RANKO MARINKOVIĆ: Zvali su ga viški Voltaire

Ranko Marinković je na rodnom otoku Visu završio osnovnu pučku školu. Zanimljivo je da malu maturu nije položio na prvom roku, a razlog je, kako je sam rekao, razotkrivanje romanse između njegove učiteljice i lokalnog svećenika, na osnovu čega je kasnije nastalo čuveno djelo Glorija.

Priča je to o životu Glorije – cirkusantice koja se preobratila te došla u crkvu i tamo susrela don Jeru. On se zaljubio u nju i obožavao ju je poput Madone. Ona je bila uvijek na granici crkvenog i cirkusantnog života, a niti jedan joj nije mogao pružiti ono što je ona htjela.

A Don Zane, prepun cinizma i skepse okorjela agnostika, oportunista i promatrača, čovjek koji se u mladosti jednom opekao i zauvijek izmijenio način ostvarivanja svojih možda skrivenih želja i ambicija: “Mi? A tko smo mi? Zar smo mi mjerilo istine? Ako deset ljudi vjeruje u čudo, onda je to za njih čudo, iako mi »odabrani« znamo da nije čudo, nego prevara. Ako ih povjeruje stotinu, onda je to još više čudo, a manje prevara. Ako povjeruje cijela biskupija, i mi ćemo sami početi vjerovati, i vi i ja, u svoju vlastitu prevaru i propovjedat ćemo je uokolo s uvjerenjem kao istinu. Istina? Istina je ono u što ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato što im je to zbog nečega potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za čudesima, oni će ih i prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li kakva potreba?”

Ranko Marinković umro je u Zagrebu 28. siječnja 2001. godine.

Komentiraj