Kada je 15-godišnji Saša Krajnjuk proučavao fotografiju koju su mu predali ukrajinski istražitelji, odmah je prepoznao dječaka odjevenog u rusku vojnu uniformu. Tinejdžer koji sjedi u školskoj klupi na desnom rukavu ima ‘Z’, oznaku ruskog rata obojenu u crvenu, bijelu i plavu boju ruske zastave. Ali dječak se zove Artem i – Ukrajinac je.

Saša i Artem bili su među 13 djece koju su prošlog rujna naoružani ruski vojnici u fantomkama odveli iz škole u Kupjansku, na sjeveroistoku Ukrajine. Uvedeni u autobus i – nestali su tjednima bez traga. Kad je djeci, koja sva imaju posebne obrazovne potrebe, konačno dopušteno da se jave kući, bilo je to iz unutrašnjosti okupiranog teritorija.

Da bi ih vratili, njihovi su roditelji i rođaci bili su prisiljeni na naporna putovanja tisućama kilometara u zemlju koja im je objavila rat. Samo je osmero djece do sada vraćeno iz Perevalska, a Artem je bio jedan od posljednjih koje je majka pokupila ovog proljeća. BBC donosi veliku priču o dvije majke koje su krenule na dug put kako bi svoju djecu vratile kući.

Traženi ratni zločinac

Za Ukrajinu je priča o specijalnoj školi u Kupjansku dio sve većeg broja dokaza protiv Vladimira Putina kao osumnjičenika za ratne zločine. Međunarodni kazneni sud izdao je u ožujku nalog za uhićenje ruskog predsjednika, optužujući njega i pravobraniteljicu Mariju Lvovu-Belovu, za nezakonitu deportaciju ukrajinske djece.

Rusija inzistira na tome da su njezini motivi isključivo humanitarni, evakuirajući djecu kako bi ih zaštitili od opasnosti. Visoki ruski dužnosnici preziru optužnicu ICC-a, čak prijeteći osvetničkim uhićenjima protiv njihovih predstavnika. Sud nije javno objavio detalje svog slučaja, kao ni Ukrajina, ali dužnosnici u Kijevu tvrde da je više od 19.000 djece odvedeno iz okupiranih područja od početka invazije.

BBC je istražio nekoliko slučajeva. Jedan od njih je druga specijalna škola u Oleshkiju, u južnoj Ukrajini. Otkrili su da su svaki put ruski dužnosnici uložili minimalan ili nikakav napor da pronađu rođake. Ukrajinskoj djeci često se govorilo da se u njihovoj zemlji nemaju čemu vratiti i bila su podvrgnuta, u različitim stupnjevima, “domoljubnom” ruskom obrazovanju.

Saša

Prisilno odvajanje od obitelji bilo bi uznemirujuće za svako dijete. Za nekoga ranjivog, poput Saše – visokog sramežljivog dječaka, to je bilo duboko uznemirujuće. Njegova majka, Tetjana Krajnjuk, kaže da je još uvijek povučen, mjesecima nakon što su se ponovno ujedinili. Petnaestogodišnjak je od stresa čak dobio i sijede.

Sada žive na zapadu Njemačke kao izbjeglice, a Saša nakon škole uglavnom leži na krevetu i igra se na telefonu. No, vrlo se jasno sjeća trenutka kada su ga ruski vojnici odveli. “Ako ću biti iskren, bilo je strašno. Nisam znao kamo će nas odvesti”, priznaje Saša tihim glasom, trljajući dlanove o bedra.

Prije rata Saša je išao u specijalnu školu Kupjansk u sjeveroistočnoj Ukrajini. Odlazio bi se tijekom tjedna, vraćao se kući vikendom, ali kada je Rusija izvršila invaziju u veljači 2022. Tetjana je svog sina zadržala kod kuće radi sigurnosti. Kako se bližio rujan, okupacijska uprava počela je inzistirati da se sva djeca vrate u školu, sada po ruskom nastavnom planu i programu. Postojao je isti pritisak u svim okupiranim područjima, a često su mještane koji su odbijali surađivati zamijenjivali učiteljima iz Rusije. Tetjana nije željela poslati Sašu natrag, ali tinejdžeru je bilo dosadno nakon sedam mjeseci u njihovom selu, pa ga je 3. rujna odvela u Kupjansk.

Nekoliko dana kasnije ukrajinske snage pokrenule su munjevitu operaciju ponovnog preuzimanja regije. “Čuli smo buku kilometrima daleko. Grmljavinu. Zatim helikoptere i pucnjavu. Vidjela tenkove i ukrajinsku zastavu”, sjeća se Tetjana protuofenzive. Bila je izvan sebe jer nije mogla kontaktirati sina. “Kad smo došli do škole ostao je samo domar. Rekao je da su djeca odvedena i da nitko ne zna gdje”, ispričala je i prenijela riječi učitelja, koji je tog dana vidio desetak ‘do zuba’ naoružanih ruskih vojnika koji su ušli u školu. Djecu su, dodao je, strpali u autobus i otišli.

Rusi, pak, kažu da su u takvim slučajevima ‘udaljavali djecu od opasnosti‘. “Živio sam pod ruskom okupacijom i znam razliku između onoga što oni govore i onoga što sam vidim kroz prozor”, rekao je učitelj Mikola Sezonov. O djeci se ništa nije znalo šest tjedana. Tek nakon mjesec dana jedan je prijatelj na društvenim mrežama ugledao video i javio joj da je 13 djece iz specijalne škole u Kupjansku premješteno na istok u sličan objekt u Svatove, koji je još uvijek pod kontrolom Rusije.

Još dva tjedna nakon toga, Tetjanin dobila je poruku: ‘Saša je u specijalnoj školi u Perevalsku i njegova mama može nazvati da razgovara s njim’. “Bio je sretan što me čuje, naravno. Ali jako je plakao. Rekli su mu da mu je kuća uništena i da se bojao da smo i mi otišli”, prisjeća se. No, njezina borba nije bila gotova. Morala je osobno vratiti Sašu kući, ali izravan je put prelazio liniju bojišnice. Tetjana je tako putovala iz Ukrajine kroz Poljsku i Baltik prije nego što je pješice prešla u Rusiju, gdje ju je Služba sigurnosti FSB ispitivala o pokretima ukrajinskih trupa. Nije im imala što reći.

Imala je još jedan razlog za strah. Do tada je Rusija otvoreno odvodila djecu na okupiranim područjima i smještala ih u ruske obitelji. Telegram kanal ruske dječje pravobraniteljice prepun je videa na kojima se vidi kako ona prati grupe ukrajinske djece preko granice, gdje zbunjenu djecu dočekuju ruski udomitelji s darovima i zagrljajima dok kamere rade.

U vrijeme kada je Saša nestao iz Kupjanska, ruski predsjednik Putin je već izmijenio zakon kako bi ukrajinskoj djeci olakšao dobivanje ruskog državljanstva i posvajanje. Krajem rujna najavio je aneksiju četiri regije Ukrajine, uključujući Luhansk gdje se tada nalazio Saša. Pravobraniteljica Maria Lvova-Belova više puta je djecu u tim regijama nazivala “našom”. Sama je posvojila tinejdžera iz Mariupolja, objavivši slike s njegovom novom ruskom putovnicom.

“Bojala sam se da ga nikad neću pronaći ako Sašu odvedu u Rusiju. Bojala sam se da će biti stavljen u udomiteljsku obitelj. Kakve veze imaju naša djeca s ičim? Zašto su nam to učinili? Možda samo da nam nanesu bol, kao i sa svim ostalim”, poručila je. Nakon iscrpljujućeg putovanja Tetjana je napokon čvrsto zagrlila svog sina, koji od suza nije mogao reći nijednu riječ.

Danilo

Alla Jatsenjuk šest je mjeseci osjećala kao da dio nje nedostaje. Kada je spakirala svog 13-godišnjeg sina u kamp na Krimu, mislila je da Danilo ide na dva tjedna na more. To je trebao biti odmor od ratnog stresa: druga su djeca iz Hersona bila u kampu i vratila se pa nije bila zabrinuta. Osim toga, njihov je grad bio okupiran od samog početka invazije i do listopada 2022. počela je misliti da će Rusija zauvijek kontrolirati Herson, iako to nije željela.

Ali nekoliko dana nakon što je Alla ispratila Danila, službenici odgovorni za njega objavili su da se djeca neće vratiti. Rusi su se počeli povlačiti iz Hersona. Ako ih roditelji žele vratiti, rečeno im je da dođu po njih i da će im sami djecu vratiti samo ‘kada Herson ponovno bude ruski’. Alla je tjednima uvjeravala sina da dolazi po njega, pokušavajući smisliti kako.

Udaljenost od Hersona do Jevpatorije je kratka, ali izravnu rutu zatvorila je ruska vojska, a daleko duža ruta kroz Zaporižje bila je preopasna. “Bilo je manje od 5 posto šanse da se sigurno stigne tamo i vrati”, rečeno je Alli. Također bi joj trebalo oko 1500 dolara za vozača, kao i za putovnicu i svu papirologiju koju su Rusi tražili kako bi dokazala svoju vezu sa sinom.

Alla je već počela očajavati kada je Danilo rekao da službenici u njegovom kampu prijete da će djecu staviti pod skrb ako njihovi roditelji ne požure. “Djeca su nas u panici zvala i govorila da ne žele završiti u domovima. A Rusija je ogromna! Gdje bismo ih onda tražili?”, ispričala je.

Ruska sigurnosna služba FSB Allu je držala u moskovskoj zračnoj luci. “Držali su nas kao stoku, odvojene od svih ostalih. Četrnaest sati bez vode, bez hrane, bez ičega. Stalno su nas ispitivali koju smo vojnu opremu vidjeli, provjeravali su naše telefone milijun puta i pitali za sve naše rođake”, rekla je i prisjetila je kako je napokon stigla u kamp. “Onog trenutka kada sam vidjela svoje dijete kako trči prema meni u suzama, isplatilo se sve kroz što smo prošli”, opisala je.

Više od tjedan dana kasnije, Alla je bila jedna od posljednjih koja je prešla granicu natrag iz Bjelorusije. Danilo je konačno bio siguran pored nje. Bilo je trenutaka kad je mislila da neće uspjeti. Danilo se ubrzo vratio svađama s mlađim bratom i učenju – na ukrajinskom jeziku.

Nestala djeca

Saša je u Njemačkoj imao vremena da se privikne na život i još jednu novu školu, ali Tetjani je prilagodba malo teža. Objašnjava da je njezin najstariji sin još uvijek u Ukrajini i očekuje da će svakog dana biti pozvan u borbu. Ne želi ništa više nego otići kući svom mužu, ali Kupjansk je opet pod žestokom vatrom.

Krajem travnja ruski projektili uništili su lokalni povijesni muzej, ubivši dvije žene. Prije toga, Sašina stara škola u gradu bila je teško oštećena kada su projektili pali u blizini. Osam mjeseci nakon što su on i ostala djeca odvedeni odande, petero ih je još uvijek na teritoriju pod kontrolom Rusije. Potvrdila je to ravnateljica škole u kojoj su završili, Tatjana Semjonova. Tvrdila je da se nitko nije javio u vezi s petero djece i poručila da će ih “odmah vratiti” čim njihovi zakonski skrbnici dođu po njih.

Ali to je malo vjerojatno. Naime, prema različitim izvorima, djeca se tretiraju kao ‘socijalna siročad’, čiji su roditelji živi, ali ne smiju ili ne mogu brinuti o njima. Na pitanje zašto Rusija može uzeti djecu bez dozvole iz Ukrajine, ali traži hrpu papirologije da ih vrati, Tatjana Semjonova je bila kratka: “Kakve to veze ima sa mnom? Nisam ih ja dovela ovamo.”

Na internetskim stranicama škole nalazi se i fotografija Artema snimljena u veljači ove godine, godinu dana nakon početka ‘specijalne vojne operacije’, povodom obilježavanja Dana branitelja domovine. Lekcija je bila posvećena učenju “zahvalnosti i poštovanja” prema ruskim vojnicima. Saša je, osim Artema, identificirao još dvoje nestale djece iz Kupjanska među školskim slikama: 12-godišnji Sofija i Mikita obučeni su i stoje u redu kako bi slavili rusku vojsku.

“Ne samo Putinu, već svim njegovim glavnim ljudima – svim zapovjednicima – treba se suditi za ono što su učinili. S kojim pravom su odveli djecu? Kako smo ih trebali vratiti? Jednostavno ih nije bilo briga”, zaključila je Sašina majka Tetjana.