Prijetnje ubojstvom ministru Matiću

Surova Politika

U poznatoj tradiciji hrvatskoga ekstremističkoga polusvijeta koji godinama udobno živi isključivo od ksenofobije i šovinizma, počele su ministru stizati brutalne prijetnje ubojstvom. on doživljava isti kulturološki tretman kao i tv voditeljica Tatjana Jurić, kad je na internetu iskazala averziju prema tome što ishode hrvatskih izbora određuju ljudi koji u Hrvatskoj ne žive.

Otkrilo se nedavno da samozvani predvodnik zagrebačkih šatordžija nije baš herojski požrtvovno predan zajedničkom rušilačkom pothvatu, jer u svome rodoljubivome uličnome taboru boravi samo ograničeno vrijeme. S prestankom “radnoga dana” – koliko taj već traje – penzionirani reaktivist preseljava se u specijalnu državnu kuću u Zaprešiću, neusporedivo udobniju od njegova revolucionarnog boravišta. Ministar Fred Matić ispravno je reagirao na tu spoznaju promptnim uvođenjem pravila da svi teško hendikepirani branitelji – ima ih više od četiri stotine – imaju pravo na prigodni boravak u spomenutoj kući, i napravljenoj radi toga kako bi ljudi, koji su teško stradali u ratu, imali gdje prespavati kad dođu u Zagreb na pregled. Društvo u Savskoj pretvorilo ju je u svoj privatni ideološki sanatorij.

Ministrovom odlukom šatordžijama se posredno ukida prigrabljeni ekskluzivitet na državnu nekretninu. Potez je logičan: zgrada je napravljena kao privremeno boravište za sve branitelje invalide, a ne kao trajni lokalitet za programirane ulične rušitelje nehadezeovske vlade. Matićeva reakcija ne prolazi, međutim, bez posljedica. U poznatoj tradiciji hrvatskoga ekstremističkoga polusvijeta koji godinama udobno živi isključivo od ksenofobije i šovinizma, počele su mu stizati brutalne prijetnje ubojstvom. Ministar doživljava isti kulturološki tretman kao i tv voditeljica Tatjana Jurić, kad je na internetu iskazala averziju prema činjenici da ishode hrvatskih izbora određuju ljudi koji u Hrvatskoj ne žive. Stizale su joj, gotovo po receptu ISIS-a, intelektualne poruke poput “zaklat ćemo te, kurvo četnička”. O tome je već iscrpno pisao Nacional.

Veteranska gerila, zajedno sa svojim pokroviteljima, smatra da će efekte postići maksimalno vulgarnim zastrašivanjem, kad se već na ulici pretvorila u političku karikaturu. Nitko normalan ne zarezuje ih više ni pet posto pa sad sanjaju o tome da će svoju društvenu poziciju pojačati beskrupuloznim prijetnjama. Radi se o progresivnim pokušajima radikalizacije aktualnoga građanskoga sukoba. Ne ide li drukčije – smatraju realizatori dostavljenoga rušilačkoga scenarija – onda će valjda krenuti uz kukavički anonimne prijetnje atentatima, odnosno uz nekakav oblik građanskoga rata, aktivnoga ili latentnog. Pustolovi su pred vratima. Ako može Jemen (potonuti u kaos), može i Hrvatska. Ne će nju nitko tretirati kao pripitomljenoga nosoroga u odnosu na Istok. Ima ona svoje “ja”, odnosno svoje prvoborce, i to već nekih osamdesetak godina, samo s različitim predznacima. Šmajser je tu trajno ispod kreveta. Nalazi se Hrvatska u Europskoj uniji, ali svijet će se uvjeriti da još uvijek nije zadnja rupa na svirali kad na građanske profile treba potegnuti malj ultranacionalističke pravde. Da je časni Homeini živ, skriveni autori prijetnji mogli bi mu se iz zemunice obratiti za stručni savjet oko bacanja fetve na nepodobne.

Svjestan opasnosti što ih vuče radikalizacija stanja u Hrvatskoj, kao i činjenice da nikad ne možeš znati koji te luđak čeka iza ugla, ministar Matić poručio je neustrašivim bojovnicima, brižno skrivenim iza interneta, onima koji – kako napisaše – za njega čuvaju “kalašnjikov i dva metka za overu”, da im stoji na raspolaganju, no apelira na njih da mu ne diraju obitelj. “Huškači mi ne će nauditi”, racionalno zaključuje gospodin Matić, “ali oni manipuliraju braniteljima, među kojima ima i oboljelih, i oni bi potencijalno mogli nešto učiniti”. “Zato ih pozivam, učinite to meni, ostavite se moje obitelji”. Naravno, osobe sa složenijom dijagnozom – a PTSP nije bezazlena stvar – uvijek su potencijalni problem, posebno ako su u kontaktu s oružjem, kao što jesu. “Imaš reč, druže mauzer”, glasi primjenjivi revolucijski stih Majakovskog. Ako je teški paranoični shizofreničar Andreas Lubitz mogao namjerno srušiti zrakoplov sa sto pedeset ljudi, premda su liječnici znali za njegovo stanje, mogući su i razni drugi iracionalni scenariji, na drugim mjestima.

Matićeva poruka solidan je indikator situacije u kojoj se zatekla (uvijek zanimljiva) država Hrvatska. Na djelu je u njoj teška društvena polarizacija, koja lako može završiti na barikadama. Svakodnevno se ovdje osnivaju nekakve stranke, no malo koja bavi se pseudobraniteljskim terorom i psihoideološkim sukobom koji razdire zemlju. Štoviše, snishodljivost prema šatordžijskome pokretu – pažnja da se tu nekoga ne naljuti – usađena je u mentalni sklop većine lokalnih političkih aktivista. Uz takav bojažljivi pristup uličarskoj agresiji, kakav demonstriraju političari i oni koji se političarima smatraju, jasno je da se može očekivati eskalacija “pobune” i proširenje atmosfere straha. Prostor za domoljubne vitriolske nebuloze slobodan je. S progresijom objektivne šatordžijske beznačajnosti u narodu, umnožavat će se i subjektivne prijetnje zastupnicima građanskoga poretka, jer to je jedini način da likovi o kojima je riječ u vlastitim očima postanu netko i nešto.

Na spomenute prijetnje ubojstvom ministru Matiću, kao i TV voditeljici prije njega, policija mora reagirati s maksimalnom energijom. Zadužena je za čuvanje života ljudi i građanskoga reda koji je doveden u opasnost. Dobro im je poznato iz kojeg miljea te prijetnje stižu. Poznato im je sve što se zbiva među šatordžijama i šire, imaju razvijene računalne odjele i školovane hakere koji su u stanju identificirati razne izvore raznih poruka, i stiglo je vrijeme da napokon poduzmu neku kategoričku akciju protiv sijača atmosfere straha u državi. Policija se dovoljno naigrala politike; stiglo je vrijeme da promijeni ploču.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.