Iz Vlade je stigla vrlo pozitivna vijest, da se napokon definitivno odustaje od izgradnje Hidroelektrane Ombla u zaleđu Dubrovnika. Odluka je razveselila mnoge, ali ne i Radimira Čačića, bivšeg istaknutog člana vladajuće koalicije, koji je negodujući ustvrdio da se tu radi samo o kupovanju političkih simpatija. Gospodin Čačić obdaren je mentalitetom ortodoksnoga developera koji u prirodi i okolini isključivo vreba prilike za nekakva masivna ulaganja, bez obzira na posljedice po ljude, biljke i životinje. Zbog toga je, dok je bio u Vladi, (tadašnju ministricu okoline) Mirelu Holy doživljavao kao vrhunsku prepreku svojim devastacijskim investicijskim programima i bio je presretan kad je ona zbog minorne afere napustila Milanovićev krug. Gospođa Holy je “out”, ali neke njezine ideje su “in”. Odluka o zaštiti Omble, koja možda implicira i odustajanje od urbanizacije Srđa, dokazuje oprezan i racionalan stav Vlade prema bezobzirnoj investiciomaniji. Što se gospodina Čačića tiče, ako se s takvim porukama namjerava vratiti u politiku, bolje mu je da se preseli u Kinu, zemlju s najvećom stopom ulaganja na svijetu, i s najzagađenijom okolinom na svijetu, u kojoj ljudi po ulicama počešće hodaju s gas-maskama.

NA PLANU POKUŠAJA POLITIČKOGA RELANSIRANJA oglasio se zadnjih dana i bivši predsjednik države Josipović, u povodu slučaja Piranski zaljev. Dr. Josipović danas je vođa stranke Naprijed, Hrvatska! i traži svoj smisao u regionalizmu. Naprijed, Hrvatska! (Forza Italia) nije posebno inventivan naziv, kao što ni gospodin Josipović nije posebno nadahnjujući političar, ali svatko ima pravo na svoj izraz. Uglavnom, pozvao je predsjednicu Kolindu GK da hitno inicira sastanak saborskih klubova oko Arbitražnoga suda, na dan kad je taj sastanak već najavio premijer Milanović, čime je intervencija predsjednice postala ustavno bespredmetna. Radilo se samo o tome da je gospodin Josipović, kojeg manje-više nema u javnosti, htio naznačiti nekakvu svoju inicijativu, pa makar i na formalno besmislen način. Predsjednica Kolinda reagirala je diplomatski ispravno na cjelokupnu situaciju i odustala od dolaska na sjednicu saborskih klubova, kako aferi – štetnoj za Sloveniju – ne bi dodavala preveliku dozu dramatičnosti.

Kako stvari trenutno stoje, dr. Josipović i Forza Hrvatska ne će ući u novu izbornu koaliciju koju stvara SDP s društvom. Ne ulazimo u razmatranje je li to za Milanovića dobro ili loše, ali slučaj ne prolazi bez tihih subverzija. Dr. Josipović počinje shvaćati da se predsjednički glasovi ne prelijevaju po automatizmu u parlamentarne, i da bi mogao ostati bez Sabora. Tražeći saveznika koji se ne zove Milanović, jer između premijera i bivšeg predsjednika politički odnosi ponešto su “zakučasti”, gospodin Josipović ponudio je pakt IDS-u, koji je s SDP-om u kukuriku-koaliciji. Može se to protumačiti i kao Josipovićev pokušaj laganoga udara na SDP s leđa. S IDS-om on dobiva, SDP gubi. Pitanje je, međutim, kakav bi interes mogao imati IDS – gospodar Istre – da savezništvo s SDP-om žrtvuje za savezništvo s NH-om. Josipovićeva ponuda može im poslužiti samo kao adutić za taktičke pritiske na gospodina Milanovića. Ministarstvo ovdje, veleposlanstvo tamo, firma onamo, kako to već ide u pregovorima. Da bi izvukli što više, odlučili su držati SDP na ledu i najavili da će odluku o novoj koaliciji – ima li je ili nema – donijeti negdje u rujnu. SDP-u ne preostaje drugo nego da se prema IDS-u postavi rezignirano, što i čini, iako bi gospodin Milanović – s obzirom na agresivnost protivnika na desnici – vjerojatno volio već danas zaključiti stvar.

Najkvalitetniji SDP-ov saveznik svakako je HNS, koji ga pouzdano ne će napustiti, svakako i zato što sam na izborima ne prelazi prag. Zapravo je to velika šteta za hrvatsku scenu, da jedna definirana građanska stranka poput HNS-a, koju predvodi kvalitetna i međunarodno afirmirana Vesna Pusić, nema jači autonomni utjecaj u domaćoj politici. Preko te činjenice odražava se na neki način dekadencija hrvatske građanske populacije, koja je u numeričkoj, medijskoj, socijalnoj defanzivi pred nasrtajima udruženih barbarogenija, lavovski gladnih moći. HNS daje SDP-u specijalnu dimenziju i zajedno s njim čini političku okosnicu hrvatskoga građanstva, kakvo već jest.

INTONACIJU MODERNOM VREMENU UDARAJU penzioneri – i ratni, i regularni – koji u Hrvatskoj postupno postaju brojčano dominantna društvena skupina. Mirovina je ovdje klasičan oblik bijega od surove stvarnosti. Većina stanovnika egzistira na uzdržavanju, ali nije to od jučer; riječ je o nekoj vrsti tradicije. U Grčkoj ne prijavljuju mrtvace da bi ubirali njihove mirovine, u Hrvatskoj se utrkuju hoće li prije u penziju ili će im firma bankrotirati. Kapitalizam je pun skrivenih mogućnosti. Dobro je za SDP imati dio njih – sretnih umirovljenika (objedinjenih u HSU) – za saveznike, jer radi se dobrim dijelom o konzervativnoj populaciji, nesklonoj češćim promjenama vlasti, što koaliciji ide u prilog. Dok nekakva mirovina stiže, dobro je, a pitanje je hoće li i kod alternative sjedati u pravilnim razmacima.

Milanovićev časni tim za pobjedu nad uzavrelom desnicom – ekipa Dobre nade – obogaćen je specijalnim dodatkom koji se zove Hrvatski laburisti. Otkad se riješila nekih profesionalnih blefera, stranka bilježi dozirani napredak. U svakom slučaju, predstavnici radničke klase – nominalni, stvarni, ili kakvi već bili – komplementarni su s SDP-om i lijevim gibanjima. Ne radi se, dakle, samo o činjenici da gospodin Milanović u svoju alijansu nastoji pokupiti sve što se pokupiti može, nego i o tome da je s većinom svojih partnera idejno solidaran. O svemu drugom pisat će povijest.