Radovanović: ‘Kako se Kina, Rusija i bivše socijalističke zemlje bore protiv koronavirusa uspješnije od ostalih’

Srbijanski epidemiolog Zoran Radovanović prisjeća se 1972. kada se s kolegama liječnicima borio protiv epidemije velikih boginja u Jugoslaviji i objašnjava zašto se u pandemiji koronavirusa bolje snalaze države koje su zdravstveni sustav izgradile u socijalizmu

Iako mlađe generacije ne pamte veću epidemiju koja je pogodila Hrvatsku, oni stariji dobro se sjećaju epidemije velikih boginja, odnosno variole vere koja se pojavila u bivšoj Jugoslaviji 1972. godine.

Epidemija je najviše zahvatila Kosovo, dijelove Srbije – Novi Pazar, Čačak i Beograd i sjever Crne Gore. Nulti pacijent bio je Ibrahim Hoti iz Đakovice koji je s vjerskog putovanja početkom te godine, najvjerojatnije iz južnog Iraka, donio virus velikih boginja. Prije nego što je bolest prepoznata, on je zarazio još 11-ero ljudi, uključujući i medicinsko osoblje.

I tada se epidemija pojavila u ožujku, 14. ožujka potvrđena je dijagnoza variole vere za koju se očekivalo da je globalno iskorijenjena, a u Europi je tada nije bilo. Bolest se prvo manifestira visokom temperaturom, a nakon toga slijede promjene na koži – plikovi, gnojnice i kraste, praćeni unutarnjim krvarenjem i nerijetko mučnom smrću. Oni koji prežive mogu imati teške posljedice, od kojih je jedna sljepilo. Budući da je smrtnost od te bolesti visoka, od 20 do 30%, diljem Jugoslavije provođena su hitna masovna cijepljenja, mobilizirani su svi zdravstveni radnici, vojska i policija bile su angažirane na ulazima i izlazima iz gradova kako bi regulirali kretanje jer je ono bilo zabranjeno svima koji nisu bili cijepljeni. Oboljeli su smještani u posebnu izolacijsku bolnicu izvan Infektivne klinike, a u Beogradu je organizirano 8 karantena, opisivanih kao dobro čuvane tvrđave. Najveće su bile na Klinici za dermatovenerologiju i traumatološkom odjelu Prve kirurške klinike.

Borba cijele države trajala je mjeseca, a inficiranih je bilo 175. Od njih ih je umrlo trideset i pet, dok je nulti pacijent Ibrahim Hoti preživio. Jedan od stručnjaka koji su koordinirali zdravstveni sustav bio je poznati srpski epidemiolog Zoran Radovanović. On je kasnije napisao knjigu „Variola vera“ koja je po žanru nešto između putopisa i stručne medicinske literature. Kao svjedok i sudionik tih dramatičnih događaja, Radovanović je s velikom preciznošću i gotovo fotografskim pamćenjem napisao upečatljivo povijesno svjedočanstvo o borbi protiv posljednje velike epidemije u bivšoj Jugoslaviji. Deset godina kasnije, 1982., po nekim motivima iz knjige režiser Goran Marković snimio je horor film, odnosno alegorijsku filmsku priču koja govori o tome kako se društvo s političkim karijeristima na odgovornim funkcijama teško nosi s bilo kakvom većom krizom.

Profesor Radovanović i danas je jedan od najvećih autoriteta s područja epidemiologije u susjednoj Srbiji i ovih ga dana često zovu iz različitih srpskih medija kako bi podijelio svoje znanje i iskustvo u situaciji globalne pandemije koronavirusa. Bio je redovni profesor epidemiologije na medicinskim fakultetima u Beogradu (do 2000.) i Kuvajtu (do 2007.). Predavao je na više sveučilišta u Srbiji i u inozemstvu i objavio oko 300 znanstveno-stručnih radova, uključujući tridesetak monografija. Napisao je ili uredio sve srpske poslijediplomske i gotovo sve dodiplomske udžbenike iz svog područja.

Još kao student bio je zainteresiran za tropske bolesti i u Londonu je završio poslijediplomski studij na svjetski poznatoj Školi za higijenu i tropsku medicinu – The London School of Hygiene and Tropical Medicine. Prije toga, 1969. krenuo je u avanturističko istraživanje žarišta takvih bolesti i sa svojim prijateljem i kumom Pavlom Jevremovićem kupio je fiću i boravio jedno vrijeme u Indiji kako bi se upoznao s praksom na terenu. Budući da je prije tog putovanja bio cijepljen protiv variole vere, bio je zaštićen kada se pojavila epidemija u Jugoslaviji i mogao je danonoćno sudjelovati u njenom suzbijanju.

‘Donald Trump se sprdao s epidemijom pa je naglo promijenio retoriku. Isto je bilo s Borisom Johnsonom koji je negirao problem pa je promijenio ploču. S Aleksandrom Vučićem je stvar puno ozbiljnija’

NACIONAL: Bili ste jedan od koordinatora zdravstvenog sustava u doba epidemije variole vere. Jedan od problema bio je da je bolest prepoznata tek kada je zaraženo dosta ljudi, pa i medicinskog osoblja.

Stručnjaci iz svih republika tada su se slagali da postoji opasnost od širenja kolere jer je upravo trajala sedma pandemija te bolesti. Zato su i tražili da se na hadžiluk, na vjerska okupljanja u Saudijskoj Arabiji ide jedino avionom. No to je bila samo preporuka jer nakon amandmana na Ustav 1971. ministarstvo na saveznoj razini više nije moglo donositi naredbe, a takvu preporuku mnogi nisu poštovali. Tako je Ibrahim Hoti s Kosova otišao na hadžiluk autobusom i početkom veljače bio u Bagdadu, gdje se i zarazio. Irak je tada imao epidemiju velikih boginja, ali je nije prijavio Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Hoti je dobio blagi oblik bolesti, no nakon inkubacije koja obično traje 10-12 dana, zarazio je jedanaestero ljudi u Đakovici i okolici. Taj prvi val epidemije bio je neprepoznat, no jedan od ljudi koje je on zarazio, učitelj iz Novog Pazara, imao je klinički tešku sliku i njega su prvo prebacili u bolnicu u Čačak, a onda na Dermatovenerologiju u Beogradu. Tamo je stigao pod dijagnozom penicilinskog šoka jer su mislili da ima alergijsku reakciju na penicilin koji mu je prethodno dao njegov obiteljski liječnik, misleći da ima upalu grla. Budući da mu se stanje pogoršavalo, na nosilima su ga tijekom noći prebacili na traumatološki odjel Prve kirurške klinike, gdje je u zoru i umro. Usprkos tome, mi još nismo znali da se radi o varioli veri, iako se epidemija već raširila na Kosovu. Mislilo se da se radi o kozicama, sve dok liječnici iz Prizrena nisu 14. ožujka poslali uzorak u Imunološki zavod u Beogradu. Tek 21. i 22. ožujka, kada su u Beogradu počeli obolijevati ostali ljudi s teškom kliničkom slikom, shvatilo se da se i tu radi o velikim boginjama. No od trenutka kada je potvrđena epidemija u Beogradu, savezni sekretar za zdravlje nije sam mogao dati dozvolu da se informacija pusti u javnost, već ju je morao odobriti Tito. Na službenu vijest tako se čekalo tri dana, iako su zapravo svi već znali o čemu se radi. Mene su tada pozvali s fakulteta, gdje sam predavao, da se uključim i pomognem. Prešao sam u gradski Zavod za javno zdravlje i otada sljedećih pet tjedana nisam išao kući. Prvo sam spavao u Zavodu, a kasnije po karantenama – imali smo osam karantena, četiri u bolnicama, a četiri civilne, u motelima izvan grada.

NACIONAL: Kako biste opisali način na koji je tadašnja Jugoslavija borila protiv širenja zaraze, tko je sve bio uključen, kako je funkcionirao zdravstveni sustav?

Jugoslavija je bila ozbiljna država i uz sve naše zamjerke nedostatku demokratskih sloboda, po mnogo čemu je bila uzor za cijelu istočnu Europu. Mi smo prvu lekciju o tome kako se boriti s epidemijom naučili još 1961., kada su se velike boginje pojavile u Bavarskoj. Tamo je boginje donio jedan fotograf po povratku iz Indije. Nijemci su ispraznili školu i napravili izolacijsku bolnicu i karantenu, tako da su u prizemlju bili liječnici i sestre, a na prvom katu kontakti s bolesnikom, dok je zaraženi bio na drugom katu. Liječničke ekipe iz Jugoslavije naučila je kako to oni rade. U Beogradu smo, kada je izbila epidemija, imali preko tisuću osoba u karantenama. Prvu izolacijsku bolnicu napravili smo u izoliranom motelu na Avali, a komunicirali smo radio-vezom, što je bilo dosta komplicirano. Ljude koji su bili u kontaktu s oboljelima smještali smo u jednokrevetne ili dvokrevetne sobe s vlastitim kupaonicama, kako se ne bi međusobno zarazili, po motelima pretvorenim u karantene. Čini mi se da je to puno civiliziranije nego danas kada su na beogradskom sajmištu organizirali najveću spavaonicu na svijetu s tri tisuće kreveta za one koji imaju lakši oblik zaraze koronavirusom, dok su karantenu napravili u jednom izbjegličkom kampu s velikim sobama u kojima je puno kreveta i jedan sanitarni čvor. Inače, karantena je veliki doprinos Dubrovnika povijesti zdravstvene kulture. Iako službena medicina daje primat Veneciji, prvu pravu karantenu su izmislili Dubrovčani još u 14. stoljeću, 1377. godine. Venecija bi zatvarala luku kada bi se pojavila neka epidemija, a Dubrovčani su se ponašali selektivnije. Trgovina se i dalje odvijala, a samo su brodove koji su dolazili iz ugroženog područja tjerali da provedu 40 dana na Mrkanu ili u Cavtatu.

NACIONAL: Najteža situacija bila je u dvije beogradske bolnice. Što vam je ostalo u pamćenju kao najdramatičnije?

Najgore je bilo na Dermatovenerologiji i Traumatologiji. Kako su prvog zaraženog pacijenta koji je na kraju umro prenosili iz jedne intenzivne jedinice u drugu, zarazilo se više bolesnika, kao i sestra koja je imala samo dvadeset godina i od toga je umrla. To je doista bilo potresno. Zarazio se i anesteziolog koji je baš bio dobio američki stetoskop koji je kratak, pa je imao bliži kontakt s bolesnikom. Taj je pacijent samo u Beogradu zarazio dvadeset i sedam ljudi, a ukupno blizu 40, što je i u svjetskim razmjerima neobično. Bilo je mučno i kada su se oni koji su bili u karanteni međusobno počeli dijeliti – na one koji su bili u direktnom kontaktu sa zaraženim, koji su dakle bili opasniji i one koji nisu. Počeli su bojkotirati zdravstveno osoblje koje je radilo u šok-sobi, gdje su bili izloženi, i izbjegavati ih. Tako da sam 12 medicinskih sestara na kraju prebacio u jednu od karantena u motelu.

‘Kada je potvrđena epidemija velikih boginja u Beogradu, savezni sekretar za zdravlje nije sam mogao dati dozvolu da se informacija pusti u javnost, već ju je morao odobriti Tito iako su već svi znali o čemu se radi’

NACIONAL: Olakotna okolnost bila je da je cjepivo postojalo, no trebalo je organizirati masovno cijepljenje. Jesu li se ljudi odazivali, jesu li bili disciplinirani?

To je velika razlika u odnosu na današnje vrijeme – neki su bili za socijalizam, neki protiv, ali su vjerovali vlastima, odnosno medicinskoj struci. Povjerenje u zdravstvo bilo je na daleko višem nivou. Doktor je bio autoritet i kada je on nešto rekao, njemu se vjerovalo. U epidemiji je najvažnije da vlasti i struka budu iskrene prema građanima. Mi smo tada cijepili preko 18 milijuna ljudi, od 21 milijuna koliko je imala Jugoslavija. Ljudi su stajali u redovima i strpljivo čekali. Iako su neki naknadno tvrdili da nije trebalo cijepiti ljude u Sloveniji i Hrvatskoj, mi tada nismo znali gdje će se i kako bolest proširiti. Osim toga, jedan slučaj bio je zabilježen i u Mariboru. Dobivali smo pomoć, odnosno cjepivo iz inozemstva koje je stizalo na aerodrom Surčin u Beograd. Tu su čekale ekipe iz svih republika i nije se moglo dogoditi da netko bude uskraćen za cjepivo. Dolazio je i hiperimuni gamaglobulin, što je puno skuplja pasivna zaštita koja je također bila dijeljena po republičkom ključu.

NACIONAL: Ipak, bolest se nije dalje širila jer su vojska i policija čuvale karantene, ali i sprječavali one koji nisu cijepljeni da putuju. Kako je to izgledalo?

Da, u Srbiji je to bilo vrlo strogo, policija je kontrolirala sva kretanja, bila na ulazima i izlazima u Beograd i oko manjih gradova, ali ne znam kako je bilo u ostalim republikama. No u Srbiji nitko tko nije imao potvrdu o cijepljenju nije mogao putovati.

‘Nije bilo društvenih mreža, ali su se vijesti vrlo efikasno prenosile od uha do uha, dogodilo se ono što mi zovemo Radio Mileva. Ljudi su bili svjesni da se radi o ozbiljnoj bolesti i naravno da su se bojali’

NACIONAL: Jesu li zavladala panika i psihoza, kao što je osjećamo danas s koronavirusom?

Moram priznati da je, iako nije bilo društvenih mreža i komercijalnih medija kao danas, nastala jagma i za cjepivom i za gamaglobulinom. Vijesti su se tada vrlo efikasno prenosile od uha do uha, dogodilo se ono što mi zovemo Radio Mileva. Ljudi su bili svjesni da se radi o ozbiljnoj bolesti koja se u Jugoslaviji nije pojavila od 1930. i naravno da su se bojali. Ali sve je bilo mnogo bolje organizirano nego danas. Ipak, mora se reći da je to cjepivo bilo i opasno, naime, u neprihvatljivom postotku za današnje standarde, ono je uzrokovalo upalu mozga od koje se također umire. Iako je od variole službeno umrlo trideset i peto ljudi, bojim se da su i komplikacije nakon cijepljenja odnijele neke živote. No to je bio rizik koji smo morali prihvatiti kako ne bismo imali tisuće zaraženih i mrtvih. Da nije bilo tako brze i obimne vakcinacije, bolest bi se sasvim sigurno prenijela u BiH i Hrvatsku, pa i dalje, uključujući Europu.

NACIONAL: Hrvatski zastupnici socijaldemokrata u EU parlamentu ukazuju na činjenicu da se s epidemijom koronavirusa puno bolje nose Kina i Rusija te bivše socijalističke države. Zašto je to tako?

To je samo dokaz da je u tom socijalizmu bilo i dobrih stvari. Neki to danas nerado priznaju, ali ipak rade paralele s današnjim stanjem. Tada je postojao sustav javnog zdravstva koje je bilo na mnogo višoj razini i to je dragocjenost koja srećom ni u Srbiji nije do kraja uništena. Ostaci tih sistema postoje i u ostalim bivšim socijalističkim zemljama i one se organiziranije nose s pandemijom koronavirusa.

NACIONAL: Kako komentirate situaciju u Srbiji? Naime, predsjednik Aleksandar Vučić je od gotovo potpunog negiranja opasnosti došao do uvođenja policijskog sata. Nešto slično gledali smo i mi u Zagrebu s gradonačelnikom Milanom Bandićem. Je li Srbija na vrijeme počela s borbom?

Ovo što navodite problem je svih populista. I Donald Trump se sprdao s epidemijom pa je naglo promijenio retoriku. Srećom, on ima Anthonyja Faucija, renomiranog stručnjaka za alergijske i infektivne bolesti koji ga savjetuje i kojeg on na kraju ipak sluša. Isto je bilo s Borisom Johnsonom koji je negirao problem pa je sada promijenio ploču. S Aleksandrom Vučićem je ozbiljnija stvar. On je čovjek koji pati od malignog narcizma. Satima priča, govori o sebi, prelazi iz jednog raspoloženja u drugo, kod njega ima psihopatoloških fenomena koliko hoćete, uključujući i erotizaciju smrti. On je sve do nedavno pričao gluposti – još prije mjesec dana tvrdio je da se virus pobjeđuje rakijom, a onda je prešao u drugu krajnost i uveo policijski sat. Mnogima je mučno kad ga gledaju i slušaju. Iako je sada prisiljen slušati liječnike i struku, on ipak mora dominirati pa je proglasio izvanredno stanje. To se inače proglašava kada je država u opasnosti, odnosno, kada je rat, a Vučić je imao druge mogućnosti. Nakon velikih poplava 2014. počela se obnavljati civilna zaštita koja je postojala u socijalizmu. Tada su ojačani stožeri za smanjenje rizika od katastrofa, a zakon dopušta da se proglasi izvanredna situacija. To je drugačije jer izvanredno stanje daje apsolutne ovlasti predsjedniku, dok izvanredna situacija ipak sasvim ne suspendira demokraciju i ne ukida građanske slobode. S epidemiološke točke gledišta bilo bi još bolje da je proglašena epidemija od većeg epidemiološkog značaja, što također postoji u zakonu. U posljednjih 50 godina mi smo to učinili 1972. u doba variole vere, 2007. u vrijeme malih boginja i 2009. u vrijeme epidemije svinjske gripe. To se rijetko proglašava i u nadležnosti je ministra zdravstva, ali još uvijek daje veliki manevarski prostor vladi. U izvanrednom stanju glavni šerif je predsjednik države.

‘Karantene iz 1972. bile su puno civiliziranije nego danas, kada su na beogradskom sajmištu organizirali najveću spavaonicu na svijetu s tri tisuće kreveta za one koji imaju lakši oblik zaraze koronavirusom’

NACIONAL: Slično je učinio i Viktor Orban u Mađarskoj i Janez Janša u Sloveniji, a i hrvatska vlada želi pratiti građane u samoizolaciji i donositi zakone bez većine u Saboru. Bojite li se da bi nakon što epidemija prođe, vlast u Srbiji željela zadržati takve ovlasti?

Orban, slično kao Recep Tayyip Erdoğan u Turskoj, pa i Vučić u Srbiji, skloni su autoritarnim rješenjima, pa i diktaturi ako im se ukaže prilika. Naravno da postoji opasnost da će takve ovlasti nastojati zadržati. Osim toga, kada je izvanredno stanje, on može odgoditi izbore. To je rijetka prilika u kojoj se s njim složila razjedinjena i proganjana opozicija jer zaista nema uvjeta za predizborne aktivnosti.

NACIONAL: Broj zaraženih i preminulih u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, raste. Kada će nastupiti vrhunac epidemije?

Problem je u tome da sve do nedavno Srbija nije imala dovoljno testova, pa je testirala samo one koji su pokazivali znakove bolesti i dolazili iz inozemstva. Od ovog tjedna angažirane su sve ustanove i laboratoriji koje mogu raditi testove, a kao što znate, Svjetska zdravstvena organizacija stalno upozorava: testirajte, testirajte, testirajte! Znam da je sve do nedavno stajalo tisuće uzoraka koji nisu bili obrađeni. Vjerujem da će u trenutku kada krenu masovnija testiranja broj zaraženih naglo porasti. Većina građana prilično je disciplinirana i drži se uputa, no i kod nas ima onih koji se ponašaju neodgovorno, pa čak i roštiljaju po izletištima kada je lijepo vrijeme. Bojim se da će Vučić takvo ponašanje pojedinaca iskoristiti da zabrani izlazak iz kuće na 24 sata, iako za to nije pripremio sustav. On sve to radi samo da pokaže mišiće jer su već sada kazne za one koji krše samoizolaciju drakonske, pa i višegodišnje zatvorske.

NACIONAL: Koliko je Srbiji bitna pomoć Kine?

Kina pomaže najviše Italiji, ali i ovoj našoj regiji zato što strateški ima interes da tu stavi svoju šapu. Ovdje je ulaz u Europu. Svakako je točno da Kina pomaže, no Vučić to koristi kako bi negirao pomoć Europske unije koja je prilična u novcu, opremi i obećanjima. Dobili smo i znatnu pomoć od Norveške. Međutim, Vučić glorificira kinesku pomoć, iako smo mi dosta toga od njih i kupili. Bojim se da je veliko pitanje kako ćemo u budućnosti izaći na kraj s dugovima i kreditima koje nam je dala Kina. Osim toga, investirali su i u infrastrukturu, gradili mostove i termoelektrane, a to će trebati otplatiti. Postoji opasnost da uđemo u dužničko ropstvo. Ovih dana u javnosti se čuju primjedbe kako je čudno da nam Rusija nije poslala pomoć, niti smo je mi tražili.

NACIONAL: Beograđani su izašli na balkone i pljeskom iskazali podršku Zagrebu nakon potresa. Bila je to doista lijepa gesta. Vjerujete li da nas ovo zajedničko zlo može natjerati na veću solidarnost i pomirenje?

Vjerujem da je ovo šansa za ljudskost. U Srbiji postoji jako civilno društvo i nevladine organizacije. Međutim, iako tu ima puno pristojnih i tolerantnih ljudi, problem je da je još od početka devedesetih godina gotovo milijun najobrazovanijih, najsposobnijih, kozmopolita, napustio Srbiju. Oni su po svijetu, njihova djeca rođena su negdje drugdje i ne govore srpski. Ti najbolji od nas su zauvijek otišli i nitko za njima ne žali. I sve dok je Vučić sa svojom mračnom prošlošću na vlasti, ne možemo očekivati neki napredak. Njemu to nije u interesu, on zna kako ga doživljavaju u regiji, a ljudi pamte što je radio.

Komentiraj