Povećani broj verbalnih, ali i fizičkih incidenata, izraza mržnje, nasilja i netolerancije prema imigrantima i stranim radnicima iz trećih, osobito azijskih, zemalja, kojih je u Hrvatskoj svakim danom sve više, jasno upućuje na zaključak da će migranti, položaj stranih radnika i sprječavanje njihove kvalitetnije integracije u hrvatsko društvo biti udarne teme skorašnjih predizbornih kampanja, prije svega stranaka desnice i desnog centra. Hrvatska javnost često ne zna ni pravo stanje ni strukturu onih koje su ratna zbivanja ili egzistencijalne potrebe doveli u Hrvatsku, a još manje što Hrvatska želi ili bi trebala činiti svojim integracijskim strategijama. Zato smo razgovarali sa sociologinjom Margaretom Gregurović, višom znanstvenom suradnicom u Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu i glavnom urednicom časopisa Migracijske i etničke teme.

„Možemo očekivati još više stranih radnika iz Azije, ali ne i iz okolnih država, kojima nismo atraktivni“, istaknula je Margareta Gregurović, koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a trenutno je suvoditeljica projekta „Hrvatska – nova imigracijska zemlja?“.

NACIONAL: Što sve čini aktualnu sliku strukture migranata u Hrvatskoj?

Migranti u Hrvatskoj, kao i u svijetu, u najvećem broju pripadaju domeni radnih migracija. To su oni pojedinci ili obitelji koji se privremeno ili trajno sele u drugu zemlju potrazi za boljim zaposlenjem i boljom kvalitetom života. Pomake u broju doseljenih u Hrvatsku pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku, koji već u 2022. bilježe značajno povećanje od 61,4 posto u odnosu na 2021. godinu. Među ukupno 57.972 doseljenih tijekom 2022. zabilježen je najmanji udio doseljenika s hrvatskim državljanstvom u zadnja dva desetljeća. Zabilježeno je 5167 doseljenika državljana neke od članica EU-a (9 posto). Čak 29.200 državljana (50 posto) doseljeno je iz neke od europskih država, najviše iz Ukrajine, te 11.874 ili 20,5 posto državljana zemalja Azije. No u Hrvatskoj danas u najvećem broju bilježimo strane radnike iz tzv. trećih zemalja, odnosno zemalja koje nisu članice EU-a, za koje je prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova do kraja 2023. izdano 172.499 dozvola za boravak i rad. Najviše dozvola izdano je u sektoru graditeljstva (40 posto), nakon čega slijede ugostiteljstvo i turizam (27 posto), industrija (14 posto), promet i veze (sedam posto) i trgovina (tri posto). Gotovo dvije trećine dozvola izdano je za novo zapošljavanje, ponajviše u zagrebačkoj, istarskoj i splitsko-dalmatinskoj policijskoj upravi, nešto manje od četvrtine za produljenje dozvola te 11 posto za sezonsko zapošljavanje. U top 10 državljanstava najviše su zastupljeni državljani Bosne i Hercegovine, nadalje u sličnom udjelu državljani Srbije i Nepala te onda u udjelima između 9 i 2,4 posto su državljani Indije, Sjeverne Makedonije, Filipina, Kosova, Bangladeša, Turske i Albanije. Ti se podaci ponešto razlikuju od podataka Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji izvještava da je u 2023. godini podneseno ukupno 190.696 zahtjeva za mišljenje o boravku i radu stranih radnika od čega je izdano 160.445 pozitivnih mišljenja. Utrostručio se broj izdanih pozitivnih mišljenja za zapošljavanje stranaca jer je u 2021. izdano 48.455 pozitivnih mišljenja. U 2023. najveći broj stranih radnika zaposlen je u građevinarstvu i ugostiteljstvu i turizmu, s prosječnom bruto plaćom između 780 i 934 eura. Ukupno gledano, najtraženije zanimanje je „radnik visokogradnje“ i u tom svojstvu u Hrvatskoj je zaposleno 17.418 stranih radnika s prosječnom neto plaćom od oko 606 eura. U sektoru ugostiteljstva i turizma najtraženije je zanimanje „konobar“, a u tom je zanimanju zaposleno 10.116 stranih radnika s prosječnom neto plaćom od oko 670 eura. Usklađenost podataka HZZ-a i MUP-a vidljiva je u regionalnoj distribuciji zapošljavanja stranih radnika pri čemu je najveći broj zaposlen u Gradu Zagrebu, Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Zagrebačkoj županiji. Najmanje stranih radnika posao je našlo u Slavoniji.

NACIONAL: Zašto je jako narastao broj stranih radnika u Hrvatskoj? Kakav je njihov položaj na tržištu rada i u društvu?

Promjene u broju stranih radnika izazovno su područje za analizu ponajprije zbog relativno nesustavnog praćenja tih podataka na držanoj razini te neusklađenosti različitih izvora podataka. Posljednjih godina primjetno je povećanje stranih radnika koje može biti odraz ukidanja sustava kvota za zapošljavanje stranaca u pojedinim sektorima i zanimanjima i liberalizacije tržišta rada. Paralelno s time domaći radnici i dalje odlaze na rad u inozemstvo, a među povodima za iseljavanjem sve češće se navodi nezadovoljstvo stanjem u državi koje se ne povezuje isključivo sa socioekonomskim čimbenicima, poput lošeg stanja rada, visoke nezaposlenosti, sporog rasta plaća i slično, pa državu napuštaju kompletne obitelji. Snažnije iseljavanje započelo je nakon ulaska u EU. Trenutačno u Hrvatskoj strani radnici čine devet posto ukupno zaposlenih, a taj udio će samo rasti. Ekonomski stručnjaci ističu da je u uvjetima snažnog oporavka nakon pandemije bolesti covid-19 te zbog nepovoljnih demografskih promjena, poslodavcima u Hrvatskoj izazov pronaći domaću radnu snagu pa se oslanjaju na zapošljavanje radnika porijeklom izvan Republike Hrvatske i EU-a. U velikoj mjeri niskokvalificirani strani radnici upošljavaju se mahom u deficitarnim zanimanjima u građevinarstvu i ugostiteljstvu i turizmu, za koja nije potreban novim zakonom uveden test tržišta rada. Ishođenje dozvola za boravak i rad stranaca u Hrvatskoj nerijetko ne uključuje dokaze njihovih kvalifikacija pa se strani radnici obučavaju izravno na radnom mjestu što je često otežano nepoznavanjem jezika. Njihov položaj na tržištu rada i u društvu dodatno je ugrožen i zbog nepoznavanja prava i procedura što se očituje kroz povećan broj prijava državljana trećih zemalja Uredu pučke pravobraniteljice. U prijavama se ukazivalo na rad bez dozvole, neisplatu plaće, nezakonit i neplaćen prekovremeni rad, a najčešće su zapošljavani putem agencija za posredovanje kao jeftinija radna snaga. Ipak, institucije poput Ureda pučke pravobraniteljice sve se više aktiviraju po tom pitanju te osiguravaju pristup informacijama i pravima na deset jezika (uz engleski, francuski i njemački) kako bi radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša, Turske, Ukrajine, Sjeverne Makedonije, Albanije i Kosova mogli na materinjem jeziku imati dostupne informacije o svojim pravima vezanim uz rad. U najavi je i donošenje nove regulative utemeljene u nalazima radnih inspekcija na temelju kojih će se (pr)ocjenjivati poslodavci.

NACIONAL: Što pokazuju i na koje zaključke upućuju podaci kad su u pitanju prisilne migracije i „migranti u tranzitu“?

U sociologiji migracija migrante možemo podijeliti na dobrovoljne i prisilne, odnosno, kako ih je Anthony Richmond definirao, kao proaktivne i reaktivne. Proaktivni migranti najčešće se uklapaju u domenu radnih migracija i vode se racionalnim izborom kojim žele maksimizirati neto prednost. S druge su strane reaktivni migranti čije su slobode ozbiljno ograničene. U tu skupinu uključujemo izbjeglice i tražitelje azila te trenutačno osobe pod privremenom zaštitom zbog rata u Ukrajini. Potonja kategorija prisilnih migranata utemeljena u nedavno implementiranoj Direktivi Vijeća EU-a iz srpnja 2001. godine o minimalnim standardima za dodjelu privremene zaštite u slučaju masovnog priljeva raseljenih osoba te o mjerama za promicanje uravnoteženih napora država članica pri prihvatu i snošenju posljedica prihvata tih osoba. Sukladno tom propisu tijekom 2022. odobreno je oko 20.000 statusa privremene zaštite osobama raseljenima iz Ukrajine, koji se sad već produžuju u treću godinu. Nadalje, prema podacima MUP-a, u razdoblju od 2008. do listopada 2023. registrirano je ukupno 83.788 tražitelja međunarodne zaštite iz 115 zemalja, a najviše iz Afganistana, Turske, Rusije, Iraka, Maroka, Pakistana i Sirije. Porast u predanim zahtjevima bilježi se 2022. s više od 12.800 predanih zahtjeva te posebice do listopada 2023. kada ih je predano više od 54.000. U razdoblju otkad postoji suvremeni sustav međunarodne zaštite u Hrvatskoj odobreno je samo 1058 zahtjeva za azil, a procjenjuje se da je samo trećina njih ostala u Hrvatskoj. Često se uz prisilne migracije povezuju i neregularni migranti, odnosno, oni koji prelaze granicu izvan graničnih prijelaza, a koje se često naziva i „migranti u tranzitu“. Njih je tijekom 2023. zabilježeno više od 60.000. Njihov je ulazak najviše zabilježen uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, a u svojim kretanjima usmjereni su daljnjim europskim državama.

NACIONAL: Je li Hrvatska postala nova imigracijska zemlja?

Možemo reći da Hrvatska ide u tom smjeru. Migracijski je saldo 2022. prvi put pozitivan u posljednjih desetak godina, što znači da se u Hrvatsku uselilo više ljudi nego što ih se iz nje iselilo. No jesmo li imigracijska zemlja ne možemo procijeniti samo po broju doseljenika već i po mehanizmu njihova uključivanja u društvo. A tu domenu integracije do sada još nismo do kraja razradili. Iako postoji zakonska regulativa kojom se kroz Zakon o strancima i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti reguliraju prava i obveze različitih kategorija migranata, još uvijek nije donesena (dugoročna) migracijska i integracijska strategija kojom bi se definirali i planirali učinci migracija na društvo. Dodatni je čimbenik i porijeklo stranaca koji dolaze u Hrvatsku pri čemu je važno uložiti nešto veće napore u osmišljavanje integracijskih politika za državljane zemalja koje se u kulturnom smislu izraženije razlikuju od Hrvatske. Dosadašnja većina stranih radnika dolazila je u Hrvatsku iz zemalja okruženja, ponajprije iz Bosne i Hercegovine i Srbije s kojima dijelimo slične tradicije i jezik te je stoga i integracija lakša. Ipak, u perspektivi mislim da možemo očekivati još više stranih radnika iz azijskih zemalja s obzirom na to da se bazen radne snage iz zemalja iz okolice prelio dalje u EU te im više ne nudimo poticajne uvjete da bi došli. Osim toga, valja imati na umu različite povode za dolazak u Hrvatsku – neki dolaze zato što žele, neki jer moraju (osobe s međunarodnom zaštitom koje su prema Dublinskom postupku vraćene u Hrvatsku kao prvu zemlju registracije prilikom ulaska u EU), dok su neki samo u prolazu. Pitanjem do koje je mjere Hrvatska nova imigracijska zemlja bavimo se u okviru istoimenog projekta u Institutu za istraživanje migracija, pri čemu kroz kvalitativno istraživanje s različitim dionicima uključenima u proces zapošljavanja i integracije stranih radnika propitujemo slabosti, prednosti i potrebe trenutačnog sustava integracije stranaca.

Margareta Gregurović suvoditeljica je projekta ‘Hrvatska – nova imigracijska zemlja?’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Na što upućuje činjenica da je među imigrantima sve više žena i kakve to posljedice ima za njih i njihovu poziciju u hrvatskom društvu?

Prema Svjetskom izvještaju o migracijama Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u ukupnom broju od 281 milijuna međunarodnih migranata u svijetu, žena je u 2020. bilo 44,8 posto. Također, prema UNHCR-u, među izbjeglicama na svjetskoj razini 50 posto čine žene. Zbog velike prisutnosti migrantica u pretežno neformalnim sektorima kao što su osobna njega i čišćenje, žene su još uvijek manje vidljivi dio radne snage u usporedbi s muškarcima. Došlo je do naglog porasta potražnje za radnicima u domaćinstvu, medicinskim sestrama, prodavačima i drugim uslužnim osobljem, poslovima za koje žene općenito imaju prednost, a to je dodatno pridonijelo feminizaciji azijske radne migracije. Rodno odvojena tržišta rada postala su ključna značajka nove globalne podjele rada, navode autori poput Heina de Haasa i suradnika. Budući da je potražnja za fizičkim muškim radom ostala stabilna ili pala zbog smanjenja zaposlenosti u proizvodnji, žene sve više ulaze u migrantsku radnu snagu. Migrantice su u nepovoljnijem položaju zbog najmanje triju međusobno povezanih mehanizama: prvo, kao migrantice podložnije su zlostavljanju i diskriminaciji, osobito ako imaju nereguliran (nedokumentiran) status i rade neformalne poslove; drugo, suočavaju se s rodno specifičnim predrasudama kao što su pretpostavke poslodavaca da one nisu primarni hranitelji obitelji, već privremeni radnici koji će otići zbog obiteljskih planova; i treće, migrantice su također u nepovoljnom položaju zbog stereotipa o određenim etničkim i rasnim skupinama, a često i zbog lošijeg pravnog statusa.

NACIONAL: Koji su posebno uočljivi problemi i pitanja integracije različitih kategorija imigranata u hrvatsko društvo na koja upućuju dosadašnja istraživanja?

Integracija je sama po sebi dvosmjerni proces prilagodbe između migranta i društva primitka i možemo razlikovati tri osnovne dimenzije. Prva, pravno-politička, odnosi se na načine i mogućnosti ostvarivanja boravišnih prava, prava na spajanje obitelji, političke participacije i ostvarivanja prava na državljanstvo. Druga, socioekonomska, odnosi se na položaj imigranata na tržištu rada i pristup socijalnim pravima i beneficijama kao što su pravo na rad, zdravstvenu zaštitu te na obrazovanje i stanovanje. Treća je dimenzija kulturno-religijska i ona se odnosi na kulturna i vjerska prava imigranata, a posebno na njihovu percepciju i praksu različitosti u društvu domaćina. Podatke o izazovima integracije izbjeglica/azilanata u hrvatsko društvo u novije vrijeme nalazimo u dvama istraživanjima financiranima iz Nacionalnog programa Fonda za azil, migracije i integraciju Europske unije. Prvo istraživanje „Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo: stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica“ proveli su tijekom 2018. profesor Dean Ajduković i njegovi suradnici u okviru projekta „Podrška integraciji državljana trećih zemalja kojima je potrebna međunarodna zaštita“. Drugo istraživanje „Društvena uključenost osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita u Republici Hrvatskoj“ provele su 2020. istraživačice iz Instituta za istraživanje migracija Snježana Gregurović i Sanja Klempić Bogadi, u okviru projekta „INCLuDE – međuresorna suradnja u osnaživanju državljana trećih zemalja“. Osnovni izazovi koji su identificirani prvenstveno se vežu za poteškoće u učenju hrvatskog jezika, odnosno, neadekvatno osiguravanje tečajeva za učenje jezika, nadalje, za netransparentnost procedura i neinformiranost stručnih institucija o pravima i procedurama zajamčenima Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti što rezultira time da je integracija izbjeglica u velikoj mjeri prepuštena organizacijama civilnog društva. Predstavnici lokalnih zajednica očekuju jasne upute na nacionalnoj razini.

NACIONAL: Što ste o problemima integracije stranih radnika u Hrvatskoj uočili u dosadašnjem radu?

Tom temom trenutačno se bavimo u okviru ranije spomenutog projekta „Hrvatska – nova imigracijska zemlja?“, u okviru kvalitativne dionice istraživanja „Strani radnici u RH“. Preliminarni rezultati istraživanja provedenog s različitim dionicima uključenima u proces zapošljavanja stranih radnika u Hrvatskoj, ukazuju na mnoge izazove u njihovoj integraciji. Ponajprije vezano uz radno vrijeme i zaokupljenost poslom, koji onemogućavaju integraciju, te učenje jezika, posebno za radnike iz Turske, Albanije, Pakistana, ali i drugih kulturno različitih sredina. Osim toga, ističu se izazovi vezani uz tromost sustava i hiperbirokratiziranost postupka. Sugovornici napominju da se radna dozvola dugo čeka, nedostaje kadra koji bi procesuirao prijave, administracija je spora, a dokumentacija komplicirana. Izdvajaju se i problemi s testom tržišta rada i manjak nadzora poslodavaca na koji upućuju slučajevi u kojima su strani radnici prepušteni sami sebi, problem radnih odnosa, ugovorenih primanja i radnog vremena. Važno je istaknuti i manjak nadzora nad radom agencija za zapošljavanje stranih radnika s obzirom na to da bilježimo veliko povećanje broja agencija, no slabu kontrolu njihova djelovanja. Nadalje, poslodavci ističu da je ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu otežano ponajprije zbog nemogućnost pronalaženja liječnika za strane radnike. Primjetan je i antagonizam s domaćim radnicima zbog percepcije boljih radnih uvjeta za strane radnike s obzirom na to da neki poslodavci prvu ili prve dvije godine snose troškove stanovanja i hrane. Susreću se i predrasude i diskriminacija u stavovima samih dionika uključenih u istraživanje, ali i s njihove strane percipiranog problema s ksenofobijom koji je istaknutiji prema radnicima iz udaljenijih zemalja koji se razlikuju po boji kože, kulturi, navikama i slično. Ono što se može podvući u istraživanju izazova integracije svih kategorija migranata jest učenje jezika društva primitka kao uvjet za sve druge dimenzije integracije. Prema napisima u medijima, najavljeni su određeni pomaci u osiguravanju tečajeva hrvatskog jezika za strane radnike koji bi se organizirali kao neformalni programi učenja jezika za strance u konkretnim sektorima, a provodili bi se preko sustava za obrazovanje zaposlenih i nezaposlenih osoba u nadležnosti HZZ-a. Međutim, nije poznato kako bi se uključilo radnike koji ne govore engleski jezik, tko bi financirao te tečajeve i slično.

NACIONAL: Kako je hrvatski pristup integraciji migranata ocijenjen po međunarodnim standardima?

O sustavima implementacije politika vezanih za različite domene uključivanja u društvo i ostvarivanja prava različitih kategorija migranata, govore nam rezultati istraživanja „Migrant Integration Policy Indeksa (MIPEX)“ koji se mogu uzeti i kao svojevrsne smjernice. Prema tom istraživanju hrvatski pristup integraciji migranata klasificiran je samo kao „jednakost na papiru“. Kao i u većini zemalja srednje i istočne Europe, imigranti u Hrvatskoj uživaju osnovna prava i sigurnost, ali ne i jednake mogućnosti.

NACIONAL: Što govore pokazatelji ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj o migrantima?

Dobar pregled nude nam podaci Europskog društvenog istraživanja koje prati stavove prema doseljavanju u pojedinu europsku državu posljednjih dvadesetak godina. Hrvatski građani u prosjeku su neutralni u svom stavu je li doseljavanje različitih kategorija migranata dobro ili loše za gospodarski razvoj, za kulturu ili općenito za Hrvatsku kao mjesto za život. Najotvoreniji su prema ljudima iste rase ili etničkog porijekla, makar smatraju da tek nekima treba dopustiti doseljavanje u Hrvatsku. Najmanje su skloni imigrantima iz siromašnijih zemalja izvan Europe. Rezultati najnovijeg istraživanja iz 2023. u okviru projekta „COMP4SEE – Komplementarni putovi za pristup međunarodnoj zaštiti u Jugoistočnoj Europi“ pokazuju da gotovo polovina hrvatskih građana smatra da je doseljavanje u EU iz trećih zemalja loše iako je stav prema različitim kategorijama migranata i dalje u prosjeku neutralan.

NACIONAL: S obzirom na sve češće incidente, izraze mržnje i napade na migrante i strane radnike u Hrvatskoj, treba li nam novo sociološko istraživanje javnog mnijenja?

Svakako je potrebno novo sociološko istraživanje stavova građana prema migrantima. Stavove uvelike uvjetuje trenutačni kontekst u kojem se oni ispituju, a on se svakodnevno mijenja. Tome svjedočimo i na razini Europe s porastom popularnosti (ekstremne) desnice te populističkih i antieuropskih stranaka koje u svojim programima zagovaraju zatvaranje u smislu stvaranja „tvrđave Europe“ (Fortress Europe) i sekuritizaciju migracija, ali i kroz restriktivnije migracijske zakone u državama poznatima po otvorenosti useljenicima, kakva je, recimo, Švedska. Kako bi ti stavovi u Hrvatskoj krenuli u pozitivnom smjeru, važno je senzibilizirati javnost za pitanja doseljavanja stranaca u Hrvatsku. Program senzibilizacije morao bi biti osmišljen tako da pruža konkretne i pravovremene informacije o strancima koji dolaze u Hrvatsku – i tu mislim na sve skupine migranata, i izbjeglice i strane radnike. Pritom se u najvećoj mjeri prepoznaje uloga medija u tom procesu.

NACIONAL: Kreće li se raspoloženje u hrvatskoj javnosti prema migrantima, azilantima i stranim radnicima sve više prema negativnim i isključivim stavovima i doprinose li tome netrpeljive izjave odgovornih ljudi, poput saborskih zastupnika Marina Miletića (Most) i Danice Baričević (HDZ)? 

Nažalost, upravo je tako. Svakodnevno se susrećemo s događajima u kojima se neprimjereno, od samog vrha prema niže, odnosi prema stranim radnicima – od predstavnika vladajuće stranke ili drugih saborskih zastupnika do lokalnih razina kroz situacije da se strane radnike naziva pogrdnim imenima ili se koriste kao simbol nezadovoljstva društvom u cjelini. Na to upućuje slučaj vješanja fašnika u liku stranog radnika u općini Čavle. Iako se zasad većinom radi o neprimjerenim verbalnim karakterizacijama stranaca, koje se mahom temelje na drukčijoj boje kože, sve više se događaju ozbiljni fizički napadi na strance. Posebice na dostavljače, često Indijce, koje se mami lažnim narudžbama te im se otuđuju novac i dokumenti i fizički ih se napada. Takvim ispadima kreira se slika netolerantnog i zatvorenog društva te se migranti koji dolaze na rad u Hrvatsku osjećaju preplašeno i nezaštićeno. Rasistički napadi na strane radnike, verbalni i fizički, i diskriminatorni oglasi za posao ističu se i u Izvještaju Ureda pučke pravobraniteljice.