‘Portret je borba između portretiranih osoba i fotografa’

Pobjednik natječaja Portret Hrvatske 2020. profesionalni je fotograf Walter Sirotić s fotografijom glazbenika Massima Savića. Prošle subote je u Muzeju Mimara održan taj drugi po redu natječaj, a prati ga i izložba na kojoj je predstavljeno 50 autora s 50 portreta te istoimena monografija

Pobjednik natječaja Portret Hrvatske 2020. i nagrade od 3000 kuna je profesionalni fotograf Walter Sirotić koji je nagrađen za svoj portret glazbenika Massima Savića. Prošle subote je drugu godinu održan taj natječaj, a prati ga i izložba na kojoj je predstavljeno 50 autora s 50 portreta i monografija “Portret Hrvatske 2020”. Monografija prikazuje 89 autora sa 136 zanimljivih portreta, ima 160 stranica, tvrde korice, predgovor Ive Körbler, 4 različitih ovitaka i prva je takva publikacija u Hrvatskoj. Manifestaciju organizira Hrvatski fotografski centar, a u žiriju su bili predsjednik Hrvatskog fotografskog centra i samostalni fotograf Luka Mjeda, povjesničarka umjetnosti Iva Kobler i samostalni fotograf Zvonimir Atletić. Na natječaj se javilo 128 autora s više od 800 poslanih portreta. Medijski partner osim Nacionala bio je i Večernji list.

Walter Sirotić nakon dodjele nagrade rekao je za Nacional: “Ovo je jedna u nizu nagrada koje sam dobio, svaka pohvala i nagrada nešto znače. S Massimom sam surađivao povodom njegova novog albuma ‘Sada’, ovo je samo jedna od fotografija koje su za tu priliku napravljene. Dobar portret vidim kao onaj koji naprosto predstavlja tu osobu, važno je da se na prvi pogled može vidjeti o kome i o čemu se radi. To je vrlo zahtjevan i dug proces i nije lako napraviti kvalitetan portret.”

Luka Mjeda odgovorio je na pitanje po kojim kriterijima je žiri izabrao autore i fotografije:

“Svaki član ocjenjivačkog suda dobio je sve prenumerirane portrete bez imena fotografa te je samostalno odabrao najzanimljivije portrete. Na zajedničkom sastanku usporedili smo odabire te eliminirali one koji nisu dobili barem dva glasa. Na natječaj se javilo 128 autora s ukupno 163 prijava i više od 800 poslanih portreta. Nije bilo jednostavno izabrati portrete za monografiju među zanimljivim i kreativnim poslanim radovima, a još je teže bilo odlučiti se za 50 portreta koje ćemo izložiti na izložbi. Odlučili smo predstaviti 50 različitih autora sa samo jednim portretom. Među 136 portreta u monografiji, izdvojili smo šest za koje smatramo da izvrsno predstavljaju žanr fotografskog portreta.”

Naslovom izložbe, nagrade i monografije se željelo na jednom mjestu dobiti portret ljudi koji žive u Hrvatskoj, a fotografirali su ih hrvatski državljani – htjelo se dobiti “portret Hrvatske danas”. Kako kaže Mjeda, namjera mu nije bila natjecanje čiji je portret bolji, nego je želio otvoriti pitanje tko smo to mi u Hrvatskoj danas. Jedna od propozicija je bila da je portret nastao nakon 1. srpnja 2013., što je datum ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Pritom mu je bilo manje važno je li netko profesionalac ili ne.

Usporedivši prošlu i ovu godinu, a Mjeda je rekao: “Prošle smo godine radili natječaj Portret 2019. na kojem se tražio portret bez ograničenja pa smo tako imali i portrete ljudi iz drugih zemalja. S obzirom na to da je to bila prva godina održavanja, imali smo solidnu prijavu s raznolikim portretima ljudi i prostora, što je donekle moglo utjecati i na odabir nekih egzotičnih portreta i prostora. Kako ove godine Hrvatska predsjedava Europskom Unijom, želio sam da se Europi predstavimo nepretencioznom, ali iskrenom izložbom i monografijom portreta o ljudima u Hrvatskoj snimljenim od hrvatskih autora. Odaziv je bio mnogo veći, ali su mi u tome svesrdno pomogli medijski partneri jer nas se u Hrvatskoj ‘stalno mora nagovarati’ da nešto učinimo za dušu, ili bolju budućnost. Portreti su različiti po broju osoba na njima, mjestima i okolnostima snimanja, stilu fotografa, a posebna je zanimljivost što su poneki portreti opisani kratkom opaskom o njihovu nastanku.”

Odgovorio je na pitanje kako ova manifestacija vraća dignitet fotografiji s obzirom na to da imamo poplavu onih koji se nazivaju fotografima bez pokrića, samo zato što im to omogućuje neka elementarna tehnika.

“Danas imamo poplavu ljudi koji snimaju sve što im dođe pred ili čak iza očiju. To nužno nije loše, ali oni nisu svi fotografi. Pa nisu ni svi koji voze auto odmah i automobilisti, zar ne? Nisu ni svi koji završe umjetničke škole ili akademije odmah cijenjeni umjetnici, režiseri, pisci i slično. Biti prihvaćen od društva kao umjetnik je mukotrpan put te će rijetki na njemu ostati i stvarati. Nakon mnogo godina snimanja portreta, pregleda stotina tisuća raznih portreta, komentiranja ili pisanja o sličnim izložbama i izborima portreta, ovaj respektabilni ocjenjivački sud smatra kako je ovaj izbor između više od 800 prijavljenih portreta reprezentativan te je put prema boljem vrednovanju fotografije kao umjetnost, a pojedini portreti svakako zaslužuju da ih se smatra umjetnošću.”

‘Fotografija je prije bila komplicirana i zahtijevala je znanje i vrijeme za realizaciju dobrog portreta. Fotografi danas žive teže nego što smo mi živjeli prije digitalnog doba’

Mjeda smatra da je fotografski portret suradnja, a ponekad i borba između portretiranih osoba i fotografa koji želi proniknuti u njihovu osobnost kako bi ih drugima predstavio. Dobra tehnička potpora pomaže, no fotograf često na licu mjesta odlučuje što će i kako će to koristiti. Kako kaže, “umjetnički dojam” je kombinacija više elemenata, primjerice inovativnosti u tehnici snimanja, minuciozno definiranoj ili svjesno nedefiniranoj scenografiji, kooperativnosti subjekta i drugog. Najvažnije mu je da gledajući taj portret povjeruje da je to “baš takva osoba”. Svjestan je da to može biti subjektivno, ali pita se što je uopće umjetnost doli djelovanje na našu psihu i svijest o lijepom i kvalitetnom.

Što portret čini dobrim portretom? Mjeda kaže: “Ne postoji fotograf, profesionalac ili amater koji se nije ogledao u žanru portreta. Ta mi se konstatacija uvijek činila važnom za fotografski medij, ali i za sve nas – djevojčice i dječake, žene i muškarce, roditelje, bake i djedove. Zašto često snimamo svoje najbliže rođake, prijatelje, poznanike, čak i nepoznate nam osobe? Zašto ih snimamo u različitim situacijama? Zašto često i režiramo te portrete? Je li ih uspijevamo ‘uhvatiti i prikazati’ onakvima kakvi jesu? Ili su to samo naša viđenja tih osoba… Svatko od nas će na ta pitanja drukčije odgovoriti jer i ne postoji jednoznačna definicija o tome što je portret i kakav treba biti. Zato imamo različitih prikaza jedne osobe ovisno o vremenu i mjestu nastanka, a pogotovo ovisno o autoru tog fotografskog portreta.”

On izuzetno cijeni fotografske portrete kojima i sam posvećuje dobar dio profesionalnog djelovanja kao fotograf. Primijetio je da se povjesničari umjetnosti koji prate, ili ne prate, fotografiju pa ni odgovorne institucije ne bave posebno tim žanrom, a smatra da bi trebali. Naglašava da je u tri mandata kao predsjednik Sekcije za fotografiju ULUPUH-a pokretao pitanje ovakvog natječaja i dodjele nagrade, ali su neki fotografi pronalazili probleme i izlike da se to ne pokrene. S obzirom na to da smatra da je to važno za fotografiju, umjetnost i Hrvatsku, odlučio je sam to pokrenuti.

Odgovorio je na pitanje koliko je novinara među njegovim izabranim autorima i kako bi opisao razliku između novinarske fotografije i umjetničke:

“Moram reći da sam nemalo razočaran slabim odazivom fotografa koji rade u tiskanim i digitalnim medijima. Nakon dva mjeseca trajanja natječaja, medijskim prikazima, objavama na društvenim mrežama te čak i pojedinačnim porukama fotografima – nisu se iskazali. Zašto? Ne razumijem. Možda im je to nevažno? Ne žele da ih procjenjuje ‘neki žiri’? Nemaju dobre portrete? Nemaju 100 kuna za kotizaciju? Ovo je moj osobni projekt, sve radim sam. Izradio sam i opremio fotografije, izradio pozivnicu, plakat i katalog izložbe te uz to i monografiju s četiri različite korice. Ministarstvo kulture je odbilo projekt, Grad Zagreb još nije odlučio hoće li ili neće podržati projekt. Kotizacija je bila neophodna i zbog toga da ljudi razmisle imaju li zanimljive i dobre portrete i da svi ne šalju svašta. Između ostalog, poslao sam pozive na više od 30 fotografa agencijama Cropix i Pixsell pa mi se na natječaj javio jedan fotograf.”

Koja je razlika između novinarske i takozvane umjetničke fotografije?

“Ne radim distinkciju između novinarskog portreta i tzv. umjetničkog – oba bi trebali vjerno prikazati osobu. Neka povjesničari umjetnosti odluče kad je to umjetnost. Kad je fotografija nastala bila je komplicirana i zahtijevala je dosta znanja i vremena za realizaciju dobrog portreta pa i fotografije općenito. S vremenom se proces pojednostavio i ubrzao, ali je i dalje bio skup pa su si portrete mogli naručivati imućne ili ‘važne’ osobe. Izradom ‘revolucionarnog’ malog refleksnog fotoaparata ‘leica formata’ fotografski portret je dobio vjetar u leđa te, osim službenih portreta nastaju izvrsni portreti ‘običnih’ ljudi. Fotografi snimaju i za svoju dušu pa 1955. nastaje jedna od najboljih fotografskih izložbi portreta ‘The Family of Man’ koja je prikazana u više od 150 muzeja u svijetu s više od 10 milijuna posjetitelja. Portret je uvijek popularan.”

Odgovorio je na pitanje smatra li da u Hrvatskoj postoje fotografske zvijezde.

“Fotografskih zvijezda u Hrvatskoj nema. Ima izvrsnih kolegica i kolega fotografa koje ljudi veoma cijene, ali u Hrvatskoj se zvijezde nastoji odmah ugasiti, čak i prije nego što stasaju. U SAD-u i u nekim drugim zemljama od fotografskih zvijezda čak se rade i ikone. Zanimljiv je primjer američke fotografkinje Annie Leibovitz koja je zbog loših financijskih odluka bankrotirala – u Hrvatskoj bi kao autor ‘nestala’, a u SAD-u su je usprkos tome poduprli još jače. Dandanas snima za medijsku kuću Conde Nast. Fotografi danas žive teže nego što smo mi živjeli prije digitalnog doba. Našim tvrtkama i agencijama treba nešto odmah, treba trajati kratko pa i ne misle platiti adekvatno. Što se tiče domaćih kolekcionara fotografija, ne vidim ih i ne poznam ih. Ali ima nade.”

Komentiraj