Autor knjige ‘Svako zrno pijeska – albumi Boba Dylana 1962. – 2015.’ objašnjava zašo je Dylan jedan od najvežnijih autora u povijesti rocka

Autor knjige “Svako zrno pijeska – albumi Boba Dylana 1962.-2015.’’ Šibenčanin Toni Matošin, dugogodišnji je suradnik glazbenog internetskog portala Soundguardian.com. Godine 2009. predstavio se javnosti romanom ‘’Tuga nije izraz lica’’, da bi 2012. otkrio i svoju poetičnu stranu zbirkom pjesama ‘’Kao prsti pred zimu’’. Prateći rock i pop glazbu i pišući recenzije domaćih i inozemnih izvođača, Matošin je kao ljubitelj glazbe tijekom godina shvatio da je Dylan iznad ostalih. Nakon pažljivih čitanja njegovih pjesama i preslušavanja albuma, Matošin je zaključio da bi te recenzije albuma objavljene na portalu trebao objediniti u jednoj knjizi, a dodao je još nekoliko tekstova koje nije nigdje objavio. Tako ova knjiga recenzija i eseja sadržava analitičke osvrte na sve studijske albume ovoga rock velikana, od nastupnog iz 1962. do posljednjeg “Shadows in the Night” iz 2015. Poseban dodatak su i recenzije svih dosad objavljenih Dylanovih izdanja iz edicije “The Bootleg Series”. Knjiga ‘’Svako zrno pijeska’’ na 194 stranice sadržava 46 recenzija, a devet ih dosad nije nigdje objavljeno. U razgovoru za Nacional Matošin je otkrio zašto ga je Dylan privukao, zašto ga mnogi smatraju najvažnijim rock autorom i zašto je razljutio Hrvate.

NACIONAL: Je li vaša knjiga eseja i recenzija Dylanovih albuma ‘’Svako zrno pijeska – albumi Boba Dylana 1962.-2015.’’ knjiga za dilanofile ili i za one koji bi se htjeli bolje upoznati s njegovim opusom?

To je, prije svega, zbirka recenzija. Knjiga je vodič kroz Dylanovu diskografiju, ali u obliku recenzija svih albuma. Kad sam se prije nepune tri godine upustio u analizu i, naravno, ponovno preslušavanje tog pozamašnog i bogatog opusa, cilj mi je naprosto bio da te tekstove objavim na portalu SoundGuardian za koji pišem niz godina, u uobičajenoj formi recenzija u kojima ionako povremeno zalazimo u prošlost. Usput mi se učinilo da pisanjem ulazim i nešto dublje nego što sam običavao i tu je počela tinjati ideja o knjizi. “Svako zrno pijeska” je tako zbirka za svakoga tko želi čitati o Dylanu, tko ga voli slušati i razmišljati o njegovim djelima. Naravno, i za one koji će to tek poželjeti. Iznad svega bi mi laskalo kad bi knjiga nekog novog potaknula na slušanje albuma o kojima govorim.

NACIONAL: Kada ste se prvi put oduševili Dylanovom glazbom i zašto?

Moram priznati da je to oduševljenje još uvijek relativno mlado. Naravno, bio je Dylan uvijek tu negdje, provlačio se kroz sve što sam slušao još od školskih dana, ali više kao nezaobilazna i šutke nametnuta lektira, nešto što treba poslušati iz poštovanja. Dugo on nije netko tko obilježava nova vremena, postavlja trendove, tko je glasan i važan u onom površnom, “posterovskom” smislu riječi, pa nove obožavatelje regrutira prvenstveno albumima nastalima prije njihova rođenja. Za njega me je odgajao, da tako kažem, Nick Cave i slične snažne autorske figure. Kad jednom kreneš tom trasom, Dylan je garantirano odredište. Kad se jednom uhvatiš u hvatanju logike njegovih mijena, kad ga počneš čitati, a onda nalaziti glazbene poveznice tog nevjerojatnog talenta s cijelom američkom glazbenom tradicijom, s vremenom u kojem mu je svako pojedinačno djelo nastajalo, a onda i s pečatom koji je ostavio na cijelim brigadama mlađih glazbenika, oduševljavanjima teško da ćeš naći kraja.

NACIONAL: Što je to što Dylan ima i zbog čega ga mnogi smatraju najvažnijim autorom rock glazbe 20. i 21. stoljeća, a drugi nemaju?

Izvorište tog njegova statusa možemo potražiti baš u tim mijenama koje sam spomenuo. U preobrazbama koje i sam spominje u jednom od novijih intervjua. On je bio štošta, koliko je bio i ostao uvijek jedan te isti lik. U ladice se nije dao, ali nikada iz njih nije bježao samog bijega radi, ni u panici ni s golom računicom. Uvijek se u tom bijegu kretao unutarnjom logikom, samozaštitnički, čuvajući brižno to što mu je dano kao talent; on najbolje sam može reći što ga je vodilo. Uz uistinu jedinstven talent za stih, ali i za glazbeni izričaj koji se kod njega uvijek napajao iz tradicije, iz, zapravo, već osmišljenog ili bar naznačenog, Dylan se stalno kretao od stanice do stanice, u pokretu kad se činilo i da će se skrasiti. Posljednjih dvadesetak godina tako, primjerice, stječemo dojam da se smirio u možda dugo željenoj ulozi “demesijaniziranog” mudrog barbe koji napokon bez ičijih imperativa ili očekivanja može stvarati glazbu u kojoj je skupljeno sve to njegovo iskustvo, znanje, sve mijene i dvosmjerni utjecaji, a opet se čini kako se pod tim u tradiciji zaronjenim djelima još štošta događa, još ponornica teče i obećava svježim slapovima.

NACIONAL: Zašto je Dylan i u svojoj 74. godini života još uvijek intrigantan?

To je tajna njegova uspjeha i najuvjerljiviji dokaz talenta, kao i prilog uvjerenju o brutalnoj iskrenosti u svemu što je radio – Dylan je trajno aktualan, bez obzira na trendove, društvena, ideološka i druga previranja. I kad nije a priori angažiran, on progovara jezikom autorskog autoriteta, riječima i glazbom nekoga kome se vjeruje. Zato sve te toliko spominjane mijene koje su natjerale i Davida Daltona da Dylanovu biografiju nazove “Tko je taj čovjek? – U potrazi za pravim Bobom Dylanom”, nisu bile prisilne, glumljene, forsirane. Zato je panker nad pankerima, da malo karikiram. ‘’Uštekavanje’’ u struju sredinom šezdesetih isključilo ga je s najviših mjesta tadašnje folk scene, razotkrivajući tako dogmatizam tih kružoka; povukao se u provinciju da bi u podrumu svirao s ljudima koji su poslije osnovali The Band glazbu kao otetu nekim minulim vremenima, a u vrijeme kad se očekivalo da predvodi cijelu jednu buntovnu generaciju koja se hranila velikim konceptualnim albumima nakrcanim tehničkim novotarijama, kao što su albumi “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” ili “Pet Sounds”; umjesto da je svirao na Woodstocku, on se povukao u obiteljsku idilu, a nagovorio je čak i Johnnyja Casha da ne nastupi na tom festivalu; u vrijeme kad je punk pokretao glazbenu revoluciju, Dylan je pronašao Krista i stvarao vjerske albume… Ali, ništa od toga nije bilo samom sebi svrha, sve je pokretala unutarnja logika i, čini mi se, iskrenost prema vlastitom umjetničkom i ljudskom integritetu. Zato je Dylan – Dylan.

NACIONAL: Dylan je u intervjuu za magazin Rolling Stone 2012. izazvao veliku uzbunu među brojnim Hrvatima kada je izjavio: ‘’Crnci mogu nanjušiti rasista, osjete ako u tijelu imate kapljicu rasističke krvi. Isto tako židovi prepoznaju naciste, a Srbi Hrvate’’. Što je tada potaknulo Dylana da se dotakne srpsko-hrvatskog pitanja?

Čitao sam taj intervju i prije pompe i upalo mi je to u oko, iako su mi druge stvari bile zanimljivije. Ali, da se razumijemo, drago mi je što se podigla buka jer to je način da se stavovi i isprave. Ne znam što ga je potaklo na tu usporedbu, ali očito je o ovim prostorima bio tako informiran. Uostalom, znamo koja i kakva propaganda je desetljećima stvarala stavove o problematici nekadašnje Jugoslavije. Naravno, ne znam što Dylan uistinu sada misli i koliko ga je sve ovo naučilo nečemu novome, ali se nadam da je svjestan koliku je glupost izvalio i da se takvo što neće ponoviti. Ne treba mu, dakle, tako oštro zamjerati i proglašavati ga mrziteljem svega hrvatskoga, što se događalo u nekim komentarima; čovjek uči dok je živ.

NACIONAL: Zašto ste ju nazvali po Dylanovoj pjesmi ‘’Every Grain of Sand’’, odnosno ‘’Svako zrno pijeska’’?

Nastranu što mi je to najdraža Dylanova pjesma, vjerojatno i najdraža pjesma uopće, njezin se naslov savršeno uklopio u koncept knjige. Tražio sam naslov koji neće biti moj, nego “protagonistov”, pa sam čeprkao po nazivima pjesama, albuma, stihovima, značajnijim izjavama… Kako knjiga sakuplja osvrte na sva njegova (studijska, doduše) djela, sva njegova zrna pijeska, da upotrijebimo taj novozavjetni termin, to se činilo najlogičnijim izborom. Dakle, naprosto se poklopilo.

NACIONAL: Velik dio recenzija Dylanovih albuma objavljen je na glazbenom internetskom portalu Soundguardian.com na kojem pišete i recenzije domaćih izdanja. Postoji li netko s domaće scene tko se uspio približiti snazi njegova autorskog izraza?

Nisam sklon povlačiti takve usporedbe i poveznice, u krajnjoj liniji čak i nemaju mnogo smisla, a još manje koristi. Uz to sam i nešto manje orijentiran na praćenje domaće scene – iako je pratim – nego što je to slučaj sa stranom. Ali ako bih baš morao vući paralele, došao bih možda do žanrovski dosta drukčijeg, pa i po mnogočemu ne toliko bliskog Arsena Dedića. Opseg i trajna aktualnost, dalekosežni utjecaj njegova djela i izuzetna inovativnost u uglazbljenom stihu te njegova nerijetka angažiranost, pa čak i kad nije direktna, ukazuju mi na to. Možda zvuči ridikulozno i nekom je možda “svetogrđe”, ali teško mi je naći drugo ime. Među mlađima još je teže biti prorok, previše je kukolja u sve nakaradnijim pravilima igre i sve su kraći bljeskovi talenata kojih svakako ima. Dylan je ipak pola stoljeća nevjerojatne glazbe i snažne riječi. Ne bez padova, ali i ti padovi govorili su koliko i nečiji cjelokupni opusi.

NACIONAL: Na vašoj godišnjoj listi najboljih domaćih albuma objavljenih u 2015. našao se album ‘’Sve što je nekada bilo važno’’ grupe Auguste. Što vas je, kao dilanofila, privuklo glazbi i stihovima tih dviju djevojaka?

Kod Augusta me privukla jednostavnost obogaćena predivnim pozitivnim ozračjem. Kad bih se natjerao, mogao bih naći i zamjerki te biti možda u svojoj kritici stilski zanimljiviji i intrigantniji pa prodavati maglu, ali ove djevojke su mi se učinile tako prizemljene, a tako pune duha i ljubavi prema onom što rade da su me razoružale.

• ‘UREDNICI SU ODGOVORNI za ono što se pušta, ali neće ni oni insistirati na smeću. Smeće kad je potkrijepljeno novcem ili interesom – a uvijek je riječ o tome – zabljesne, ali brzo i potone’

NACIONAL: Autor ste romana ‘’Tuga nije izraz lica’’ i zbirke pjesama ‘’Kao prsti pred zimu’’. Koliko je Dylan utjecao na vas kao pisca?

U vrijeme kad sam pisao roman i te pjesme, Dylan nije bio u fokusu mojih glazbenih i literarnih percepcija. Teško mi je izdvojiti što je na njih utjecalo iz svijeta glazbe, čak i iz svijeta književnosti. Možda Leonard Cohen što se stiha tiče – jedna mu je pjesma i direktno posvećena – Milan Kundera i Henry Miller kad je proza u pitanju, a sada bi to vjerojatno bilo drukčije, ne znam… Glavnina toga ionako dolazi podsvjesno, sve nas određuje ono što čitamo, čujemo, iz čega se informiramo, s kim razgovaramo. Koliko će Dylan utjecati na moje pisanje, tek ćemo vidjeti. Odnosno, barem se nadam jer ideja ne nedostaje, treba ih samo početi realizirati.

NACIONAL: Osim Dylana, veliki ste obožavatelj rock autora kao što su Bruce Springsteen, Cave, Cohen i Tom Waits. Tko su veliki autori hrvatske rock scene?

Spomenuo sam Arsena, iako on ne spada pod rock scenu u pravom smislu riječi. Darka Rundeka definitivno treba navesti, iako nisam baš sklon onom što radi zadnjih godina, a dodao bih i Branimira Johnnyja Štulića, koliko god bilo brzo njegovo umjetničko sagorijevanje i koliko god on bježao od hrvatskog. I u Jasenku Houri, a posebno Juri Stubliću ima ili je bilo mnogo toga što odaje snažne autorske crte, ali negdje putem kao da su se izgubili na stranputicama. Novijih godina bilo je proplamsaja, ali teško je kategorički spominjati “velike”, kao kad kažu da za svaku povijesnu ličnost treba pustiti malo vremenu da kaže svoje. Goran Bare je u počecima Majki bio izuzetan autorski glas, u cijeloj rock sceni devedesetih bilo je indikatora, od Dubravka Ivaniša Rippera do Urbana, ali sve to kao da se nije dovoljno razvilo da bi se istaknulo u superlativima s kakvom-takvom sigurnošću.

NACIONAL: Zašto se rock glazba sve manje čuje u domaćem radijskom eteru?

Možda je prvenstveno razlog i u samom rocku. Doduše, i u krizi u tzv. zabavnoj glazbi jer nisu isti Vice i Jole ili Meri i Seve. Ali nisam sklon tražiti u “onom drugom” razlog za loše stanje. Kad se nešto uistinu kvalitetno dogodi, kad neka ideja ili talent sazriju, oni u pravilu izrone. Nekom je teže, nekom lakše, često uspjeh ne ovisi ni o talentu, ali vjerujem da kvaliteta kad-tad izroni, pa i s malim zakašnjenjem, koliko god to naivno zvučalo. Razni urednici su uvelike odgovorni za ono što se najčešće pušta, odnosno za ono što postaje hit, ali neće ni oni insistirati samo na, uvjetno rečeno, smeću. Smeće kad je potkrijepljeno novcem ili nečijim interesom – a u tim slučajevima uvijek je riječ o tome – zabljesne, ali brzo i potone. Ili postane trash, koliko god da mi je taj pojam diskutabilan. Kad govorimo o rocku, on se treba konstantno revitalizirati pa će se i vrtjeti. Svjedoci smo buđenja jedne sasvim fine, čak bih rekao snažne scene. Ne bih je ograničavao na termin “kantautorska”, ali otprilike o tome govorim. Raduju me nova imena, nove snage, osobito u vrijeme kad stare vidno posustaju ili prave cirkuse da bi opstali. O njima također dobrim dijelom ovisi koliko ćemo još na udarnim mjestima gledati i slušati prešminkane, “politički korektne” cajke.

NACIONAL: Rock je velikim dijelom izgubio oštricu i buntovnički duh. Koliko je ta pomalo nostalgično romantična karakteristika rocka ostala prisutna kod Dylana?

To je upravo romantična karakteristika rocka; rock je evoluirao i razvijao se u raznim smjerovima koji nisu nužno bili ni trebali biti buntovnički. To Dylanu više i ne treba jer kao čovjek već duboko u svom osmom desetljeću života teško da može biti buntovna figura, pa i u romantičnom smislu riječi, a da istovremeno ne postane i karikatura. On je danas čovjek itekako svjestan onoga što je ostavio iza sebe; ne bih rekao da sada igra samo na sigurno jer bi to bilo banaliziranje, ali je puno mudriji nego što je bio prije pedeset ili četrdeset godina. Mudrost, iskustvo, znanje, talent, vjerujem i poniznost u tretmanu čežnje kakvu sam spomenuo – to je ono što određuje Dylana danas. Dok je to iskreno, uvijek će sadržavati i crticu onog buntovništva koje obično otvara sve velike priče, odnosno puteve.