SEKELEZ: ‘Zagreb je za mene već pola stoljeća magično mjesto ostvarenja snova’

Marija Sekelez, nagrađivana glumica i ravnateljica Kazališta Žar ptica od 2000. do 2016., zbog afirmacije žena u kulturi i društvu te populariziracije kazališta za djecu dobila je nagradu Zagrepčanka godine koja će joj biti dodijeljena 31. svibnja na Dan Grada Zagreba

Marija Sekelez, višestruko nagrađivana glumica i ravnateljica Kazališta Žar ptica od 2000. do 2016., dobila je nagradu “Zagrepčanka godine” koja će joj biti dodijeljena 31. svibnja na Dan Grada Zagreba. U obrazloženju je, između ostalog, napisano da je predanošću i ljubavlju za glumu uvelike pridonijela afirmaciji žena u kulturi i društvu i popularizirala kazalište u kojem je radila. Kada smo je tim povodom nazvali i priupitali za intervju, rekla je da je toliko potresena od potresa i epidemije koronavirusa i da je zaboravila na tu nagradu da je nismo podsjetili. Kada je primila naš poziv imala je, kaže, osjećaj da se javljamo iz nekog drugog svijeta. Na početku Marija Sekelez je istaknula:

“Iako sam počašćena nagradom, uspjela sam se radovati samo pola dana. Potres me u potpunosti blokirao, nije mi padao na pamet moj posao. Sada se nalazim na sigurnom sa sestrom, još me strah biti sama, iako u mom stanu čak i nije bilo oštećenja. Inače sam smirena osoba, ali sada sam tri noći nakon potresa spavala obučena. Što se zloglasnog virusa tiče, čuvam se u potpunosti. Čovjek uči u doba kriza, ali se bojim da mlađe generacije imaju kratko pamćenje i da će brzo zaboraviti na kriznu situaciju, umjesto da iz nje izvuku lekciju. Potrebno je izvući pouke o važnosti duhovnog, ljudske dobrote, topline, prijateljstva i prisnosti i shvatiti da je živjeti normalno privilegij. Lako je živjeti u virtualnom svijetu kada imate slobodu kretanja, ali nadam se da će se sada, kada je čovjek prisiljen na ‘virtualno’, pokazati sva ispraznost toga.”

Marija Sekelez rođena je 1950. u Vukovaru. Odrasla je u Splitu, a nakon srednje škole otišla je u Zagreb, gdje je paralelno upisala studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti i studij komparativne književnosti te češkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu. Diplomirala je 1972. kao jedan od najboljih studenata na Akademiji a Filozofski fakultet, zbog glumačkog posla, nije završila, iako je došla do apsolventske godine. Nastupila je u više od pedeset predstava s preko četiri tisuće izvedbi, u najmanje petnaest TV serija, pedesetak drama i pet filmova.

Što za nju znači Zagreb, a što njezini korijeni?

“Moj je otac bio iz Lovreća, mjesta u blizini Imotskog. Sestra i ja odlazile smo tamo svako ljeto i zimu kod djeda i bake. Nosim najljepša sjećanja na to. Imamo obiteljsku kuću koja je danas, doduše, dosta devastirana, tamo je i naša obiteljska grobnica. U Zagrebu sam već 52 godine. Dao mi je sve i ja sam njemu dala sve. To je grad koji osjećam kao da sam oduvijek u njemu i vjerojatno ću tu živjeti do kraja života. Imam svoje korijene i volim ih, baš kao i Split, Lovreć, prijatelje, kumove, susjede i daljnje rođake, ali Zagreb je ostao magično mjesto još od kada sam u dobi od 18 godina prvi put došla i upisala ADU. Iz osobnog primjera znam da je, unatoč preprekama, u Zagrebu moguće ostvariti snove. Proputovala sam gotovo cijeli svijet, divim se nekim svjetskim metropolama jer su čarobne, ljepše i veće od Zagreba, ali nije bit u toj veličini i grandioznosti, nego u osjećaju koji imate kada osjećate pripadnost mjestu. Tamo gdje je vaše srce nalazi se cijeli kozmos, osobito kad je riječ o gradu koji je napravljen po mjeri čovjeka. Nadam se da će mu energija i ljubav građana vratiti sjaj.”

‘Grijali smo se i kupali na Akademiji. Promijenila sam 30 stanova dok nisam počela živjeti u svom stanu. Toliko smo bili zaluđeni glumom, ništa nam nije predstavljalo problem’

Marija Sekelez glumila je u svim kazalištima u Hrvatskoj, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Ostvarila je zapažene uloge u serijama kao što su “Kapelski kresovi”, “Jelenko”, “Pozitivna nula” i “Marija” te u filmovima “Ludi dani”, “Mećava”, “Vrijeme vode”, “Akcija stadion” i drugima. Realizirala je monodrame ‘’Tebi moja Doleores”, “Večernja zvijezda ili Žena sam”, “Uzmi me takvu kakva jesam” i “Isadora ili Prva bosonoga plesačica”. Neke od dokumentarnih emisija koje je napravila tijekom rada na HRT-u su “U sjaju slobode”, “Od Ciste do svjetske modne piste”, “Iz Runovića u američki san” i “Sv. Leopold Mandić u Africi”.

Da je gluma njezin poziv nije prva shvatila ona, nego njezini ukućani kada se s 4 godine penjala na malu klupicu i gnjavila goste:

“Morali su me, naime, slušati kako recitiram dječje pjesme. Poslije toga sam sa školom išla prvi put u Kazalište lutaka u Splitu i kazalište za mlade Titovi mornari. Kazalište lutaka ostalo mi je u sjećanju posebno zbog jedne divne, nježne starije gospođe koja je izgledala kao da je iz bajke. Bila je odjevena u plavu haljinu od samta s kragnom. Uvijek bi nas pozdravila i ispričala neku priču kao uvod u predstavu. To je bilo magično, moja inicijacija u kazalište. U dobi od 15 godina upisala sam se u Tribinu mladih, to je bilo sjecište splitske mladosti. Tamo je nastupao Oliver Dragojević, pjevala Đurđica Miličević Barlović, grupa Delfini, tu smo počeli recitirati pjesme Aljoša Vučković, Žarko Radić i ja. Nastupali su i pjesnici Jakša Fiamengo i Luko Paljetak. Sve je frcalo od prijateljstava, ljubavi i zanosa. Na prijemni na Akademiju došla sam s pjesmom ‘Muzička kutija’ Luke Paljetka. Došla sam i s pjesmom ‘Monolog za Kasandru’ u kojoj se spominjala riječ ‘plamen’ pa su me kolege s klase zvali ‘plamen’, taj im se monolog usjekao u pamćenje. Na dan mog prijemnog kišilo je, bila je jesen, imala sam dugu tamnu kosu i bila sva nekako tanka u bijeloj haljinici”, prisjetila se glumica.

Poslije prve godine na ADU ona i neki kolege počeli su raditi u ITD-u, snimati, imati manje uloge i statirati. Prisjetila se tog razdoblja:

“Bili smo po cijele dane i noći na ADU i rješavali ‘svjetska kazališna pitanja’ u Švemi, u Hebrangovoj ulici koja se tada zvala Kavurićeva, u restoranu koji je zaudarao na pregrijano ulje. Tamo smo naručivali neki umak od gulaša s puno kruha, bili smo svi jako siromašni, umakali smo, jeli i satima razgovarali u pauzama od predavanja. Grijali smo se na Akademiji i kupali na Akademiji. U podstanarskim sobama to nije bilo moguće. Promijenila sam 30 stanova dok nisam počela živjeti u svom stanu. To je bilo toliko zanosno i romantično doba i toliko smo bili zaluđeni glumom i Akademijom da nismo ništa primjećivali, ništa nam nije predstavljalo problem. Cijeli naš život je bio anegdota. Kako preživjeti, uspjeti dobiti ulogu… Imali smo puno doživljaja, ali to se ne može verbalizirati. Svi mi kažu da moram pisati memoare iz tog doba, ali ne volim pisati i ne želim ponovno proživljavati nešto što nije uvijek bilo bezbolno. Zaljubljivali smo se i odljubljivali, gubili i dobivali uloge, dobivali loše i dobre kritike. Danas kritika nije važna kao što je bila nama, poput malog tsunamija, kritika je bila biti ili ne biti. Danas nije važno tko napiše što, odmah se zaboravi što je napisano, vani egzistencija kritičara ovisi o istini i kriterijima.”

Bila je na trećoj godini studija kada je bila svjedokom Hrvatskog proljeća.

“Bila sam u to htjela-ne htjela uključena jer sam studirala paralelno i na Filozofskom fakultetu. Mladi ljudi prvi idu na barikade. Jednom sam s kolegama uletjela na predavanje Bratoljuba Klaića i prekinuli smo predavanje. Prava je sreća da su me sankcije mimoišle i to zahvaljujući tomu što je nas na ADU, koja je ipak bila moj primarni fakultet, bilo malo pa nismo bili uočljivi. Ostala sam slobodnjak jer tri ili četiri godine nakon toga nijedno kazalište nije primalo nove glumce. Trebalo je opstati u tom vremenu. Pojavio se fenomenalni ITD koji nas je prigrlio kao obećavajuće mlade glumce. Bljesnuo je kao najbolje kazalište u bivšoj državi. Poslije sam počela raditi samostalne projekte i zahvaljujući njima putovati po svijetu. Za vrijeme Domovinskog rata na HTV-u sam realizirala glazbeno-poetski serijal, svojevrsni antiratni prosvjed ‘Dok nam živo srce bije’.”

Kaže da je svaka uloga izazov i da glumac, bez obzira na iskustvo, uvijek počinje od prve rečenice. Najdraža joj je bila uloga Marie Callas, zatim Isadore Duncan i Marine Cvetajeve. Odnos između glumca i uloge u koju se mora “uvući” usporedila je s odnosom bika i toreadora u Areni. Ne zna se tko će pobijediti. Najviše je, dodaje, surađivala s Vladimirom Gerićem i za njega ističe da je vrhunski intelektualac, sjajan prevoditelj, poliglot, veliki pedagog i fenomenalan redatelj. Osim njega na nju su, između ostalih, utjecali Božidar Violić, Kosta Spaić i Ivica Boban i Izet Hajdarhodžić.

Zašto je odlučila postati ravnateljicom kazališta Žar ptica?

“Kao slobodnjak sam poznavala kompletni ustroj kazališta pa sam željela nešto promijeniti. Jednom me jedna novinarka pitala zašto sam se prijavila za ravnateljicu marginaliziranog i devastiranog kazališta koje se nalazi praktički pored groblja. Odgovorila sam da čovjek nije sretan dok nešto ne pokvari. Zapravo nisam znala u što ulazim pa sam te goleme prepreke savladavala u hodu. To je bilo nešto toliko nezamislivo teško da kada biste mi danas ponudili ne znam što za kompenzaciju ne bih iznova kroz to prošla, osim ako se ne radi o životu ili smrti mojih najbližih. Sve je išlo prema tome da odustanem, ali ja kada se upustim u nešto moram to do kraja i temeljito odraditi. Do kraja mog mandata u kazalištu je bilo 750.000 djece, kazalište je dobilo oko 80 nagrada, bilo je puno hit predstava. To je jedino kazalište koje je bez ikakve logistike počelo od nule i to bez velike potpore u prvim godinama. Nitko nije znao gdje je, imalo je 6 predstava godišnje, u kazalištu je živio pas lutalica. Danas je ravnatelj Đuro Utješanović i kazalište je u dobrim rukama. On je bio moj izbor, 13 godina je prethodno bio glumac u tom kazalištu. Najlakše je nešto što je dobro urušiti, ali on je pametan čovjek i dobro radi svoj posao.”

Kada je bila ravnateljica nije se mogla baviti glumom jer ravnateljski posao, kaže, zahtijeva drugu vrstu energije i koncentracije, dok gluma traži apsolutnu predanost.

“Puno puta se pokazalo u našem kazalištu da nije dobro ako jedna osoba vodi kazalište, režira i glumi. Otkad sam u mirovini ne mirujem. Tek sam sada shvatila koliko mi nedostaje gluma i koliko je divno biti opet na pozornici. Realizirala sam četiri projekta: ‘Oscar i gospođa u ružičastom’, ‘Duga u crnini’ i ‘Dvije Vesne’. Sada radim predstavu koja se zove ‘Voljeti’, riječ je o poeziji Luke Paljetka. Nemam se kada opustiti, već imam neko gostovanje. Voljela bih imati više slobodnog vremena da se posvetim banalnim stvarima kao što je pospremanje stana i biblioteke, provođenje slobodnog vremena u nekim ženskim zanimacijama i slično, no nemam. Možda baš zato što je gluma tražila potpuno predanost, nisam uspjela spojiti karijeru i majčinstvo. Nisam imala talenta da to dvoje uskladim. Kada danas gledam unatrag ne znam je li to bilo zbog ambicije da se potpuno ostvarim u glumi ili je to bilo zbog prirode mojih veza i spleta okolnosti.”

‘Moji ljubavni zanosi bili su toliko intenzivni da nisu mogli trajati. U svemu što se radi treba biti posvećen do kraja, to mi je bio moto u ljubavi, prijateljstvu i poslu’

U jednom drugom intervjuu navela je da je slikar Boris Bućan bio njezina prva velika ljubav i da je kod njega cijenila to što je u potpunosti pokazivao osjećaje, ali je rekla da su oboje izgorjeli u tom kratkom i intenzivnom odnosu. Upitali smo je kakvi su bili njezini ljubavni odnosi i je li sklona zaljubljivanju. Ima li istine u stereotipnom shvaćanju umjetnika kao nestalnih osoba?

“Moji ljubavni zanosi bili su toliko intenzivni da nisu mogli trajati, banalnost me nije zanimala u odnosima. U svemu što se radi treba biti posvećen do kraja to mi je bio moto u ljubavi, prijateljstvu i poslu. Uvijek sam se zaljubljivala u osobe koje sam sretala u neobičnim situacijama. Pomislila sam tada da to nije klasično upoznavanje, nego nešto sudbonosno. Puno se puta pokazalo da je taj početak bio varljiv. Volim osjećaj zaljubljenosti, taj zanos i osjećaj da hodate iznad vode. Tada zapravo upoznate sebe i shvatite koji su vaši dometi, snaga i doseg. Taj osjećaj me obuzimao, o tome sam halucinirala i sanjala. Kada bi mi se to dogodilo naravno da je nastao tektonski poremećaj u mom životu, ali takvo što ne može dugo trajati. Kada bi se to počelo pretvarati u nešto obično, moj iskonski ljubavni doživljaj bio bi povrijeđen. Zaljubljivala sam se u nesvakidašnje osobe raznih profesija. Umjetnička profesija je nestabilna, čovjek je stalno na nekoj klackalici, jedan angažman ne garantira sljedeći. Ta nesigurnost nas drži u tome i čini nas možda malo čudnim drugima.”

Nagradu je dobila, između ostalog, zbog toga što je doprinijela afirmaciji žena u kulturi, umjetnosti i društvu. Što ju je vodilo u toj borbi za afirmaciju žena?

“Žene su oduvijek bile u drugom planu, a i kada je njihov doprinos u kulturi prepoznat ne vrednuje se kao muški doprinos. Zbog toga me zanimalo portretirati snažne žene koje su talent platile žrtvom i velikim nedaćama, a bile su vrhunske umjetnice. Kroz njihov umjetnički rad pokazala sam kolika je bila cijena uspjeha, čega se sve trebalo odreći. No dar mora izaći na vidjelo i jači je od svih prepreka. Mislim da je ženama danas lakše jer su osvještenije, iako je sve to individualno. Ponosna sam na sve žene redateljice i ravnateljice jer su uspjele uskočiti u taj muški vlak, dokazati da su često inspirativnije i talentiranije od muškaraca. Ipak se krećemo unaprijed, u moje vrijeme je bilo nezamislivo da žena bude redateljica. Kada sam studirala glumu nikoga osim Ivice Boban, danas velike redateljice, nije bilo na vidiku. Ženama ni u glumi nije bilo posve lako jer je bilo manje ženskih uloga. Upravo to me nagnalo da se upustim u samostalne projekte.”

Odgovorila je na pitanje odgovara li joj današnji feminizam ili ga je potrebno revidirati.

“Svaka osviještena žena je feministkinja. Moja majka je bila domaćica, ali sestru i mene je odgojila tako da budemo ravnopravne muškarcima, ne damo se ugnjetavati, imamo svoju ličnost, govorimo što mislimo i ne damo se ponižavati i vrijeđati. Susrela sam se s nekim našim nazovi feministkinjama koje su u odnosu na muškarce sluškinje. To me malo izbacilo iz cipela kada je riječ o feminizmu. Feminizam znači međusobno uvažavanje, poštovanje, priznanje i toleranciju, to je suština feminizma. Hoće li se on izroditi u nešto nakaradno, to ne može izbjeći niti jedno čovjekovo stremljenje. Uvijek imate ekstrema, ali trebate se vraćati onim iskonskim vrijednostima svega pa tako i feminizma. Mnoge su feministkinje učinile feminizam odbojnim, ali on je kompatibilan s pravim osviještenim muškarcima koji su obrazovani i koji cijene u ženi ono ‘žensko’ i ‘ženstveno’. Ne treba podcjenjivati tu razliku, anatomsku, psihološku i svaku drugu koja nas čini samo bogatijima. Muškarac i žena bi trebali biti u simbiozi, poput gornje i donje usne istog poljupca.”

Komentiraj