Pola stoljeća Havane, priča o gradu očima njezinih stanovnika

Pola stoljeća otkako su je utemeljili španjolski kolonizatori, kubanska prijestonica Havana postala je sinonim za latinoameričku romansu i revolucionarnu nostalgiju.

Havana se priprema 16. studenoga proslaviti 500 godišnjicu utemeljenja i za tu prigodu francuska agencija France presse intervjuirala je četvero njezinih stanovnika kroz čije se priče oslikava novija povijest grada i promjene što su nastupile zadnjih godina.

Chevy iz 1959.

Yosbel Sosa, 33-godišnji turistički radnik odustao je od studija prava kada se uvjerio da se u turizmu može daleko više zaraditi. Svakog dana on upravlja “vremenskim strojem”, kako od milja naziva crnu Chevrolet Impalu s crvenim i bijelim sjedištima, proizvedenu 1959., godine kada je Fidel Castro pokrenuo komunističku revoluciju.

Chevyjem iz ’59, Sosa vozi turiste u razgled povijesnih znamenitosti: obnovljenu kupolu Capitola, kolonijalne palače, zgrade u stilu Art Decoa, Trg revolucije i slikoviti Malecon, šetalište uz morsku obalu.

“Staromodni automobil je prednost jer turisti žele osjetiti stari dio grada, naučiti nešto o povijesti dugoj 500 godina”.

Kubu je lani posjetilo 4,75 milijuna turista i Sosa je zadovoljan što može zaraditi više od 50 dolara na mjesec koliko iznosi prosječna plaća državnih zaposlenika.

Nakon radnog dana u kojem razvozi turiste, javnim prijevozom vraća se kući gdje živi sa suprugom i dvoje djece.

“Ponekad odlazim vrlo rano i vraćam se jako kasno pa ne vidim djecu koja već spavaju”, kaže tužan jer propušta igru s djecom, ali dodaje da je obitelj zadovoljna njegovom plaćom.

Sjećanja jednog ribara

Roberto Molina jedan je od brojnih samozvanih ribara koji sjede na ogradi uz Malecon i pecaju na udicu u Atlantiku.

Taj 69-godišnjak proveo je gotovo polovicu svog života pecajući baš na takav način, spuštajući se do Malecona iz svojeg doma udaljenog nekoliko stotina metara.

Stotine drugih takvih neprofesionalnih ribara poput njega ulove što stignu, kako za obiteljski objed tako i za prodaju privatnim restoranima.

“U Havani ima ribe”, kaže Molina, ali upozorava “treba ustati rano da se ulovi”.

Godine 1994. deseci tisuća ljudi isplovljavali su s Malecona splavima prema obali Floride u bijegu od gospodarske krize nastale nakon propasti savezničkog Sovjetskog Saveza.

Mnoštva su se okupljala na Maleconu, prisjeća se Molina.

“No onda je stigao on”, pokazuje rukom oponašajući dugu bradu Fidela Castra pa dodaje: “I tada su se svi razišli”.

Kad ne peca, Molina odlazi u duge šetnje, čeka u redu za razne dokumente ili na pomoć u hrani koju dodjeljuje država. Sve to obavlja bez gunđanja.

“Stanovnici Havane su veseli ljudi” i oni će vam reći: “Ako ne uspiješ danas, bit će bolje sutra. Ne uspiješ li sutra, šteta je. Ali opet, na ovaj ili onaj način na kraju ćeš uspjeti”.

Ulična umjetnica

Beatriz Estevez danas ima 29 godina i odustala je od studija prava i započela vlastiti posao. Reforme koje je vlada provela nakon 2008. kada je Fidel Castro odstupio s vlasti zbog bolesti olakšale su Kubancima samozapošljavanje.

Beatriz izrađuje rukotvorine koje prodaje u trgovačkoj ulici Obispo odjevena kao srebrna vila pa joj turisti plaćaju da se s njom fotografiraju.

“Tata je isprva vikao” kad je čuo da sam odustala od studija, a onda je rekao: “Kćeri moja, pa ti u jednom danu zaradiš koliko ja na mjesec. Ne smijem se žaliti”.

Njezin otac je pomorski inženjer, a ona se po završetku radnog dana ukrca u čamac i vraća kući u Regli. Tu četvrt opisuje kao “selo u gradu”.

“Ljudi u Regli opušteniji su i duhovitiji. Svi se poznaju, sjede na kućnome pragu, čavrljaju”.

Dugovječnost

Liječnica Alina Gonzalez nema automobil, a nedavne američke sankcije na naftu nametnute Kubi dodatno otežale su održavanje mreže javnog prijevoza.

Stoga 57-godišnja Gonzalez, liječnica specijalizirana za gerijatriju, svakodnevno pješači dva kilometra do svog posla u Centru za istraživanje dugovječnosti.

“Mi liječnici smo ljudi iz naroda. Obični smo Kubanci i to nam pomaže da nam pacijenti vjeruju. Njihovi problemi su i naši”, kaže liječnica.

Kuba od 1962. živi pod režimom američkih sankcija što teško pogađa svakodnevni život. Stanje je postalo složenije zadnjih mjeseci otkako je SAD zaoštrio sankcije.

Alinin posao istraživanja odnosi se na nekih 2000 kubanskih stogodišnjaka. Očekivani životni vijek na tom otoku s 11,2 milijuna stanovnika iznosi 79,5 godina, što je usporedivo s bogatim državama.

“Volim svoj posao, zvanje, svoju obitelj, svoj grad i domovinu”, sažima Alina pa priznaje: “Istina je da ima poteškoća. Ponekad su to izazovi. Razgovaram sa svojim hladnjakom. Otvorim ga i kažem, pa što da ja danas skuham?”

Alina je udana majka jedne kćeri, a prije sedam godina dijagnosticirali su joj rak dojke. Prošla je terapiju i preživjela i dodaje: “Još dugo želim uživati u svome gradu, šetati se prekrasnim parkovima grada, uz Malecon, uživati u ljepotama Havane”.

Komentiraj