i objektivni stresori kao što su nezaposlenost i siromaštvo te raslojavanje društva i promjena vrijednosnog sustava, pa onda te ogromne brojke ne iznenađuju”, kaže klinička psihologinja i dodaje da se na razini pojedinca može učiniti mnogo. Njegovanje zdravog životnog stila uz puno tjelesne aktivnosti, poticanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, radovanje svakom pozitivnom trenutku, ali i hrabrenje i utjeha u trenucima kada život nije ružičast, isticanje važnosti svakog pojedinca i njegovih kvaliteta bez besmislenog i opasnog inzistiranja isključivo na uspjehu, prihvaćanje životnih promjena onako kako dolaze, tolerancija – sve su to mjere koje su zaštitnici dobrog mentalnog zdravlja.

UPRAVO PREVENIRANJEM VEĆIH PSIHIČKIH BOLESTI, koje su uglavnom potaknute stresom, bavi se i psihoorijentologinja Nikoleta Vujović, koja radi po Silva metodi.

“Činjenica da će depresija do 2020. godine postati druga najčešća bolest, u mojoj je struci očekivana. Uvijek se razgovara o posljedicama i njima se bavi većina liječnika. O uzrocima se ne priča. A uzroci postoje i u njima se kriju razlozi depresije – ljutnja, bijes i tuga. To su najčešći od mnogih uzročnika. U Hrvatskoj se još nismo riješili posljedica rata, a doživjeli smo nove promjene koje utječu na jačanje simptoma”, kaže Nikoleta Vujović koja objašnjava da je depresija zapravo potisnuta ljutnja koja se ne izbacuje van, nego se akumulira. Ljudi koji osjećaju ljutnju ili slične osjećaje, ne izražavaju te osjećaje jer misle da to ne smiju, da nema potrebe za tim.

“Šefu biste rado rekli što mislite o njemu, ali vas je strah da ne ostanete bez posla pa šutite i skupljate te loše osjećaje u sebi. To počinje nezadovoljstvom koje se pretače u ljutnju, gorčina raste i to su sve uzroci koji potencijalno mogu dovesti do depresije. Jedan od uzročnika depresije je nedostatak ciljeva i zadovoljstva u životu. To je posebno izraženo kod mladih kad, s obzirom na to da nemaju ciljeve, dolazi do uzimanja droga i alkohola ili konzumiranja pretjeranog seksa”, pojašnjava psihoorijentologinja koja odgovara na pitanje postoje li osobe koje su sklonije depresiji i sličnim bolestima. To ovisi o tome, smatra Nikoleta Vujović, koliko je čovjek otporan na stresne situacije. Promjene koje se događaju, događat će se i dalje, neovisno o nama i našim osjećajima. Ono kako ih mi u sebi doživljavamo, to je ono što nas određuje, to je ono što se može mijenjati.

“Mogu se mijenjati osjećaji, misli, može se raditi na samopouzdanju, samopoštovanju, a to je iznimno važno u preveniranju depresije. Osobe koje imaju samopouzdanja, sve stresne situacije koje se događaju doživjet će kao nešto što će proći i mogu raditi na tome kako sebe promijeniti da bi si olakšao u odnosu na te promjene. Za to postoje mentalni alati koje ja na seminarima i radionicama dajem svojim polaznicima u ruke”, navodi Nikoleta Vujović koja je tehnike počela provoditi 1997. u Sisku i Osijeku. Objašnjava da se te mentalne tehnike razlikuju u odnosu na to kakav cilj ili učinak želimo postići. Ako netko ima simptome glavobolje, onda rade tehnike koje će pomoći kod toga.

“KAD GOVORIMO O DEPRESIJI, to znači da je u osobi skupljeno više loših osjećaja pa se onda radi na transformaciji ljutnje. Ljutnja se može izbaciti, primjerice, lupanjem u boksačku vreću ili se može transformirati. To je posebna tehnika. Naš tzv. ‘životni paket’ sadrži tehnike za otklanjanje stresa, otklanjanje akumuliranog stresa, posljedica stresa poput glavobolje, nesanice pa i fizičkih simptoma poput psorijaze ili dermatitisa, imamo tehnike za koncentraciju, pamćenje, učenje, za postizanje ciljeva, to su sve mentalne tehnike koje se rade ‘u paketu’. One se koriste tako da se radi sinkronizacija lijeve i desne polutke mozga, koriste se vizualizacija i imaginacija kao alat, koriste se afirmativne riječi i rečenice, to je zapravo spoj autosugestivnih elemenata”, govori psihoorijentologinja i primjerom objašnjava kako vježbe izgledaju kad osoba ima, primjerice, strah od pasa.

“Stvaramo sliku situacije tako što se ponašamo kao da smo u toj situaciji već bili; ako je to strah od pasa, zamišljamo kao da tog psa gledamo, mazimo se s njim, to proživljavamo kroz dnevne vježbe. Naš um funkcionira tako da tu situaciju proživljava svaki dan, ugodno vam je pa kad dođe do ‘stvarne’ situacije, intenzitet straha bit će manji jer će se um na to naviknuti. Djeluje! Uz tu situaciju osoba govori afirmativne rečenice kao što su ‘sigurna sam, opuštena sam’ i slično, koje pojačavaju dojam. To je, dakle, sinkronizacija lijeve i desne strane. Najčešći je strah od javnih nastupa i razni drugi strahovi, koji se na ovaj način jako uspješno rješavaju. Ne treba čovjeka ‘bacati u vatru’, kako se to kaže, jer će strah postati još veći, već ga postupno treba pripremiti za te velike izazove. Ponovno se tu radi o samopouzdanju koje dolazi iznutra”, navodi Nikoleta Vujović koja seminarima može spriječiti razvoj težih psihičkih bolesti. Radi se na uzrocima depresivnog ponašanja, traže se obrasci ponašanja, situacija, otklanjaju se osjećaji krivnje, ljutnje, otklanjaju se strahovi, a sve to su potencijalni “okidači” za razvoj nekog većeg psihičkog poremećaja.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture