Najveći hrvatski atletičar svih vremena i aktualni rekorder na 800 i 400 metara u dvorani Luciano Sušanj, preminuo je u noći sa subote na nedjelju u Rijeci u 76 godini. Bio je vrlo uspješan trkač, a najveći uspjeh mu je svakako naslov europskog prvaka iz 1974. godine kada je istrčao 800 metara za 1:44.07.

Ovim putem se prisjećamo njegove životne priče koju je ispričao u velikom intervjuu za Večernji list 2020. godine.

“Da treninge pionira Rijeke nisu preselili s Kantride, vjerujem da bih napravio solidnu nogometnu karijeru. U moje vrijeme sportom su se djeca počinjala baviti jako kasno. Tako sam ja počeo trenirati nogomet s 12 godina. Kuća mi je bila 200 metara od stadiona na Kantridi. Kasnije, kada su omladinski pogon Rijeke preselili na drugu, dalju lokaciju, odustao sam od nogometa. Igrao sam u generaciji s Ivanom Kocijančićem i Vinkom Srokom, koji su kasnije igrali za jugoslavensku reprezentaciju”, ispričao je Sušanj prije četiri godine.

Atletiku je počeo trenirati sa 16 godina.

“Na Kantridi je bio i Atletski klub Kvarner pa me Miljenko Rak nagovorio da se upišem te sam s njim počeo trenirati skok u dalj. Nisam bio tako loš, ali ni jako dobar u dalju pa sam se prebacio na trkačke discipline. U početku mi je najjača disciplina bila 400 metara. Prvu veliku medalju osvojio sam 1973. godine kada sam u Rotterdamu postao europski dvoranski prvak na 400 metara”.

POČIVAO U MIRU Preminuo Luciano Sušanj, najbolji hrvatski atletičar u povijesti

Otkrio je tada Sušanj da uvjeti u kojima je trenirao nisu bili nimalo lagani:

“Trenirao sam samo triput tjedno. Nismo imali ni svlačionicu, a kamoli tuševe. Kada bi bilo lijepo vrijeme, poslije treninga okupali bismo se u moru, a za lošeg vremena tek kad bismo došli doma. Kasnije su nam nogometaši ustupili jednu svoju svlačionicu. Novca u atletici nije bilo pa sam u jednom trenutku morao prekinuti jer sam se morao zaposliti. Iz radničke sam obitelji i u kući nije bilo novca. Tako sam se kao mladić zaposlio u analitičkoj službi jedne tvrtke. Kada je neki novac počeo pristizati u sport i kada je Rijeka dobila dvoranu Mladost i pravu atletsku stazu, stvoreni su malo bolji uvjeti pa sam se vratio”.

Pričao je i o svom nastupu na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972.

“Bio sam član štafete 4×400 metara, ali sam se ozlijedio na treningu tako da nisam nastupio. Kad se dogodio masakr izraelskih sportaša u olimpijskom selu, bio sam u selu, ali je naš paviljon bio dosta udaljen od mjesta tragedije. Čuli su se pucnji, a što se događa saznao sam tek gledajući TV. Znam da su svi bili uplašeni, pogotovo kada su iznad sela letjeli helikopteri i počeli se spuštati specijalci”.