Raimund Hoghe na Queer festivalu u Zagrebu

Queer Zagreb je najveći queer festival u jugoistočnoj Europi koji svake godine okuplja umjetnike i umjetnice iz raznih krajeva svijeta. Queer Zagreb je ujedno i nevladina i neprofitna udruga koja se bavi prezentacijom i produkcijom umjetnosti, teorijom i aktivizmom kojima izaziva i propituje (hetero)normirane društvene vrijednosti te osvješćuje i osnažuje queer identitet u regiji i svijetu. Na ovogodišnjem 17. izdanju festivala od 17. do 24. svibnja 2019. Queer Zagreb će ugostiti umjetnice i umjetnike te kustose iz Njemačke, Italije, Hrvatske, Srbije, SAD-a, Slovenije i Velike Britanije koji će tom prilikom domaćoj publici predstaviti svoje recentne predstave i kustoske projekte.

Tijekom ovogodišnjeg izdanja festivala publika će između ostalog moći vidjeti jedinstvenu izložbu japanskih drvoreza „Shunga – erotika i snovi Edo perioda“. Ovi eksplicitni, zabranjivani i detaljni prekrasni erotski crteži, slike, grafike i knjige inspirirali su Toulouse-Lautreca, Beardsleyja, Sargenta, Rodina i Picassa, a utjecaj shungi vidljiv je i u današnjoj pop-kulturi Japana, od tattoo umjetnika do anima i mangi. Uz izvedbeni program s brojnim umjetnicima, bit će organizirano i predavanje talijanske kustosice Adriane Rispoli, radionica beogradskog umjetnika u usponu Alexa Spykea, a Branko Brezovec i Zdenka Kovačiček priredit će i prigodni Queer party. Jedan od gostiju ovogodišnjeg festivala Queer Zagreb je velika zvijezda njujorške koreografske i plesne scene Joshua Monten, a tu je i česti gost, jedan od najcjenjenijih njemačkih koreografa i plesača, ujedno redatelj i novinar, Raimund Hoghe.

Raimund Hoghe privukao je pažnju javnosti pišući portrete poznatih i nepoznatih ljudi koje je objavljivao u njemačkom časopisu Die Zeit, nakon čega se počeo baviti dramaturgijom i koreografijom te je upravo te biografije zadržao u središtu svog koreografskog rada posvećenog poznatim osobama – Josephu Schmidtu, Judy Garland, Mariji Callas itd. Kako je rođen u gradu Wuppertalu gdje je djelovala svjetski poznata koreografkinja Pina Bausch, Hoghe je tijekom 80-ih godina radio kao dramaturg za njezin proslavljeni Tanztheater Wuppertal Pina Bausch. Krajem osamdesetih počeo je raditi na prvim solo projektima, a 1992. godine je započeo suradnju s umjetnikom Lucom Giacomom Schulteom, koji je ostao njegov bliski umjetnički suradnik do danas. Njegove knjige prevedene su na nekoliko jezika, a svoje je nastupe izvodio diljem Europe, kao i u Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Australiji. Živi u Düsseldorfu i dobitnik je nekoliko nagrada, uključujući Deutscher Produzentenpreis für Choreografie 2001. godine te francuski Prix de la Critique 2006. godine za djelo „Labuđe jezero, 4 čina“ (u kategoriji Najbolji strani komad). Kritičari iz magazina Balet-tanz dodijelili su mu nagradu Plesač godine 2008. godine. Knjige o njegovim radovima i djelima objavljene su u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i SAD-u.

Hoghe će u Zagrebu izvesti predstavu „Canzone per Ornella“ s plesačicom Ornellom Balestra koja se proslavila suradnjom s poznatim francuskim koreografom Mauriceom Béjartom i koja po njegovim riječima najbolje utjelovljuje tu mješavinu intenziteta i sanjarenja karakterističnu za njegov koreografski potpis, vidljivu i u njegovim ranijim djelima. U predstavi „Canzone per Ornella“ Hoghe predstavlja koreografiju na glazbu i tekstove Piera Paola Pasolinija.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da tekstove Piera Paola Pasolinija obradite kroz plesnu predstavu i koliko je to zapravo bio zahtjevan pothvat?

Već sam dugo vremena jako impresioniran radom Piera Paola Pasolinija. Volim njegove filmove, knjige i slike. Kada sam otkrio Pasolinijeva čitanja njegovih pjesama, imao sam osjećaj da je njegov glas poput glazbe. Za mene postoji nešto magično u njegovu glasu i zato koristim neke njegove snimke u svom djelu.

NACIONAL: Koliko je za izvedbu vašeg djela „Canzone per Ornella“ važna vaša suradnica i plesačica Ornella Balestra, ujedno i vjerna suradnica velikog ali pokojnog francuskog koreografa Mauricea Béjarta?

Surađujemo već više od 15 godina i, naravno, ona je vrlo važna osoba za mene i moj rad. Ona je divna plesačica i zajedno smo stvorili nekoliko komada – počevši od „Tanzgeschichten“ 2003. godine, zatim „Labuđe jezero, 4 čina“, „Boléro varijacije“, „Si je meurs laissez le balcon ouvert“ i „La Valse“. Nakon ovih grupnih izvedbi htio sam napraviti komad baš za nju i kreirali smo „Canzone per Ornella“ prošle godine za Festival d’Avignon.

NACIONAL: Tijekom karijere surađivali ste sa svjetski poznatom koreografkinjom Pinom Bausch i njezinim Tanztheater Wuppertal Pina Bausch u Wuppertalu, gdje ste i rođeni. Koliko vas je odredila u kasnijim koreografijama i scenskim nastupima sama Pina Bausch i koliko je utjecala vas?

Radio sam 80-ih godina prošlog stoljeća za Pinu Bausch kao dramaturg i kada sam započeo svoj rad vezan uz pozornicu, više se povezala s mojim pisanjem. Napisao sam mnogo portreta vrlo različitih ljudi, a moja prva djela bila su solo djela – svojevrsni portreti plesača. Ne pisani za papir, već za pozornicu. Moj način rada se jako razlikuje od rada Pine Bausch. Naravno, za mene je ona bila vrlo važna osoba i umjetnica, ali kao koreograf inspiriran sam i utjecajem drugih umjetnika, kao na primjer japanskim plesom Butoh.

NACIONAL: Ima li po vašem mišljenju suvremeni ples danas zasluženo mjesto na globalnoj umjetničkoj sceni ili još uvijek čeka svojevrsno priznanje i primjeren status u umjetnosti?

Sve zaslužuje svoje mjesto i poštovanje – ne samo suvremeni ples. Čini se da je u današnje vrijeme potrebno reći da svako ljudsko biće treba poštovanje i mjesto za preživljavanje.

Komentiraj