Praizvedbom „Goye“ Miroslava Krleže, prema konceptu, režiji i interpretaciji Zijaha A. Sokolovića i u dramaturgiji Selme Parisi, u subotu 1. srpnja otvoren je 12. Festival Miroslav Krleža, koji će trajati sve do 7. srpnja. Festivalom koji će se ove godine održavati na novoj lokaciji – u dvorištu Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj 20 – obilježit će se 130. obljetnica rođenja velikog pisca. Tradicionalno, festival će završiti gastronomsko-nadrealističkim susretom, odnosno doručkom kod Krleže 7. 7. u 7 sati ujutro, u vrijeme Krležina rođenja.

Krležin mladalački dramolet „Goya“, koji je mladi znanstvenik Pavle Bonča nedavno pronašao u Krležinoj rukopisnoj ostavštini u NSK-u, napisan je najvjerojatnije 1917. godine. Dramaturginja Selma Parisi tumači: „U središtu Krležine nedovršene dramske vizije ‘Goya’ nalazi se umjetnik, slikar, i njegova intimna drama. U Goyinim monolozima ima mnogo grčevitog preispitivanja društveno-političkog sustava vrijednosti tog doba, kao i konformizma, hijerarhije vlasti i pozicije moći, dok se slikar istovremeno žestoko obračunava s umjetničkom i etičkom pozicijom dvorskoga umjetnika. Izuzetno je kompleksna struktura dramoleta ‘Goya’. Zadatak divan, a težak.“

Više o svemu tjednik Nacional razgovarao je sa Zijahom A. Sokolovićem, glumcem, profesorom, redateljem i piscem, UNDP-ovim ambasadorom dobre volje za toleranciju i protiv nasilja, a povrh svega regionalnom zvijezdom koja živi između Sarajeva, Beča i Beograda. U svojoj je višedesetljetnoj umjetničkoj karijeri igrao i režirao 168 kazališnih predstava, snimio 28 televizijskih serija i 57 filmova. Dobitnik je preko 100 međunarodnih nagrada, među kojima su i sedam nagrada za životno djelo, četiri Zlatna lovor vijenca, tri Zlatne kolajne, dva Zlatna medvjeda, Zlatna arenu, kao i Zlatni zub za „doprinos smijehu u svijetu“, a proglašen je i za Glumca Evrope/Actor of Europa.

Nakon diplome na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Zijah A. Sokolović je od 1969. do 1983. bio zaposlen kao profesionalni glumac u Malom pozorištu / Kamernom teatru 55 u Sarajevu. Godine 1983. uzima status slobodnog umjetnika, a 1991., kao samostalni umjetnik, počinje umjetnički život u Beču. Autor je uspješnih monodrama, kojima je obišao svijet i koje su na sceni preko četiri desetljeća, a za njih je dobio i brojne međunarodne nagrade. Jedna od njih je čuvena monodrama „Glumac…je glumac…je glumac“, nastala 1978. godine. Premijerno je izvedena u 26 gradova svijeta, a odigrao ju je preko 1600 puta. Autor je kabarea „CABAres, CABArei“, nastalog u Beču 1993. godine, koji igra već 30 godina, dok je premijerno izveden u Sofiji, na bugarskom jeziku. Iste te 1993. godine u Beču napisao je i „Rođenje – Ko bajagi donijela me roda“. Od 1999. do 2004. bio je profesor glume na Odsjeku glume na Bruckner Univerzitetu u Linzu u Austriji, a od 2006. do 2007. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Od 2010. do 2012. bio je gostujući profesor na Doktorskim studijama Akademije umjetnosti u Beogradu, a kao gost profesor seminarski je gostovao na ASU u Sarajevu, ADU u Zagrebu, AGRFT-u u Ljubljani i na Kazališnoj akademiji u Varšavi. U Salzburgu je od 1995. do 2005. osnivač i umjetnički direktor projekta EU Th/ea/rt/o u Theatru am Mirabellplatz-Toihaus Theater. U  Zagrebu 2002. osniva udrugu RIJEČI/PRAVE/PREDSTAVE – Thearto projekt.

Ostvario se i kao pisac, a u Zagrebu mu je u izdanju HENA COM-a, Biblioteke 2015. objavljena knjiga „Glumac…je glumac…je glumac“, koja je doživjela sedam izdanja. Isti izdavač 2019. izdaje knjigu „CABAres, CABArei“ uz pomoć Ministarstva za kulturu Republike hrvatske.

NACIONAL: 12. Festival Miroslav Krleža otvorili ste praizvedbom novopronađenog Krležinog dramoleta „Goya“, koji je nastao u njegovim mladalačkim godinama i djeluje pomalo nedovršeno. Goran Matović, umjetnički direktor festivala, rekao je kako ćete ga vi svojim umijećem i iskustvom „doraditi“. Kako ste ga vi doživjeli?

On je zapravo napisao tada trenutno uzbuđenje umjetnikom, Goyom, zanosom čime se mislio vratiti u bliskoj budućnosti. No onda je 1918. započeo Prvi svjetski rat, pa je taj zanos dobio realnost svakodnevice, a kasnije je vjerojatno i sam shvatio da ono uzbuđenje i nije baš izdržalo u svojoj vrijednosti i da nije nešto što je previše interesantno. Taj tekst je pronađen prije nekih pola godine, dakle više od sto godina nakon što je napisan. Meni je bilo lijepo gledati taj Krležin rukopis, način na koji je pisao slova, što čovjeku daje osjećaj kao da ga upoznaje na još jedan intimniji način. I danas te rečenice i sam tekst izlaze u svijet kao neka starina koja će se kazalištem tražiti kao vrhunska umjetnost. Do posljednjeg trenutka osmišljavanja dramaturgije u stvaranju predstave sklapali smo taj jedan pogled satkan od Krležinog razumijevanja Goye i Goyinog odnosa prema svijetu u kojem je živio. U nedostatku dijaloške forme, koja predstavlja razvoj sukoba i odnosa, predstavu smo zamislili tako da to bude kao jedna izložba –u predstavi izložba scena – iz Goyinog života. U toj ideji scenografija je simbolično skromna i čini je jedan slikarski štafelaj, centar slikarevog svijeta, nekoliko slika okrenutih prema zidu, koje će netko nekad staviti u muzej, i deseci praznih okvira kao svega onoga što je trebao naslikati, a nije. Odnosno – što će dio tih praznih okvira ponijeti u svoj novi svijet, kad krene u egzodus i kada će i napustiti taj, kao, udobni život na kraljevskom dvoru, jedno kao materijalno blagostanje, da bi se posvetio svojoj nutrini. I zato ne postoji neka čista dramaturgija koja prati razvoj lika od jednog do drugog doživljaja. Ali smo tražili i stvarali mozaik svih njegovih umjetničkih i ljudskih doživljaja, njega kao slikara iz tog vremena, a koji onda više govori o položaju umjetnika danas. I Krleža i mi postavljamo pitanje ima li umjetnik danas granicu preko koje mora ili treba prijeći i napustiti društvo u kome živi i otići u neki svoj egzodus .“Može se stati van iz svega u neke unutarnje duboke beskrajne prostore.“ Je li umjetnik danas već u nekom društvenom ili političkom egzodusu a da toga ni sam nije svjestan? Ili, je li čitavo društvo u umjetnikovom egzodusu, i da mu je u njemu i jako dobro, jer se njime i dokazuje? I još, toliko su društvo i umjetnik u nekom stanju da ne mogu otići nigdje, pa ni u egzodus jer i ne postoji? Ili je egzodus 9,99!!

NACIONAL: Prepoznaje li se u tom tekstu budući Krleža?

Mi danas znamo tko je Krleža, učili smo nekad u školi, znamo što je stvarao, kako i tko je postao, tako da smo samom inercijom nekako emotivno spremni da ga cijenimo i volimo. I prije nego što smo počeli raditi predstavu bili smo uzbuđeni njegovim svijetom iz njegovih dramskih komada. A vjerujemo i da će jedan dio publike doći na predstavu s takvim stavom. A možda će biti i još više oduševljena jer je to ipak praizvedba. Tekst predstavlja zbir raznih odnosa društvenih i umjetničkih, ali glavni odnos se gradi prema onome što je Goya ostavio iza sebe, a to su slike! Slike jednog, Goyinog vremena. Tisuće pitanja, zašto je tako dugo pristajao na jedan takav lagodan , a umjetnički ponižavajući život na kraljevskom dvoru? Zašto je sve to napustio s 80 godina i otišao u egzodus? Bio je star, možda i nije znao da ide u egzodus! Ha ha. I Krleža, a i mi skoro svi, svako na svoj način je uspio veliki dio svog života živjeti lagodno, s političkom i vjerskom pripadnošću, a ipak tragično. Krleža je svjesno ostavio slike svog vremena u svojim dramama i u svojim djelima, dok za Goyu ja nisam siguran da je svjesno ostavio slike svoje tragične stvarnosti. Tu mi pada na pamet „Gola Maya“, negdje između 1797. i 1800., koju i mi spominjemo u našoj predstavi, kao romantičnu činjenicu njegovog mogućeg intimnog egzodusa, kojom aludiramo na činjenicu da ju je Goya slikao kada je imao oko šezdeset godina. Zašto ju je slikao s tolikom strašću? E taj odgovor naslućujem.

NACIONAL: Zašto je mladi Krleža odlučio pisati baš o Goyi?

Mislim da je njega tada zanimala njegova osobna budućnost kao umjetnika i položaj umjetnika općenito u svijetu u kojem će i on živjeti. Svijet u kojem će živjeti i svijet u kojem će i umrijeti kao umjetnik. Ima još nekoliko velikih i zanimljivih ličnosti koje su ga uzbuđivale, zbunjivale i oduševljavale i kojima se bavio u svojoj književnosti – kao što su Kolumbo, Isus, Kant, Michelangelo – i kroz njihove živote on pokušava pronaći rješenja za svoju egzistenciju. To je bilo njegovo traganje, a i u tome je ljepota i ovog teksta. U njemu se odražava njegov mladalački odnos prema umjetnosti i prema umjetniku, koji je možda pomalo naivan, ali iskren. Ali njegova rečenica je već vrlo prepoznatljiva. Čuje se neki tada nepoznati Krleža. U „Goyi“ ima izvrsnih rečenica u kojima se krije filozof i poeta. „Biti vječno daleko od svakoga, a žudjeti za samoćom.“ Znači biti stalno usamljen, kao umjetnik, a sanjati samoću! I već tada, kao mlad, govori da je život i sama umjetnost „kobna neka trenutačnost“. Tako razmišlja i njegov, naš Goya. Sve što je Goya napravio je zapravo trenutačnost i umjetnost se bazira na tom zbiru trenutačnosti koje se događaju. I trenutačnost kada gledamo njegove slike! A kod Goye i Krleže, a i naše predstave, dodatno je važno da jedna trenutačnost nema posljedica na sljedeću. I zato naše slike u predstavi nisu klasične, u smislu vremena i prostora, naš tempo u predstavi se zapravo bazira na vremenu, na trajanju određenih riječi, rečenica i situacija.

‘I Krleža i mi postavljamo pitanje ima li umjetnik granicu preko koje mora prijeći i otići u svoj egzodus’. Hana Selena Sokolović

NACIONAL: Kolika je bila Selmina uloga u dramatizaciji teksta – je li bilo teško?

Vjerujem da u svijetu umjetnika ništa nije i ne može biti teško. Selmina osobna i dramaturška inteligencija je bila presudna jer je ona vodila osnovnu liniju postavljanja samog komada. Po Krleži, dvije „Čežnje“ i „Egzodus“ su, recimo, činovi u našoj predstavi, ali i osnova na koji je ona nadogradila Goyin svijet. Ono što sam ja preuzeo jest da razumijem dramaturgiju buduće predstave i da u radu same uloge potražim sredstva da to kažem i pretvorim u igru. Pravi zaboravljeni način kako se pravi predstava. Osim toga, budući da je moja najstarija kći, kao puno mlađa i kao generacija nije imala toliko spremnosti za kompromise, kao možda ja, ponekad, u ovim godinama. Ha ha! Selma je uspjela složiti dramaturgiju u kojoj slike imaju svoju prirodu i čudan, čudan svijet. Dakle – nije cilj naše predstave da mi ispričamo kako je Goya otišao u egzodus, nego da objasnimo put do egzodusa, događaje koji čine zbir njegovih godina. Kako je došlo do toga da on s 80 odluči napustiti taj udobni život. I on je, prije života na kraljevskom dvoru, slikao romantične pejzaže sve dok nije upao u „neizrecivu gnjilost“ i suočio se s novim, recimo, realnim životom. Za njega je to bio život dvorskog slikara.

NACIONAL: Je li taj Krležin tekst aktualan danas, bez obzira na mladalačku naivnost?

Apsolutno jest. Zato što se odnos vlasti prema umjetnicima nije promijenio. Ja sam slobodni umjetnik 50 godina i to jako dobro znam. Ako niste blizu kralja, kao da vas nema, „jer kralj nema koga da tapše po ramenu kao konja ili psa“. A kralj uvijek na isti način djeluje na ljude. Nevjerojatno je gledati kako se ljudi mijenjaju kada dobiju apsolutnu moć. Kada ih obuzme sila i pohlepa. „Slinavi Ferdinand se bali“ i danas se vozi u crnim autima, s policijom ispred i iza okružen i smatrajući da mu to logično i pripada. Tako se odnose i prema umjetnicima. „On je tebe kupio“, kaže Goya svom autoportretu, „ti si namještaj, ti si sredstvo, stvar, ti si njegov sluga“.

NACIONAL: Kako vi gledate na Krležinu ulogu ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj regiji, odnosno bivšim zemljama Austro-Ugarske, danas?

Po kvaliteti književnosti koju je ostavio iza sebe, on spada u sam vrh svih umjetničkih prostora. Ali način na koji ga se preuzelo, ako govorimo iz pozicije kazališta, vrlo je stereotipan, često se pokušava od Krleže napraviti nešto što mi mislimo da on jest, a zapravo nije. Njegov odnos prema svijetu je kao i Goyin prema bakrorezu. Mislim da su i Krležina djela na neki način bakrorezi. Ali naš strah od toga da ćemo umanjiti neku nacionalnu vrijednost kroz jednog čovjeka, umjetnika, rezultira time da ga negiramo u nekom njegovom obliku. Želim reći da su režije Krležinih djela zadnjih 10-20 godina stvarno dosadne jer se razumijevanja Krleže ponavljaju. Jer svijet o kojem Krleža piše je isti onaj pokvareni svijet u kojem je Goya živio, gdje su se bogati i silni međusobno razmnožavali, bogatili, gdje su odnosi prljavi i ružni, gdje je majka bila sa sinom, sin s maćehom. I Krleža govori o tome, ali mi to danas interpretiramo s distancom, u smislu – pa nije to baš kod nas tako bilo.

NACIONAL: Ali gotovo svaki Krležin pasus ili rečenica, kada piše o politici, o ministrima, o vlasti, o oportunistima, narodu koji se klanja vlasti, zvuče kao da su napisani danas. Zašto je Krleža još uvijek tako aktualan – jer se ljudski priroda od antike ne mijenja ili zato što je ovaj prostor Balkana sa svojim mentalitetima naprosto takav, bez obzira na to tko bio na vlasti?

Ovaj prostor u kojem mi fizički živimo je nama najbliži i zato mislimo da je po svemu najgori. Ali tako je svuda u svijetu. O tome svemu je u svoje doba pisao i Shakespeare. Znači, ništa se u povijesti u suštini nije promijenilo. Jer da nije tog imanentnog zla, onda ljudi ne bi ni stvarali umjetnost. Ne bi imali potrebu stvarati paralelne svjetove. No meni se čini da sada, u ovom trenutku, nama nedostaje tog paralelnog umjetničkog svijeta jer je umjetnost postala previše komercijalna, previše je opsjednuta kapitalom, previše su nam te materijalne vrijednosti postale apsolutne i previše su nas opsjele, pa zato stvarne kreativnosti nema. Danas je vrijeme rasprodaje umjetnosti.

NACIONAL: Dugo surađujete s Matovićem. Kako komentirate činjenicu da zapravo nema institucionalnu podršku ovom festivalu?

Iz razloga što društvo, odnosno oni na vlasti, ili kralj, u nedostatku intelektualnih sposobnosti, pa i obrazovanja, zapravo ne znaju gdje bi Krležu smjestili. Nikako da odluče je li on desničar ili je ljevičar i kome on pripada. I ljevičari i desničari imaju neku svoju filozofiju odbacivanja Krleže, tako da se Krleža, a onda posljedično i Goran Matović, nalazi negdje između. I ne znaju što bi s njim. To pokazuje nedozrelost jednog društva, koje nema hrabrosti pokrenuti ili inicirati neke stvari, da ne bi osobno nešto riskirali. Pa čak i kad je Krleža u pitanju, oni bi radije da o tome netko drugi donosi odluke.

NACIONAL: Autor ste megauspješnih monodrama „Glumac…je glumac…je glumac“, kojoj je 45 godina i ima 1650 predstava; „CABAres, CABArei“, 30 godina i 1450 predstava koje su obišle svijet. Kako vas ljudi koji ne razumiju taj jezik prepoznaju?

Prvo igram u kazališnim prostorima publici koja me jezično razumije ili publici koja razumije svaki kazališni oblik, pa eto i moj. Ako želim igrati sam i sam graditi predstavu, razmišljam o vremenu u kojem i ja živim, o temama ili situacijama koje dotiču svakog čovjeka na ovom velikom svijetu. Tražim nešto ljudski, nešto univerzalno, nešto što zanima publiku diljem svijeta. Recimo odnos glumca prema svijetu ili prema samom sebi. Neki odnos koji ima i u Sarajevu, ali još nije otkriven ili je zaboravljen. Možeš li danas biti glumac a da nisi bio na televiziji ili na portalu ili Facebooku sa svojom ženom na plaži u kupaćem kostimu ili na rođendanskom slavlju s tortom posebno naručenom za to snimanje za društvene mreže.? Ili recimo tema je kriza srednjih godina. Ljudi i u Australiji doživljavaju krizu srednjih godina, htjeli ili ne htjeli. Možemo gledati medvjede, ptice ili kengure, opet je neminovna kriza srednjih godina. A to je tema kabarea „CABAres, CABArei“. Svuda u svijetu ljudi imaju problema s prostatom ili kamenom u mokraćnom mjehuru, a u Njemačkoj ili Bosni ili Hrvatskoj zbog toga ne ustaješ kao Nijemac ili Hrvat, nego kao običan čovjek koji živi u Njemačkoj ili Hrvatskoj. I ovdje i tamo negdje, kada čovjek koji je član neke stranke ustane zbog prostate da piša, ne ustane tu noć s njime čitava njegova stranka da piša. Nego on sam piša i stavlja mladi sir zbog hemoroida, ako ih ima. I ne pritrči njegova cijela stranka da mu pridrži jaja, već on sam proživljava svoj osobni bol zbog toga. I ima svoju ženu koja spava, dok on tamo razgovara s mravima. Dakle to je pokušaj da se pronađe univerzalna tema koju će svi razumjeti. Zato sam i igrao taj kabare gotovo 1450 puta. Čekaju me kabaretski sadašnji i budući vlasnici krize srednjih godina. Kao i kabare „Međuigre 0-24“. Male međuigre između velikih igara. Kada iscijediš posljednju kap deterdženta za suđe, pa onda u tu bocu nasipaš vode i malo promućkaš. Ta je radost što si uštedio i zajebao firmu koja proizvodi deterdžente, koji su skupi, neprocjenjiva. To veseli sve ljude na svijetu i to svi prepoznaju. To je radost. To je život!

NACIONAL: Kada smo već kod sistema i glumaca, glumci u zemljama regije su itekako politični. U Zagrebu su se angažirali u stranci Možemo!, koja je smjenjivala Bandića, u Beogradu su se priključili demonstracijama protiv Vučića, pa su izloženi prijetnjama. Zašto se glumci politički angažiraju, je li im lakše nego običnim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje očekuje tisuće raznih filozofskih i prostačkih komentara. Po nekom mom osjećaju, ja bih više volio da oni, kao glumci i kao umjetnici, naprave i predstavu o svome vremenu, kroz koju bi gledatelji ili demonstranti ili šetači još bolje razumjeli vrijeme i događaje koji ih zbunjuju. Predstavu koju bi ljudi gledali. I ta predstava bi bila kao Goyina slika, koja bi ostala za neko vrijeme koje tek dolazi. Jer glumci su kazalište. I demonstracije i šetnje su dio kazališne forme, ali predstava je još veća i svjetlija. Glumci, predstave i umjetnost lakše, ljepše i duhovitije traže i naređuju kralju da ne radi narodu ono što mu radi.

NACIONAL: Zar ne mislite da pojavljivanje glumaca među prosvjednicima ipak ima neku težinu i motivira ljude da se ohrabre?

Sigurno da. Ali ja smatram da bi svi ti glumci bili daleko produktivniji kada bi se okrenuli i onome što izvorno jesu i da na takav način sudjeluju u borbi za rušenje sistema, ali i za izgradnju ne boljeg, nego novog društva. Nisam siguran da samo šetanje može donijeti neke rezultate.

NACIONAL: Početkom devedesetih ste napustili regiju i otišli živjeti u Beč. No usprkos svim tim ratovima i strahotama koje su se ovdje događale, kulturnjaci, umjetnici i glumci uspjeli su sačuvati svoje veze. Kako to tumačite?

Umjetnost je apsolutna. I ukoliko ste umjetnik i u umjetnosti, onda se nemamo čemu čuditi da se družimo. Isto kao što se lopovi svih zemalja druže. Međutim, živimo doista u tužnim vremenima, u kojima se čudimo kada prilikom gostovanja jedne predstave u drugoj državi predstava doživi ovacije. Mi se radujemo što su oni odande došli kod nas tu i mi smo ih lijepo prihvatili. Pa to bi se trebalo podrazumijevati! Ili, još gore, često čujete kako netko kaže – evo bio sam u susjednoj državi, a ljudi tamo skroz normalni! Pa što je tu čudno, a kakvi bi trebali biti? To je toliko imbecilno i destruktivno za jedan normalan život. Tužno i bijedno. Dakle, postoji ipak jedna iluzija o svemu tome.

NACIONAL: Vaša posljednja monodrama je „Lijevo-desno-glumac“. I ona je doživjela velik uspjeh.

Da, igrat ću je na Exitovim ljetnim večerima, 3. kolovoza. Ta predstava nekako sublimira sva ova moja razmišljanja do sada. A 4. kolovoza igram „Međuigre 0-24“. Što se tiče Goye, to jest neki pomak, u neko novo vrijeme. To nije svakidašnja tema, poput onih kojima sam se bavio u svojim monodramama. Ovo je jedna opća tema u smislu toga što je kazalište danas i u čemu mi danas živimo. A to znači da smo svi mi glumci na ovaj ili onaj način angažirani od sistema u kojem živimo.