SPORTSKI I TRENERSKI PUT: Ante Kostelić, tvorac hrvatskog olimpijskog čuda

Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Dok se sportski svijet ovih dana divi fenomenalnim skijaškim podvizima Ivice i Janice Kostelić, njihov otac Ante ima zapravo najviše prava i razloga za slavlje. Jer u trijumfalni pohod Janice i Ivice na olimpijske medalje i svjetske skijaške tronove više je nego kod bilo kojih drugih sportaša utkano znanje, upornost i odricanje njihova oca i trenera Ante Kostelića. Stoga je Ante Kostelić zapravo istinski pobjednik, kao roditelj, ali prije svega kao skijaški trener koji je pokazao sportskom svijetu kako se, unatoč podcjenjivanju i nepovjerenju, stvaraju svjetski i olimpijski prvaci. I što mu je zasigurno najvažnije, dokazao je svojoj najbližoj okolini, posebice domaćim skijaškim i rukometnim stručnjacima da nije bio nikakav čudak i luđak, kako su tvrdili, nego genijalni sportski strateg.

Rudi Carek: ‘Gips je bio opsjednut velikim vojskovođama i govornicima. Čitao je njihove biografije, a najviše su ga fascinirale vođe koje su manipulirale masama’ Da bi se mogli objasniti fanatična opsjednutost sportom, spartanski način života, manijakalna upornost i odricanja obitelji Kostelić, valja poznavati sportski put Ante Kostelića od njegove najranije mladosti.

‘Uvrnuti’ zanesenjak

Gips, kako su Antu Kostelića zvali od najranijeg djetinjstva jer je često lomio noge i ruke kao hiperaktivno dijete, bavio se raznim sportovima, no najviše ronjenjem, utrkivao se automobilima, trenirao skijanje i igrao rukomet. Unatoč tome što je riječ o različitim sportskim disciplinama, za Kostelića se uvijek govorilo isto: da je uvrnut zanesenjak, zagriženi lunatik, kvazitrener i pučki filozof koji nikada neće uspjeti. Za druge igrače i većinu trenera Kostelić je bio oličenje upornosti i asketizma, ali unatoč tome nisu vjerovali da će uspjeti postići vrhunske rezultate. Ni treneri ga nisu odviše cijenili. Kostelić se jednostavno nije uklapao u tadašnji sportski milje: nikada nije pio alkohol, čak ni pivo, nije poslije treninga odlazio u birtije, nikada nije zapalio cigaretu ili popio crnu kavu. Kada se počeo baviti trenerskim poslom, postalo je još gore: javno su ga ismijavali, govorili da je lud, izvrgavali su ga ruglu i izbacivali iz klubova koje je trenirao. Gotovo nitko nije vjerovao u njegove metode rada i trenerske sposobnosti: iz svih klubova otjerali su ga igrači ili članovi uprave. Razlog: od prvih sportskih dana Kostelić nije nailazio na razumijevanje okoline. Dok je većini bavljenje sportom bila neobvezna zabava, Kosteliću je to bilo doslovce sve u životu.

Premda je igrao u Mladosti, trećem klubu po snazi u Zagrebu, sredinom šezdesetih Ante Kostelić bio je već legenda zagrebačkog rukometa.

Trening umjesto piva

‘Odlazim iz rukometa. O meni neće odlučivati neznalice. Trenirat ću svoju djecu, koja će me slušati. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati’

Njegovi sportski kolege iz onih dana prisjećaju se kako nije bilo rukometaša koji nije znao i čuo za Kostelićevu fanatičnu upornost i marljivost.
Goran Gazivoda, direktor Austria Hypo banke u Zagrebu, nekada suigrač Kostelića u Mladosti, prisjeća se kako su neko vrijeme njih dvojica zajedno trenirali.

“Kondiciju smo nabijali svakodnevnim trčanjem od Zagreba, preko Sljemena, do Stubičkih toplica. Dakle više od dvadeset kilometara po teškom terenu, prepunom uspona i nizbrdice. Dok smo prolazili Sljemenom, nismo trčali stazama, nego kroz šumu gdje smo još izvodili razne vježbe. Među ostalim, skakali smo, kako je govorio Gips, u nepoznato. Čim bi ugledao neki veliki grm, morali smo ga preskočiti. I to tako da nismo smjeli pogledati što je s druge strane. A tamo je znala biti provalija, trnje, kamenje… No tako smo se, kako je govorio Gips, čeličili i vježbali snalaženje u najneočekivanijim situacijama. Srušena drva smo preskakali ili koristili kao utege. Odraz smo vježbali hvatajući visoke grane i lišće. U Stubičkim toplicama prvo smo se kupali, a potom se Gips bacao po betonu vježbajući udarce s loptom. Na kraju je obično dolazio netko po nas Gipsovim fićom i potpuno nas iscrpljene vraćao u Zagreb. I dok su se Gipsovi partneri mijenjali, on je trčao gotovo svakodnevno: u tomu ga nisu mogli omesti ni kiša, ni nevrijeme, ni hladnoće i snijeg. Što su uvjeti bili teži, to je Gips bio zadovoljniji”, sjeća se Goran Gazivoda.

Ante Kostelić jedne je godine pozvao Gazivodu da provede s njim dio ljetnog odmora na Mljetu. No kada je stigao na Mljet, Gazivoda je shvatio da ga Kostelić nije pozvao u svoju kuću.

“Dosta sam se iznenadio kada sam shvatio da ćemo živjeti i spavati u šumi, pod vedrim nebom i na goloj zemlji. Hranili smo se samo onim što je Gips ulovio u moru. Za doručak, ručak i večeru jeli smo ribu. I to samo onu koju je Gips neposredno prije obroka ulovio. Cijele smo dane plivali, ronili, trčali i vježbali. Nakon desetak dana vratio sam se u Zagreb, dok je Gips nastavio živjeti u stilu Robinsona Crusoea do kraja ljeta.”

Rukometni zanesenjak i nadaleko poznati pedagog Rudi Carek zacijelo je čovjek koji je najviše vremena proveo s Antom Kostelićem za njegovih rukometaških dana. Bio mu je trener u Mladosti, a kako je istodobno i igrao, bio je Kosteliću učitelj, ali i suigrač.

“Gips je igrao na krilu ili na crti. Trenirao je kao lud, doslovce dan i noć, pa je uvijek bio fizički fenomenalno pripremljen. Bio je izvanredno brz, imao je sjajnu kontru, a na crti se uvijek uspijevao oteti kontroli pa je često dobivao loptu. Nakon završetka treninga, igrači su odlazili na pivo, a ja sam ostajao s Gipsom i satima mu dodavao lopte na crtu ili na krilo. Gips se onda bacao u šesterac i gađao okvir vrata. I tako stotine puta. Tada se igralo na šljaci ili betonu i svaki je pad bio bolan i opasan. Kako sam istodobno bio trener i igrač, pa sam i sam vježbao, tako je Gips s vremenom postajao zapravo moj trener. Sve me više tjerao da pucam, skačem, sprintam, izvodim vježbe koje je on izmišljao. Gips je imao nevjerojatnu sposobnost da svoj entuzijazam prenosi na druge.”

Ante Kostelić više je puta izjavio kako je Rudi Carek bio njegov najveći sportski uzor. Njih dvojica provodili su mnogo vremena trenirajući zajedno, ali i razgovarajući o različitim temama.

“Gips je bio opsjednut velikim vojskovođama i govornicima. Proučavao je strategije ratnika i govorničke vještine političara, čitao njihove biografije, oduševljavao se njihovim sposobnostima da manipuliraju i pokreću mase. O tomu smo znali satima raspravljati. Gips se također strašno zanimao za književnost i filozofiju, marljivo je proučavao svjetsku literaturu.”

Carek je svjedočio Nacionalu o još jednoj nesvakidašnjoj opsesiji Ante Kostelića.

“Obožavao je brzu vožnju automobilom. Premda je imao slabije automobile, prvo fiću, a poslije fiestu, uvijek je stiskao gas do daske, rijetko je vozio sporije od 100 kilometara na sat. Uvijek je imao štopericu, odredio je vrijeme za koje moramo stići na odredište i onda je počinjala utrka. Dok smo vozili noću, znao je odjednom ugasiti svjetla i tako ući u zavoj. Kada sam ga pitao zašto to radi, Gips je odgovarao da tako lakše vidi ako mu netko dolazi iz suprotnog smjera. Upitao sam ga što će se dogoditi ako se neki isto takav luđak pojavi s druge strane, bez svjetla, a Gips se samo nasmijao: “Pa nema više takvih luđaka.”

No ni Carek, koji je u to doba bio i profesor fizičke kulture u školi, nije mogao pratiti Gipsov 10-satni ritam treninga. Kostelić je svakodnevno sam vježbao. Ljudi su s nevjericom promatrali kako je na srednjoškolskom igralištu u središtu Zagreba satima sam sebi dodavao loptu, bacao se s krila ili crte i gađao okvir vrata. Kako su mreže najčešće bile spremljene jer je Gips trenirao kada nije bilo nastave, poslije svakoga udarca morao je trčati za loptom, katkad i skakati preko ograde i tražiti loptu po Klaićevoj ili Ulici Kršnjavoga.

Branimir Mitrović, nekada igrač Medveščaka a poslije trener više klubova, nakon završetka sportske karijere zaposlio se u “Sportskoj tribini” u Zagrebu. On je otkrio još jednu Kostelićevu slabost.

”’Sportska tribina’ je tiskala i distribuirala knjige o sportu. Puno smo sami objavljivali, a dobivali smo i knjige iz Jugoslavije. Gips je bio naš najvjerniji čitatelj i posjetitelj. Kako nije imao novca da kupi svaku knjigu, a zanimala ga je doslovce svaka, posebice ako se radilo metodici ili medicini, darovali smo mu ih.”

S istim žarom Kostelić je prije rukometa vježbao plivanje i ronjenje, vožnju automobilom i skijanje. Iz tih dana njegovi kolege pamte kako ga je strašno živciralo što je na Sljemenu uvijek bilo prepuno skijaša, pa nije mogao normalno trenirati. Stoga je odlazio kada bi se smračilo i tamo bi vježbao osvjetljavajući si stazu fenjerom ili baterijom. Kada bi na Sljeme odlazio s momčadi, znao je nekoliko kilometara prije cilja izaći iz automobila i onda nastaviti trčati nekoliko kilometara za kolima. Ili bi pak trčao na Sljeme u teškoj skijaškoj opremi i s prtenjačom u kojoj je bilo dvadesetak kilograma kamenja. To su bili za Kostelića dodatni treninzi.

Kakav je zapravo Ante Kostelić bio čudak najbolje pokazuje to što ga nikada nitko nije uspio nagovoriti da u društvu svira gitaru, premda je sjajno pjevao i svirao. Obožavao je Elvisa Presleya, oduševljavao ga je gitarist Janko Mlinarić Truly, jurio je na rock koncerte u Budimpeštu i Beč.

Ante Kostelić od prvoga je dana vodio sportske dnevnike, svaki je trening pomno planirao i upisivao u knjige, a poslije bi analizirao učinjeno. To je činio kao natjecatelj i trener, pa danas ima desetine knjiga koje detaljno opisuju sportski život Janice i Ivice. Premda je trenirao planirano i studiozno, ipak ni kao igrač, ali ni kao trener, nije postigao rezultate kakve je, kako je sam govorio, zasluživao. I to ga je cijeli život frustriralo i proganjalo. Nikada nije zaigrao u reprezentaciji Jugoslavije premda je na izbornom turniru u Sarajevu bio najbolji strijelac. Nisu ga previše cijenili ni u klubovima u kojima je igrao, često je, unatoč fanatičnom treniranju, bio rezerva, a ulazio je u igru samo da bi pucao sedmerce. U tomu je bio nepogrešiv jer je do savršenstva uvježbao taj udarac.

Kao trener Kostelić je doživio još veća razočaranja. Tvrdio je da ga taj posao najviše zanima jer voli modelirati ljude, istraživati kako se fizičkim tretmanom može napraviti što poželiš od svakog čovjeka. Svojim igračima želio je nametnuti svoj osebujni pristup sportu i treninzima. To mu je, dakako, rijetko uspijevalo. Igrači, a posebice igračice nisu bili spremni odricati se i stalno trenirati, premda im je Kostelić bio uvijek na raspolaganju. Mnogima je bio jedini cilj odraditi trening sa što manje muke, a to je Kostelića ubijalo. Inače Kostelić je uvijek radio sve vježbe na treninzima, prednjačio je u marljivosti, radio je često više od svojih igrača. Nikada se nije mogao pomiriti s time da njegovi igrači ne žive sportskim životom, a kada bi izvođač sedmerca promašio gol, to je za Kostelića bio smrtni grijeh, takvog bi igrača prekrižio za sva vremena.

Najveći je problem bio u tomu što se Kostelić u većini klubova zadržavao relativno kratko, pa njegov stil i način rada nisu mogli ostaviti dubljeg traga. Uz to uvijek je radio na duge staze, nije tražio rezultate preko noći. Jedino se u Osijeku, gdje je trenirao rukometašice, zadržao tri godine. I tu je postigao najveće uspjehe: uveo je klub u prvu ligu, osvojio treće i četvrto mjesto i Kup Jugoslavije. Slične rezultate postigao je i u Cannesu gdje je mjesni klub doveo u prvu ligu. Tada je postigao i osobni rekord: na jednoj utakmici treće lige zabio je sve golove za svoju momčad, čak 24.

Uprave međutim najčešće nisu imale strpljenja čekati rezultate njegovih dugoročnih projekata, a igrači nisu bili spremni podnositi njegove treninge. Uz to Kostelića je najviše pogađalo što su njegov rad vrednovali ljudi koji su znali mnogo manje o sportu od njega ili čak nisu imali pojma o rukometu. Kada su početkom devedesetih u tadašnjoj SOFK-i odlučivali hoće li Kostelić postati trenerom pionira i juniora Zagreba, od svega je digao ruke. Tada se povjerio svojim prijateljima: “Odlazim iz rukometa. O meni neće odlučivati neznalice i nesposobnjakovići. Trenirat ću svoju djecu koja će me slušati i pokazati što vrijedi Gips. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati. Neće više drugi procjenjivati valjam li ili ne, sam ću kreirati uspjeh svoje djece.”

Tako je Ante Kostelić napustio rukomet, svoju najveću životnu ljubav, i posvetio se treniranju Ivice i Janice. Dogodilo se to kada je Ivica imao 10, a Janica osam godina, ali i u zao čas, kada je početkom devedesetih počeo rat u Hrvatskoj, pa je Kostelić kao trener u skijaškom klubu Zagreb zarađivao 200 DEM mjesečno. To mu nije bilo dovoljno ni za normalan obiteljski život, a kamoli za kupovanje skijaške opreme, putovanja i boravak na europskim skijalištima. Kostelić je bio tada zacrtao da njegova djeca moraju godišnje provesti na snijegu najmanje 200 dana, a za to su trebala golema financijska sredstva kojih Kostelić nije imao. Stoga su on i njegova djeca morali proći sportski put u doista teškim, katkad i dramatičnim uvjetima. Da je propao kao skijaški trener, bio bi to alibi za sve one koji su ga otjerali iz rukometa. A to Kostelić nikada ne bi dopustio. Zbog toga je bio spreman podnijeti sve samo da uspije.

Ante Kostelić nikada nije požalio što je napustio rukomet. Ovih je dana izjavio da skijaške rezultate nikada ne bi mogao ponoviti na rukometnim terenima. “I to zato što u rukometu uvijek imate nekog ‘Gopca’ koji vama gospodari. Možete ga se riješiti jedino da ga ubijete, zatučete, fizički likvidirate. Autoritet si kod nas u momčadskim sportovima možete stvoriti jedino po južnoameričkom receptu: da sve protivnike pobijete, a prepreke sravnite sa zemljom.”

Ante Kostelić nikada se nije hvalio, ali nije dopuštao da ga drže budalom, da mu kao uzore nameću, kako je govorio, “bijele šalove” i slične hohštaplerske štosove. Čak i sada kada je njegov rad rezultirao nezamislivim uspjesima, u trenucima najvećeg životnog i sportskog trijumfa, Ante Kostelić ponaša se skromno i samozatajno: ne treba više trošiti energiju uvjeravajući ljude u ispravnost onoga što radi.

Premda je Ante Kostelić oboje programirao da budu svjetski prvaci, ipak su i njega Janičini rezultati zatekli. Doduše u Janicu je Ante Kostelić imao više povjerenja nego u Ivicu. Za Janicu je Gips uvijek govorio da je rođena sportašica, jednostavna, čvrsta i stabilna djevojka koja se ne opterećuje suvišnim pitanjima te da se lako koncentrira samo na sport. Kao roditelj Ante Kostelić bio je sretan što je Ivica načitan mladić, pjesnička duša, sklon filozofskim promišljanjima, glazbi. No kao trener znao je da to nisu poželjne kvalitete za vrhunske sportaše. Stoga je Ante Kostelić bio sumnjičaviji prema Ivičinim sportskim dosezima, to više što je sam znao da mu je Ivica strašno nalik i da mu se, kako je govorio, uvijek mota sto stvari po glavi.

“Ivica je kao osoba uložio više napora u svoj razvoj od Janice. U Janicu se više ulagalo, ona je veći borac od Ivice. On je drugačiji tip, pronašao je svoj način smirivanja i koncentracije prije utrke. Za razliku od Janice skija kao demonstrator, ali koji put se treba i baciti, riskirati. No najvažnije je da su oboje uspjeli. Htio sam ih vidjeti samostalne i da im to posluži da budu istinski neovisni. Ne da se razbacuju novcem, nego da budu samostalni. Da ne moraju klečati ni pred kim osim pred Bogom.”

Kada netko prevali takav sportski i trenerski put prepun podcjenjivanja i nepriznavanja kao Ante Kostelić i kada još k tomu postane svjestan da jedino uspjesi njegove djece mogu posramiti sve one koji su ga godinama omalovažavali i ponižavali, onda takav čovjek neće pokleknuti čak ni onda kada s djecom zbog neimaštine mora spavati u snijegu, na minus 20, ili kada su od Janice i Ivice, zbog teških ozljeda i operacija, dizali ruke čak i liječnici. A kada je Ante Kostelić još shvatio da je u Ivicu i Janicu uspio usaditi svoju fanatičnu upornost i manijakalnu spremnost na odricanja, bilo mu je jasno da do svjetskog i olimpijskog trona više nema nepremostivih prepreka. Zato je Ante Kostelić s tolikom samouvjerenošću godinama najavljivao da će njegova Janica i Ivica sigurno postati svjetski i olimpijski šampioni.

Komentiraj

Source:Mladen Pleše