U noći s 11. na 12. veljače 1961. godine je pjesnik Branko Miljković (27) otišao s ovoga svijeta. Objesio se o jednu nisku vrbu na zagrebačkom Cmroku. Te kobne noći krenuo je iz gostionice ‘Pod starim krovovima’. Bio je veseo, čuli su ga kako govori da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicama i partijom.

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji. Njegovi su se roditelji upoznali u Splitu, gdje mu je jedno vrijeme otac Gligorije Miljković iz Gadžina Hana kod Niša bio zaposlen kao policajac.

Miljkovićevo samoubojstvo, koje je samo po sebi prožeto mistikom, neki dovode u pitanje i uvode još zakučastije teorije o ubojstvu. U svom posljednjem pismu, koje je uputio beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću, u wertherovskoj je maniri o ženi zbog koje je patio napisao da je bila osnovna potreba njegova duha i zaštitni omotač od metafizičke studeni. To je za neke dovoljan dokaz da se “prokleti pjesnik” ubio zbog ljubavnih jada. Drugima su, pak, milije legende o ubojstvu. Maštovita rješenja te “enigme” iznose Miljkovićev otac Gliša koji je tvrdio da je njegov sin ubijen na drugom mjestu i mrtav zakačen za tu granu, pisac Zlatko Tomičić koji je tvrdio da su dva agenta Udbe iz Beograda došla u Zagreb da ga ubiju i spomenuti Petar Džadžić koji je krajem osamdesetih “ispalio” da se Branko Miljković, nošen sramotom i poniženjem, ubio zbog pjesme koju je napisao o Titu…