U prvoj godini stupanja na snagu Zakona o civilnim stradalnicima 1775 zahtjeva za priznanje statusa

Autor:

31.07.2023., Zagreb - U Kuci ljudskih prava odrzana je konferencija za medije "Osiguravanje prava zrtvama" u povodu dvije godine od stupanja na snagu Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata te visegodisnjeg provodjenja Zakona o pravima zrtava seksualnog nasilja za vrijeme oruzane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Bozica Ciboci iz Documente - Centra za suocavanje s prosloscu, Vesna Terselic iz Documente - Centra za suocavanje s prosloscu, Nela Pamukovic iz Centra za zene zrtve rata - Rosa Photo: Neva Zganec/PIXSELL

Photo: Neva Zganec/PIXSELL

Predstavnice civilnih udruga upozorile su u ponedjeljak na potrebu za evaluacijom primjena Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, kao i Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme rata, upozorivši na njihove nedostatke i poteškoće s kojima se žrtve susreću. 

Istaknule su to na konferenciji za medije u Kući ljudskih prava predstavnice Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič i Božica Ciboci, kao i Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata – Rosa.

U godinu dana, 1775 zahtjeva za priznanje statusa i prava civilnih žrtava rata

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja u 2022. godini, koja je bila prva godina od stupanja na snagu Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, zaprimljeno je 1775 zahtjeva za statuse i prava civilnih žrtava rata, od čega je riješeno 596 zahtjeva.

Govoreći o poteškoćama u provedbi zahtjeva i stjecanju prava i statusa žrtava, Teršelić je istaknula dugotrajnost u rješavanju zahtjeva.

“Neki podnositelji zahtjeva nisu zaprimili odgovor ni godinu dana nakon podnošenja”, rekla je dodajući da se ionako radi o zakonu koji je zakasnio, jer se odnosi na stradalnike u razdoblju iz 1991. do 1995. godine, kojima je bilo kakvo odlaganje problem. Mnogi od njih su već i preminuli, dodala je.

Teršelič: Traže se svjedoci, do kojih je nerijetko nemoguće doći

Jedan od problema u procesu utvrđivanja statusa žrtve je u tome što su, za stradalnike u logorima, zatvorima ili u drugim okolnostima gdje im je lišena sloboda, potrebne izjave dodatnih svjedoka, do kojih je nerijetko nemoguće doći.  “To je posebno uočeno u Vukovarsko-srijemskoj županiji”, istaknula je Teršelič.

Također, gledajući razloge odbijanja zahtjeva, razvidno je da ministarstvo ne priznaje medicinsku dokumentaciju iz drugih država, što je česta zapreka za civilne žrtve iz vojno-redarstvene akcije Oluja i drugih operacija koje su uključivale zbjegove civilnog stanovništva.

Primijećeno je i da se žrtvama zbjega iz Oluje ne priznaje status prema članku 5. Zakona o civilnim stradalnicima, koji nalaže kako ga ne mogu ostvariti “pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih postrojbi”.

“Navedeni članak ne potkrepljuje se nikakvim dokazima, službenom dokumentacijom, argumentima ili tvrdnjama, već se mehaničkim obrazloženjem civilne žrtve iz VRA ”Oluja” kategorizira kao pomagače ili sudionike agresorskih snaga”, rekla je Teršelič. Navela je i primjere slučajeva žena koje su stradale u izbjegličkoj koloni, kojima se status odbija jer su im supruzi ili sinovi bili pripadnici neprijateljskih snaga, istaknuvši da će Pučkoj pravobraniteljici uputiti pitanje radi li se u tom slučaju o diskriminaciji.

O poteškoćama žrtava svjedoči i slučaj iz Otočca, u kojemu ženska osoba kojoj su ubijeni majka i dvoje braće, nema pravo ostvariti nikakvu naknadu.

“Radilo se o jednoj ženi i njezina dva sina. Jedan od njih je bio bez ruku, nije ni mogao sudjelovati u ratnim aktivnostima, a njezin sin bio je mobiliziran u kuhinji. Njih svih troje ubijeni su u Oluji, a kćer ubijene i sestra ubijenih po ovom zakonu nemaju pravo ostvariti nikakvu naknadu”, navela je Ciboci.

Pamuković: Prema procjenama, tek je 10 do 13 posto žrtava seksualnih nasilja iz rata podnijelo zahtjeve

Prema ocjeni Pamuković, Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, koji se primjenjuje 7 godina, od svojega donošenja je ograničavajući, što se pokazalo i u njegovoj praksi.

“Zbog nezaliječene traume ili straha da će u društvu i obitelji biti obilježene, žrtve seksualnog nasilja šute, zločini ostaju neprijavljeni, a počinitelji nekažnjeni”, zaključila je, navodeći da je do sada tek 298 osoba podnijelo zahtjeve za stjecanje statusa.

Kada se ta brojka usporedi s procjenama da je tijekom rata bilo između 1500 i 2200 žrtava seksualnog nasilja, to bi značilo da je zahtjeve podnijelo samo 10 do 13 posto stvarnih žrtava.

“Preduvjet za provedbu ovog zakona je informirati javnost, ali prije svega žrtve”, poručila je Pamuković.

Gledajući dosadašnju praksu, primijećeno je da se status ratne žrtve seksualnog nasilja često odbija pod obrazloženjem da je riječ o individualno motiviranom kaznenom djelu, koje nije povezano s ratom.

“Postoje i još neki slučajevi daljnje diskriminacije, kada je ministarstvo utvrdilo da se kazneno djelo dogodilo na području u kojem nije bilo agresije, dok se zapravo radi o području koje je bilo pod kontinuiranim uzbunama i na to je područje bačeno više desetaka tisuća različitih projektila”, navela je.

Dodatan obrazac onoga što u udruzi smatraju nezakonitim odbijanjem, jesu i slučajevi gdje su počinitelji seksualnog nasilja pripadnici Hrvatske vojske i policijskih snaga, istaknula je Pamuković i zaključila da je potrebno provesti cjelokupno evaluaciju obaju zakona.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.