Često je bio nazivan mističkim pjesnikom. U tome ima istine. No, kako se u izrazima mistik, mističan, može čuti i pogrdan prizvuk, trebalo bi, bar u ovom slučaju, presresti tu vrstu odbojnosti. Počnimo od tvrdnje da je on težio integraciji svih svojih duhovnih aspekata. Njegova je teza da je čovjeku moguće ostvariti jedinstvo sa sobom i svijetom. Njegova je vizija, u tom smislu, mistična.

Halil Džubran (Kahlil Gibran) umro je, kao 48-godišnjak, u petak 10. travnja 1931. godine, u 23 sata, u bolnici St. Vincent’s Hospital, na uglu Sedme avenije i Jedanaeste ulice u New Yorku. Obdukcija je pokazala da je umro od “ciroze jetre i početne tuberkuloze jednoga plućnog krila”.

Nekoliko mjeseci kasnije, 21. kolovoza 1931. njegovi su posmrtni ostaci preneseni brodom u Bejrut, gdje su dočekani uz vojne počasti. Sprovod koji se kretao prema njegovoj rodnoj Bšareji ovako je opisao A. C. Harte u listu The Christian Century : “…više je to nalikovalo na trijumfalni ulazak nego na pogreb. Zvon crkvenih zvona i opća atmosfera ponosa osobito su se isticali. Naišao sam bio na jednoga rođaka koji me poveo do mjesta gdje je nekoć bila kućica u kojoj se Gibran rodio. Dijelovi zidova još postoje. Starješine toga mjesta odlučile su da ga pretvore u muzej i spomenik.”