Za života (rođen 10. veljače 1942. u Prozoru, BiH) je Veselko Tenžera objavio dvije knjige feljtona i tri likovne monografije, a kao suradnik mnogih listova i časopisa (Vjesnik, Start, Slobodna Dalmacija, Studio i Danas) ispunio je nekoliko tisuća novinskih stupaca vrhunskog teksta. Tenžerine novinske kritike i feljtoni svojom su lucidnošću, imaginacijom i intelektualnom britkošću usporedive s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, što ga bez sumnje čini jednim od najvećih imena domaće publicistike.

Književni kritičar Zdravko Zima, vjerojatno najbolji poznavatelj Tenžerina opusa, ističe da je Tenžera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća za mnoge u Hrvatskoj bio “glasnik slobode”. – “Njegova veličina sadržana je u sposobnosti da pišući o malim stvarima zahvati problem cjeline svijeta. Bio je homo ludens. Ako je pisao o nogometu, pisao je o laži, moralu, korupciji, o nemogućnosti da se suočimo s porazom. Književnu je scenu pretvarao u fascinatnu pozornicu.”

Josip Pavičić, koji je uredio i pogovorima opremio neke Tenžerine knjige tekstova, naglasio je da se zbog svog podrijetla, političkih nazora i intelektualne nepotkupljivosti, “novinski trkač” Veselko Tenžera često znao naći na dnu novinske stranice i u slogu tako sitnom da se mogao čitati samo s pomoću povećala. No, koliko god bio skrivan, čitatelji su ga pronalazili, čitali i vjerovali mu više nego bilo kojem raskošno prezentiranom novinskom autoru. – “Tenžera je kao pisac živio u nonparelu (sitnom novinskom pismu), ali s odjekom o kojem su autori tiskani krupnim pismom mogli samo sanjati. Otkad je otišao, on je i dalje čitan i cijenjen – a oslobodio se i nonparela – dok mnogi od onih iz prvoga plana ubrzo nakon smrti nestadoše iz književnog života. Tenžera bio omiljen dok je bio živ, a kad je umro ljubav između njega – njegova štiva i publike pretvorila se u trajnu vezu koja prelazi s generacije na generaciju.”