POSTIZBORNI PLANOVI AMERIČKOG PREDSJEDNIKA: Bush planira zaokrenuti Ameriku još više udesno

Objavljeno u Nacionalu br. 469, 2004-11-09

Nakon pobjede na izborima, američki predsjednik George W. Bush započet će rekonstrukciju svog kabineta: prema većini najava, izgledno je da će iz njegove vlade ispasti umjereniji političari, a zamijenit će ih tvrdolinijaškoj politici skloniji desničari

U drugom mandatu američkog predsjednika Georgea W. Busha svijet će vidjeti isto što je već vidio u prvom, samo u oštrijem obliku. Stoga je većina zemalja svijeta i bila protiv njegove pobjede. Mnogi se boje da će se pojačati negativni trendovi nakon napada na Irak.

Promjene u njegovoj politici donijet će već i sigurne promjene u njegovu timu. Najumjereniji član njegove vlade, ministar vanjskih poslova i bivši general Colin Powell, već je dulje nezadovoljan mnogim aspektima Bushove vanjske politike, a i odnosom prema sebi, pa se spekulira da će prvi među najvažnijim Bushovim suradnicima otići iz vlade. Postoji mogućnost da ostane, ali samo ako ga na to nagovori sam Bush. Od svih ljudi u vrhu Bushove administracije Powell ima najviše ugleda u inozemstvu pa bi ga Bush mogao zadržati procijeni li da će mu trebati netko tko će mu popravljati porušene veze sa svijetom.

Ako ode Powell, iz vlade će nestati najumjereniji član, što znači da će se vlada sigurno pomaknuti politički udesno, a sigurno će otići i njegov zamjenik i istomišljenik Richard Armitage, pa se sada naveliko nagađa tko će to preuzeti ministarstvo vanjskih poslova. Najviše se spominje dosadašnja Bushova savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice. Ona je, doduše, davala do znanja da bi se nakon četiri godine u vladinoj službi htjela vratiti na sveučilište. No ona će sigurno ostati u Bushovu timu ako joj on ponudi atraktivno ministarsko mjesto. Ako ona zamijeni Powella, bit će znatnih promjena, jer ona je konzervativka koja međunarodnu scenu promatra drukčije nego Powell. No ona navodno ima ambiciju preuzeti mjesto ministrice obrane, kao prva žena i prva osoba crne boje kože na tom položaju u povijesti SAD-a.

Uvelike se spekulira da sa svog položaja odlazi 72-godišnji dosadašnji ministar obrane Donald Rumfeld, kojem predbacuju da je kriv za situaciju u Iraku jer je poslao premalo američkih vojnika da ovladaju situacijom nakon rušenja režima Saddama Husseina. I mnogi republikanci htjeli bi da Rumsfeld ode, kako bi se na njega svalila sva krivnja za žrtve u Iraku. O sudbini njegova moćnog zamjenika Paula Wolfowitza, koji je bio jedan od glavnih arhitekata sadašnje ratoborne politike SAD-a, ne zna se ništa. Neki tvrde da je za situaciju u Iraku kriv jednako kao Rumsfeld, pa i on mora otići, ali ima i onih koji predviđaju da će on napredovati u hijerarhiji, da bi on mogao naslijediti Rumsfelda i postati ministrom obrane, ali i novim Bushovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost ili možda novi ministar vanjskih poslova. Kao mogući novi ministar obrane spominje se i umjereni republikanski senator John MacCain, koji je bio velik Bushov politički protivnik unutar Republikanske stranke, ali su sada u dobrim odnosima. McCain se navodno koleba jer ima mogućnosti da dođe na još utjecajnije mjesto predsjednika senatskog Odbora za oružane snage, odakle će se lakše kandidirati na predsjedničkim izborima 2008.

Uvelike se govori da odlazi i treći moćan čovjek Bushove administracije, konzervativni ministar pravde John Ashcroft, koji je izazvao brojne negativne reakcije svojim mjerama ograničavanja ljudskih sloboda nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. Kao njegov mogući nasljednik spominje se još jedan popularan republikanac, bivši gradonačelnik New Yorka Rudolph Giuliani. On sam u televizijskim emisijama u posljednje vrijeme tvrdi da nije zainteresiran za posao u vladi, ali taj bivši uspješni državni tužitelj u newyorškoj četvrti Manhattan, koji je uništio newyoršku mafiju, mogao bi ipak preuzeti položaj ministra pravde. Učinit će to ako procijeni da bi s tog položaja 2008., kad se Bush više ne bude mogao kandidirati, mogao postati republikanskim predsjedničkim kandidatom. Kao kandidat 2008., uz MacCaina i Giulianija, mogao bi se pojaviti i Bushov mlađi brat, guverner Floride Jeb Bush.

Rumsfeld, Ashcroft i Powell bili su – uz Busha i potpredsjednika Dicka Cheneyja – tri najmoćnija člana dosadašnjeg kabineta, a ako oni odu, još će se povećati utjecaj konzervativnog potpredsjednika Cheneyja, koji je i dosad imao golem utjecaj u kreiranju američke unutarnje i vanjske politike. Ako u vladu uđu Giuliani ili McCain, njihov umjereni glas mogao bi zamijeniti Powella, ali bez njegova utjecaja, a vjerojatno i mogućnosti da se djelotvorno suprotstave Cheneyju i drugim konzervativcima u vlasti, koji će Busha nagovarati da sada, kad više ne odgovara biračima, energičnije riješi iračku krizu vojnim sredstvima. Procjenjuje se da će se njegova nova politika u Iraku moći vidjeti već za nekoliko dana.

Oko Faludže tjednima se skupljaju velike američke i iračke snage da napadnu grad koji je već mjesecima u rukama pobunjenika. Govorilo se da će Bush to učiniti i prije izbora, ali su u njegovu stožeru procijenili da napad ipak počne nakon izbora kako eventualne američke žrtve ne bi ugrozile njegove izborne izglede. Za napad se najviše zalaže privremeni irački premijer Iyad Allawi, kojeg su Amerikanci i postavili, ali i u američkom vodstvu ima mnogo onih koji smatraju da otpor u Faludži treba slomiti, a potom u još nekim gradovima u pobunjeničkim rukama.

Ako Amerikanci krenu u napad, pokazat će da ignoriraju savjete iz bliskih arapskih zemalja, Saudijske Arabije i Jordana, da tamošnji spor riješe mirnim putem, jer će nove žrtve među iračkim civilima, kojih će sigurno biti mnogo, samo ojačati pobunjeničke redove novim odlučnim i fanatičnim antiameričkim borcima. Ako napad bude krvav, Powell će imati težak zadatak da u jednom od svojih posljednjih važnih diplomatskih zadataka objasni njegove motive 23. studenoga u Egiptu na međunarodnoj konferenciji na kojoj će SAD i ostale zemlje ize grupe G8 najrazvijenijih zemalja svijeta s državnicima s Bliskog istoka raspravljati o budućnosti Iraka u svjetlu siječanjskih općih izbora.

O ishodu napada na Faludžu i iračkih izbora u siječnju uvelike će ovisiti daljnji razvoj iračkih prilika, ali i budućnost američke prisutnosti u Iraku američke politike na Bliskom i Srednjem istoku uopće. Znatan dio državnika s tog područja želio bi da Amerikanci nakon iračkih izbora, ako se nakon njih smiri unutarnja situacija, počnu postupnom napuštati Irak. To žele saudijska vlada i vlade drugih bogatih arapskih zemalja, a i vlada u Iranu. S druge strane, upravo će o razvoju američkih odnosa s Iranom uvelike ovisiti daljnja strategija SAD-a na tom području.

Kad je o Iranu riječ, nakon američkih predsjedničkih izbora dogodila se paradoksalna stvar. Iako Bushova vlada govori o Iranu kao o “državi zla”, u Teheranu je pozitivno ocijenjen njegov ponovni izbor. Mohamad Ali Abtahi, savjetnik iranskog predsjednika Mohamada Hatamija, izjavio je da je Iran priželjkivao Bushovu pobjedu jer je “Bush, unatoč svojoj pogrešnoj politici, zahvaljujući greškama koje je napravio na Bliskom istoku, ipak stekao više spoznaja o tom području od Kerryja”.

Iran je njime zadovoljan jer je u dva rata s iranskih granica uklonio dva najveća iranska neprijatelja, na istoku Afganistan je očistio od talibana, na zapadu uklonio je irački režim Saddama Husseina, s kojim je Iran uz grozne gubitke vodio osmogodišnji rat. U Iranu se nakon toga “mnogo lakše diše”, iako u iransko-američkim odnosima nije riješen ključan problem, iranska namjera da nastavi izgradnju nuklearnog oružja, što u SAD-u smatraju ozbiljnom prijetnjom. Stoga se u Washingtonu ozbiljno računa da će zbog toga SAD morati ratovati s Iranom ili barem u suradnji s Izraelom preventivno napasti iranska nuklearna postrojenja, kako bi onemogućili izgradnju iranske atomske bombe.

Bushova administracija, procjenjuje se, i dalje se neće aktivno miješati u izraelsko-palestinske odnose, tako zapravo podržavajući provedbu plana izraelskog premijera Ariela Sharona o razdvajanju Izraela od Palestinaca, i dalje će Sjevernu Koreju podvrgavati pritisku da obustavi vojni nuklearni program, Rusiji će dopuštati da nastavi politiku na Kavkazu, i dalje će biti uglavnom dezangažirana na prostorima bivše Jugoslavije. U odnosima SAD i Europske unije ne treba očekivati nikakav napredak, osim u slučaju da Bushu krene posebno loše u Iraku, pa će mu za saniranje tamošnje situacije trebati pomoć Ujedinjenih naroda, koju neće moći dobiti bez europskih zemalja. Prema tome, nastavit će se dosadašnja američka vanjska politika, koju mnogi u svijetu nazivaju autističkom, utemeljenu na načelima američke unilateralnosti, prava na preventivni rat, bez uzimanja u obzir mišljenja američkih saveznika i partnera. Ona će se očitovati ne samo u političkim i sigurnosnim pitanjima, nego i u sferi svjetske ekonomije, trgovinske razmjene, energetike, a posebno u ekološkim pitanjima.

Bush će zaoštriti i američku unutarnju politiku, ne obazirući se na one koji se protive njegovoj unutarnjopolitičkoj viziji. Bush je već najavio da će u drugom mandatu zaoštriti svoju konzervativnu političku liniju zabranu homoseksualnih brakova, predložit će da počne privatizacija socijalnog osiguranja, planira promjene u zdravstvenom osiguranju i poreznom sustavu.

A promjena u Vrhovnom sudu SAD-a mogla bi bitno promijeniti duh Sjedinjenih Država te ih iz zemlje liberalne ideologije pretvoriti u zemlju konzervativne. Vrhovni sud SAD-a, koji ima devet članova, nije samo vrhovna pravna instancija koja odlučuje o tome kako će formalno završiti neki sudski proces, nego je i ona instancija u američkom društvu koja odlučuje o tumačenju najdelikatnijih ustavnih pitanja, o odnosima pojedinih ogranaka vlasti, o pravima na nošenje oružja, o pitanjima moralne i obiteljske prirode, a svakako je ključna njegova odluka iz 1973. kad je u SAD-u dopušten pobačaj. Na temi pobačaja vidi se priroda američkog društva. U posljednjih 30-ak godina bilo je mnogo pokušaja da se ponovno zabrani pobačaj, ali je u Vrhovnom sudu dosad prevladavala većina liberalnih i umjerenih sudaca, koja je – obično s minimalnom većinom od 5:4 – odbijala te inicijative.

Članovi Vrhovnog suda imaju doživotni mandat, u Vrhovnom su sudu do smrti ili do trenutka kada sami ocijene da zbog poodmaklih godina ili zdravstvenih tegoba više nisu u stanju obavljati svoj posao. Tek tada predsjednik, koji je tog trenutka na vlasti, dobiva priliku da predloži novog člana Vrhovnog suda, s tim da ga mora potvrditi i Senat. Bush u prvom mandatu nije dobio takvu priliku, jer nijedan član Vrhovnog suda nije umro niti je napustio Vrhovni sud. No nekoliko je članova Vrhovnog suda u poodmaklim godinama i lošem zdravstvenom stanju. Predsjedniku Vrhovnog suda Williamu Rehnquistu prije nekoliko dana dijagnosticiran je rak, gotovo je sigurno da će u sljedeće četiri godine neki od sudaca otići. Tako će Bush, koji je konzervativan i vjerski zatucan, dobiti mogućnost da u skladu sa svojim svjetonazorom imenuje zamjenu za nekoga od njih. On će tada u Vrhovni sud sigurno imenovati nekog konzervativnog suca, pa će ta važna institucija, ako ode netko od liberalnih sudaca, koji su dosad imali minimalnu većinu od 5:4, dobiti konzervativnu većinu, jer ga neće blokirati Kongres, budući da oni tamo imaju većinu. To znači da će potom možda doći do nove zabrane pobačaja u SAD-u, ali i cjelokupnog ideološkog preusmjerenja SAD-a.

Kad je riječ o tom pitanju, ali i drugim potezima na unutrašnjopolitičkom planu, Bush se ne treba plašiti većeg otpora. On je na ovim izborima uspio povećati republikansku većinu u moćnom Senatu i održati je u Predstavničkom domu, pa će tako Kongres imati potpuno na svojoj strani. Ako dobije priliku da umjesto nekog liberalnog člana imenuje novog konzervativnog člana Vrhovnog suda, imat će i u tom tijelu većinu sklonu svom svjetonazoru.

Njegovi protivnici u Demokratskoj stranci, nakon poraza senatora Johna Kerryja, u potpunom su rasulu. Kerry će se vratiti u Senat i ne namjerava voditi Demokratsku stranku. Slična će biti i sudbina Johna Edwardsa. U Demokratskoj stranci više nema osoba s karizmom, koje bi je ojačale do sljedećih izbora kako bi 2008. istaknula moćnog kandidata, sposobnog da preuzme Bijelu kuću. Ipak, jedna se osoba spominje kao jedina sposobna za taj zadatak – senatorica Hillary Clinton, koja je osam godina već živjela u Bijeloj kući kao supruga američkog predsjednika Billa Clintona, a koja ima i predsjedničkih ambicija. Ako se kandidira, ona bi 2008. mogla biti opasna suparnica bilo kojem republikancu, a za nju bi u velikom broju glasovale žene, željne da napokon jedna žena vodi SAD.

Poraz Kerryja i Demokratske stranke poraz je i za liberalnu Ameriku, posebno za brojne liberalne filmske glumce, pjevače, zabavljače, novinare, liberalne milijardere, koji su uložili golem trud u Kerryjevu kampanju, svojim nastupima, koncertima i govorima pokušali su pomoći Kerryju da uđu u Bijelu kuću. Mnogi među njima, pjevač Bruce Spingsteen i glumica Sharon Stone, na primjer, izravno su sudjelovali u Kerryjevoj kampanji, a milijarder George Soros dao je ogroman novac za financiranje kampanje protiv Busha. Svi su oni duboko razočarani rezultatom izbora, neki su čak najavili da bi se mogli odseliti iz SAD-a. Nakon izbora kanadski imigracijski uredi dobili su golem broj molbi državljana SAD-a koji se raspituju kako da se presele u Kanadu.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović