Pisac i novinar Dario Džamonja umro je 15. listopada 2001. godine u svojoj 47. godini života. Kao prozni pisac je katkad istančano, metaforično, surovo i realno unosio u stvarne likove, među kojima je on bio i protagonist i antagonist – do srži iskren i nerijetko dvosmislen odnos. Evo samo jedan mali detalj njegova Sarajeva kojega ćemo uz svu njegovu surovost, nostalgično pamtiti:

“Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, počela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraćali s posla. Seljaci kojima je država oduzela zemlju ostavivši im samo okućnice, a zauzvrat našla poslove u fabrikama. Poslove kojima nisu bili vični, koje su obavljali traljavo i bez volje, a često i sabotirali: ‘Jebe mi se! Nije moje’, bila je njihova radna deviza.
Sjedili su u svojim prekratkim ili predugačkim pantalonama, ‘parhetnim’, košuljama, ‘zepama’ ili gumenim ‘Borovo’ čizmama (zavisno od godišnjeg doba), koje su njihove žene, u gradu, hodajući od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoši.
Pili su rakiju iz ‘fićeva’ i ‘Rum – domaći’ iz aluminijskih šolja, toplo pivo iz flaša. Nalakćeni na stolove, češući strnjike brade, primaknutih glava su se jedan drugom žalili na ‘poslovođe’, u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su šta će im uraditi ‘ako samo još jednom…’, a onda bi smantani metilalkoholom vadili zgužvane, prljave novčanice i (svako za sebe) plaćali.”