Punih 45 godina crno-bijele modne avanture

‘Loredana Bahorić – 35 godina modnog stvaralaštva’ luksuzna je monografija o karijeri bivše manekenke i uspješne dizajnerice Loredane Bahorić. Na četristotinjak stranica i s više od 700 modnih fotografija opisana je karijera u modi koja traje od 1977. godine

Vjerojatno se prvi put dogodilo da je jedna hrvatska dizajnerica dobila luksuzno opremljenu monografiju. Ta čast pripala je Loredani Bahorić, nekad poznatoj manekenki, a danas barem jednako tako poznatoj dizajnerici.

Impresivno izdanje „Loredana Bahorić – 35 godina modnog stvaralaštva“, na četristotinjak stranica i s više od 700 modnih fotografija, objavila je Školska knjiga, a o njegovu umjetničkom dizajnu pisali su povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, modni kritičar Nenad Korkut, publicistica Katarina Marić i kostimografkinja Danica Dedijer.

Loredana Bahorić manekenstvom se počela baviti 1977. na Modefestu na Hvaru, a prije 35 godina otvorila je svoju prvu trgovinu u Šibeniku. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Loredana Bahorić već je kao djevojčica promišljala o odjeći i znala je što u tom smislu želi. Rođena je i odrasla u Šibeniku, ali je veliki dio djetinjstva provela u Zagrebu kod tete koja je imala smisla za estetiku, pa smatra da ju je to odredilo.

„Nakon završene gimnazije u Šibeniku došla sam u Zagreb i željela upisati studij povijesti umjetnosti, ali nisam uspjela pa sam se upisala na Tehničko-tehnološki fakultet i u tome se pronašla. Manekenstvom sam se igrom slučaja počela baviti tijekom studija, srela sam tada poznatog manekena Davora Horvatića koji me je nagovorio da se okušam u tome. Probala sam, ali jako se to zavrtjelo i postala sam popularna u to doba, tada nas je bio određeni broj, bilo je to drugačije nego danas, nije postojao casting, kada bi bio neki veliki projekt znalo se točno tko to radi. Pamtim to kao jedan jako dobar period. Manekenstvom sam se počela baviti 1977. na Modefestu na Hvaru, jedinom događanju tog tipa u Hrvatskoj koje je povezivalo međunarodne dizajnere. Što se dizajna tiče, prije 35 godina otvorila sam prvi dućan u Šibeniku, a dvije godine nakon toga u Zagrebu. U Šibeniku sam počela sa skromnim sredstvima, ne znam kako sam uspjela, prepreka osim u financijskom i organizacijskom smislu nije bilo, znala sam što hoću i tako sam i krenula“, prisjetila se popularna Lori.

Kolekcija ‘Charlie&SpiritTB’ proljeće/ljeto 2018.. FOTO: Mare Milin

Kada je upisivala fakultet, već je aktivno sama sebi šivala odjeću, tada je Trst bio najbliža destinacija, a Milano, Pariz ili London činili su se nedostižni.

„Kreirala sam si uglavnom odjeću živih boja, ono što se tada nosilo. Danas su mi bijele kreacije ljetne, a zimi su kreacije crne. Radi se uvijek o monokromatizmu iako nerijetko postoji neki detalj u boji. Ne volim crno-bijelu kombinaciju. Moja prva kolekcija bila je grafički vrlo zanimljiva: bijela, u stilu osamdesetih, sakoi naglašenih ramena i suknje u gloknu s crnim printevima trokuta i kvadrata. Nemam, nažalost, te fotografije. Meni je taj prijelaz iz manekenskih u dizajnerske vode bio skoro pa prirodan put, manekenstvo traje toliko koliko traje i ne može duže, senior modeli, doduše, postoje, ali to me nikada nije zanimalo. ‘Charlie design’ je danas nama obiteljski biznis, mali, ali naš. Sin je kao mali manijakalno crtao stripove i želio biti crtač stripova, ali tada nije bilo neke institucije koja bi to podržala pa se naprosto u jednom trenutku okrenuo crtanju muških modela. Budući da sam imala studio i radionu, shvatili smo kako bi bilo odlično da završi tu školu i kasnije fakultet. Tako se i dogodilo, oformio je svoj brend ‘Spirit by TB’, ali mi dijelimo studio od početaka do danas. Imamo slične vizije tog posla, kada rastete u određenoj estetici, onda je i upijete, bilo bi mi čudno da on radi šarene haljine na volane, on je tu estetiku u kojoj je rastao pretvorio u zanimljivu odjeću za muškarce“, opisala je Loredana Bahorić kako su strast i talente pretvorili u obiteljski posao.

‘Tekstilna industrija u Hrvatskoj je nestala i zato se divim mladim dizajnerima koji su uspjeli bez obzira na to sviđa li mi se njihov izričaj ili ne, iza toga stoje trud, rad i talent’

Kaže da je kod nje oduvijek prisutna dvojba između toga što bi htjela i toga što joj je nametnuto posredstvom tržišta, jer od toga živi pa to treba i poštovati:

„Najradije bih radila art kolekcije koje bi visjele na nekom zidu, ljudi bi ih gledali i to bi bilo to. U Hrvatskoj to nije moguće, jedno je napraviti jednu ili dvije odlične kolekcije, ali raditi tako u kontinuitetu, a ne osluškivati tržište, dosta je teško. Često se moje vizije ne poklapaju s tržištem, nastojim tu napraviti neku ravnotežu, važno mi je i da je to što radim apsolutno nosivo inače to ne bi nitko kupio. Važno mi je i da bude prisutan taj neki prepoznatljiv dizajnerski rukopis. A upravo zato sam, između ostalog, odabrala ime ‘Charlie design’. Charlie Chaplin je općepoznat, kada vam ga netko spomene, automatski imate sliku malog čovječuljka s polucilindrom, uskim sakoom i preširokim hlačama, potpuno vam je jasna ta estetika. Ja sam se također iz nekakve male nesigurnosti odlučila za to ime, a ne za Lori ili Loredana, želeći da se ne zna odmah tko je iza branda. Na početku je to davalo dozu mistike.“

Što je inspirira i kako teče taj put od ideje do realizacije?

„Teško je verbalizirati inspiraciju kao takvu, gotovo nemoguće, svaki umjetnik to drugačije doživljava. Tko god se bavi kreativnim radom zna da je zeznuto kada nema inspiracije, koja je neuhvatljiva, kod mene se radi o jednoj posve jednostavnoj ideji, ona se pojavi i ne da mi mira, treperi u meni dok je ne ostvarim. Ne radi se tu o nečem opipljivom, mogu vam reći da je to film jer sam veliki filmofil, neki trenutak ili putovanje, ali ne radi se zapravo o tome, to je nešto puno apstraktnije i manje opipljivo, ali u mojoj svijesti dobije neki oblik i toga se držim kao osnovne ideje za novu kolekciju. Moja je vizija mode bila potpuno drukčija dok sam bila manekenka, to je bilo vrijeme kada sam imala 20 godina i bilo je jako važno svake se večeri pojaviti u nečem drugom. Doduše, već sam tada odskakala na neki način jer sam si sama kreirala odjeću. Kada si model, sve ti pristaje, nisam trebala puno razmišljati o tome što nosim, a što da ne nosim. Kao dizajner, ti u konačnici moraš razmišljati o imaginarnoj osobi koja bi tu odjeću mogla kupiti“, smatra Loredana Bahorić.

‘Meni je prijelaz iz manekenskih u dizajnerske vode bio prirodan put, manekenstvo traje koliko traje i ne može dulje; senior modeli, doduše, postoje, ali to me nije zanimalo’

O tome kako je danas mladim manekenkama i dizajnerima u Hrvatskoj u odnosu na njezino doba, rekla je sljedeće:

„Glede manekenstva, mislim da se nešto posljednjih godina mijenja zbog tih nekih slučajeva koji su bili vezani uz anoreksiju. Postojali su dizajnerski protokoli da bokovi ne mogu biti veći od ne znam koliko centimetara, to je dosta frustrirajuće. Danas najpoznatiji dizajneri uzimaju i punije osobe, različite osobe, to je trend kao i sve u modi i vidjet ćemo koliko će to trajati. Često dobivam poruke podrške od mladih dizajnera, to mi je drago. Teško je danas mladim dizajnerima u Hrvatskoj uspjeti, svaki početak je težak i nosi negativne i pozitivne aspekte, ali mislim da je danas zbog opće krize u svijetu to objektivno teško, kako se isključiti iz svijeta i problema koji se tiču politike i društva i jednostavno dizajnirati odjeću? Za koga? Ti ljudi, oni koji bi kupili tu odjeću, također su opterećeni egzistencijalnim i društveno-političkim problemima. Također, tekstilna industrija je u Hrvatskoj skoro pa nestala, zbog toga se iskreno divim svim mladim dizajnerima koji su uspjeli bez obzira na to sviđa li se meni njihov izričaj ili ne, iza toga sigurno stoje trud, rad, a nekad i talent.“

Nikada joj nije bilo jednostavno i lako baviti se ovim poslom, priznaje, ali posljednjih godina je teže nego inače. Najteži momenti uvijek su bili vezani uz financije zato što su svi troje, suprug, sin i ona, u istom poslu pa nema priliva financija od drugdje, sve ovisi o tome koliko su tog mjeseca uprihodili.

„Koliko god bilo dobro to što se nadopunjujemo i svatko radi svoj segment posla, kada je kriza, to je teško, ali nekako se zgusnemo i nastojimo to prebroditi i ići dalje. Klijenti su mi žene, gotovo da i nema neke granične dobi, netko tko voli biti malo drugačiji, voli taj stil odijevanja i monokromatizam. Radni dan provodim u radioni, od potresa nemam studio. Svaki dan napravim plan za taj dan i tjedan i toga se nastojim držati. Kupci kupuju odjeću koja je već u butiku, eventualno nešto povećam ili smanjim, ali ne radim po narudžbi. No kolekcija se mijenja jer često ubacim nove komade, mijenja se materijal ili napravim mali pomak u kroju, to je dosta dinamično i interesantno za kupnju. U mom me poslu uvijek posebno veselilo snimanje kampanja, revije koje sam radila, tu se svjesno ili nesvjesno drži ta neka nit koja čini moj rad, a poanta svega i jest ostati svoj“, zaključila je Loredana Bahorić.

Kolekcije ‘Charlie’, odnosno Loredane Bahorić, proljeće/ljeto 2013., jesen/zima 2013. i proljeće/ljeto 2019.. FOTO: Mare Milin

Modni kritičar Nenad Korkut, inače po struci liječnik, autor je jednog od tekstova u monografiji Loredane Bahorić. Istaknuo je za Nacional značaj i specifičnost njezinih modnih kreacija u ukupnom kontekstu današnjeg hrvatskog modnog dizajna:

„Loredanin dizajn je iskren i zrcali njezinu unutarnju priču. Često je ta priča vezana uz film, slikarstvo ili umjetničke forme općenito. Inspiraciju često crpi iz nekih davnih vremena, crno-bijelih fotografija i filmova, pa ne čudi da su joj crna i bijela dominantne u radu, prilagođene godišnjem dobu. Posebno mi je zanimljivo da se u radu nije ograničavala na svoju idealnu manekensku siluetu, dapače, u svojim kreacijama često je sakriva i ne ističe. Upravo je u toj umjetničkoj igri postizala željenu ženstvenost i senzualnu erotičnost koja se zrcali tek u vizualno sofisticiranom i rafiniranom oku. Kreacije su joj bezvremenske tako da neki stari komad s njezinim potpisom možete nositi i danas bez straha da ćete izgledati démodé. Jako me veseli što je dobila ovu divnu monografiju, ali to me ne čudi. Loredana, kao rijetko tko, ima sjajno sistematiziranu arhivu svojih radova kroz cijelu karijeru, što je naprosto bilo stvoreno da se ukoriči.“

Korkut je objasnio što misli kada kaže da je njezina moda neodvojiva od njezine pojavnosti: „Loredanu pamtim još iz vremena kad se bavila se manekenstvom. I među modelima se već na prvi pogled izdvajala. Bila je posebna i drugačija. Tada nisam ni slutio da se radi o studentici Tekstilno-tehnološkog fakulteta koja će svoj profesionalni životni put posvetiti modi, a da je karijera modela ustvari samo uvod u nešto veliko što tek slijedi i po čemu je danas prepoznajemo. Manekensko iskustvo zasigurno je budućoj modnoj dizajnerici bilo dragocjeno jer je upoznala i drugu stranu tog posla te je lako mogla zamisliti kako će njezine kreacije oživjeti na modelima. Svakodnevno noseći tuđi dizajn, spoznala je što želi ili ne želi vidjeti i osjetiti na sebi. Loredana je najbolji mogući model za svoje kreacije, a to je vjerojatno ono najvažnije zbog čega joj žene već godinama vjeruju. Sama je sebi najbolja reklama, jer tko ne bi poželio odjevni predmet koji tako besprijekorno stoji samoj autorici?“ zapitao se zaključno Korkut.

Komentiraj