Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dramsku premijernu sezonu otvara u nedjelju predstavom “Zbilja”, autorskim projektom redatelja Tomislava Šobana, koji smatra da je kazališna scena “malo devastirana” te da joj nedostaje raznolikosti.

“Kazališna scena malo je devastirana, osjete se velike praznine. Scena treba imati širinu, potrebna je njezina raznolikost, zbog čega sam si dopustio da uđem u te vode”, rekao je Šoban za Hinu uoči premijere njegova kazališnog prvijenca. “Ja sam filmski redatelj i većinom razmišljam kroz film, ali ovo nadograđuje moju estetiku. Ovdje sam i scenograf, što je blisko filmu”, dodao je.

Predstavu u tonskoj dvorani kazališta izvode glumci Nina Violić i Livio Badurina, a inspirirana je predavanjima američkoga fizičara Richarda Feynmana, no Šoban kaže da mu nije namjera “održati predavanje” publici.

“Nismo htjeli predavati, nego postaviti natruhe i razvijati primisli kod gledatelja. Nisam htio napraviti predstavu koja je kao predavanje u kojemu mi pametujemo”, ističe.

Za predstavu je, kaže, specifično to da je publika odijeljena od pozornice, od male scene u tonskoj dvorani. “Ovo jest eksperimentalni teatar, ali ljudi se boje te riječi – misle da će to biti neka ludnica. No dekonstrukciju isto tako treba režirati i postaviti”, smatra Šoban.

Uspoređujući znanstveni i kazališni eksperiment, napominje da u znanosti, želimo li nešto dokazati, eksperiment uvijek mora dati jednak rezultat. “U kazališnim okolnostima je obratno. Zato neki ljudi zaziru od eksperimenta, jer je uvijek drukčiji, a kad kupe kartu žele dobiti isto što i svi drugi”, objašnjava.

Cilj predstave je nešto naučiti o kazalištu

Dramaturg i koautor teksta Marin Lisjaka ističe da je cilj predstave naučiti nešto o kazalištu. “Ova se predstava predano bavi jednim te istim pitanjem iz trideset različitih rakursa. Ne shvaća se ozbiljno. To što se pokušava skužiti ne mora biti ništa pametno”, kaže Lisjak.

Nit vodilja im je, dodaje, Feynmanov citat: Ako me ljudi pitaju ‘Pokušavate li vi svemir svesti na jednu formulu?’ Odgovaram im: Ne, ja samo pokušavam naučiti malo više o prirodi’. “Tako i mi pokušavamo naučiti malo više o kazalištu. Predstava daje odgovor na to kako gledamo na kazalište i na što smo u njemu navikli”, kaže Lisjak.

Ova je predstava istraživački proces, a u kvalitetan sadržaj treba uložiti vrijeme, smatra glumac Livio Badurina. “Rodila se ideja dobrog i kvalitetnog istraživalačkog procesa. Sad smo imali dovoljno vremena proći cijeli proces i dekonstruirati ideju i ponovno stvoriti novu svježu cjelinu, novo organsko tkivo”, kaže Badurina.

Uz redatelja Tomislava Šobana i dramaturga Marina Lisjak, ujedno i koautore teksta te glumce Livija Badurinu i Ninu Violić, u stvaranju predstave ravnopravno su sudjelovali kostimografkinja Gabrijela Krešić, Miro Manojlović zadužen za glazbu, Luka Matić na oblikovanju svjetla te Natalija Manojlović zaslužna za scenski pokret.

Šoban ističe da glumcima pristupa kao autorima. “Svi u autorskome timu imaju priliku za reći komentare, kritiku i sugestije, što mi je draže nego da sam ja veliki redatelj s vizijom koji postavlja konkretni komad. Razni su segmenti bili varijabilni i sad su se dobro posložili”, rekao je.

S time se složio i Lisjak, te dodao da je predstava nastajala u hodu. “Međusobno smo si prateći vokali – nema ‘lead singera’ i frontmena, nego pokušavamo raditi skupa. Sve se paralelno razvijalo – gomila materijala koje smo Šoban i ja pisali, predlagali i kompilirali je ispala van, a neke su druge stvari ušle, no nema osjećaja nepravde”, zaključio je Lisjak.