Tek kad je umro dječačić star jedva dvadeset mjeseci, pročulo se da je socijalna služba, zbog neadekvatnih životnih uvjeta u obitelji, za njega tražila spasonosni smještaj. Od prvog njegova udaha izvan majčina trbuha. Ali odadvud su stizale odbijenice. Žao nam je, popunjeno. Konačno je smještaj pronađen, ali maleni je umro prije nego li je zakazano ročište koje je trebalo dati sudsku potvrdu da može živjeti u dječjem selu. Nadležni ministar obranaški je zaključio da nitko nije kriv. Za nekoliko dana dječakovu će smrt zaboraviti svi koji koji svašta laprdaju o djeci koja su naša budućnost, a za dobrobit djece zapravo ih nije briga.

Kad umre dijete s njim nije ‘umro’ samo onaj tko nema dušu.

Ali čini se da je duše sve manje u nas.

A i inače.

Medij su objavili da je umro dječačić.

Star tek dvadesetak mjeseci.

U slavonskobrodskoj bolnici.

Gdje je dovezen u lošem stanju.

Laički rečeno – zbog ozbiljnih problema s disanjem.

Liječnici ga, nažalost, nisu uspjeli spasiti.

Umro je sredinom prosinca prošle godine.

A prije dva dana je postao vijest.

Više od mjesec dana nakon smrti.

Vijest nije postao zato što je umro.

Smrt se, nažalost, događa i dječici.

Vijest je malecki postao jer su stručnjaci kojima je to posao procijenili da ga treba oduzeti roditeljima.

Čim se rodio.

No, sustav socijalne skrbi nije pronašao dom gdje bi dijete smjestilo.

Ni udomiteljsku obitelj.

Gotovo čitave dvije godine.

Pa je svoj prekratki život dijete provelo s roditeljima i dvojicom tek nešto starije braće.

Trogodišnjakom i četverogodišnjakom.

Za koje je socijalna služba također tražila izdvajanje iz obitelji.

Zbog neadekvatnih životnih uvjeta.

I ograničenih intelektulnih mogućnosti roditelja da se brinu o djeci.

Nije da se slavonskobrodska socijalna služba nije trudila da se djeca smjeste u odgovarajuću životnu okolinu.

Ali od svih ustanova, obiteljskih domova i timova za udomiteljstvo stizale su samo odbijenice.

Žao nam je.

Popunjeno.

Mir, mir, mir… Nitko nije kriv.

Pa, majku mu, kakva je ovo država?

U kojoj ima svega i previše za prevarante, lopove i razne mutikaše.

Koji se razmeću tuđim.

I smiju se u lice onima koji se nisu ‘snašli’.

A nema mjesta za djecu.

Roditelji umrlog dječaka, unatoč svim životnim ograničenjima, nisu ga zanemarivali ni fizički zlostavljali.

Ipak, po službenoj ocjeni nadležnih, diskvalificirani su za brigu o vlastitoj djeci.

Koja su i dalje živjela s njima.

Jer sustav socijalne skrbi nije ih imao kamo smjestiti.

Dobro, roditelji bar nisu izravno skrivili sinovljevu smrt.

Ako je to ikakva utjeha.

Za razliku od para kojem je prije nekoliko godina oduzeta djevojčica.

Zbog neadekvatnih uvjeta za život.

Pa im je kasnije vraćena iz udomiteljske obitelji.

Jer se par u međuvremenu vjenčao.

Što je, po suludim birokratskim mjerilima, značajno popravilo djetetove životne uvjete.

Toliko značajno da je malena, po povratku kući, ubijena batinama.

Ispada da za ovu novu tragediju baš nitko nije kriv.

Ministar rada i socijalne politike Marin Piletić izvolio je prinijeti pozornosti svekolike javnosti obranaško objašnjenje da je dijete umrlo prirodnom smrću.

Prisnaživši to tvrdnjom da se smrt ne može pripisati nečijoj nebrizi.

Te da nije bilo elemenata za žurnim izdvajanjem iz obitelji.

Prokreacijski ‘udarnici’ i rigidni asktivisti talibanskog usmjerenja kao mjerilo stvari.

Čuj!?

A stručnjaci iz resora, koji relaksirani ministar vodi, zaključili su da bebu treba izdvojiti iz obitelji – čim je prodisala izvan majčinog trbuha.

I dvadeset mjeseci uzalud su joj tražili smještaj.

Tamo gdje će se o njoj moći adekvatno brinuti.

Smještaj koji, po ministru, baš i nije bio hitan.

Da stvar bude strašnija, kad je priča ‘puknula’ saznalo se da je na kraju zapravo konačno i nađen smještaj za nesretno dijete.

Ali nikako da bude održano sudsko ročište na kojem bi to bilo ozakonjeno.

Pa da dječačić bude odveden u SOS Dječje selo u Ladimirevcima.

E, jebem te živote.

Političari neprekidno ‘trube’ o tome kako nacija stari, a djeca se sve manje rađaju.

Nedostatak je djece.

Kažu naši politički ‘mudraci’.

Pa se taj demografski ‘feler’ nastoji popraviti raznim beneficijama onima koji odluče biti prokreacijski ‘udarnici’.

Uključujući i neetična dodvoravanja očekivanim ‘proizvođačima’ djece.

Pa i ona koja su se pokazala nezakonitima.

A ne preza se ni od nerealnih obećanja.

Onima koji se ‘upecaju’ na tu ‘udicu’.

Istovremeno, rigidni aktivisti talibanskog usmjerenja zabranili bi ženama pobačaj.

A bodro im sekundira čak i ogroman broj liječnika.

Koji i u javnim bolnicama ‘treniraju’ priziv savjesti.

Baš na pobačajima.

Iako su se dugo i naporno školovali da bi, između ostaloga, obavljali pobačaje.

Kad roditelji zakažu, a sustav ne funkcionira.

Ne samo kad je to medicinski neohodno.

Nego i kad trudna žena tako odluči.

Jer se ne osjeća sposobnom brinuti za dijete.

Jer bi dijete koje rodi bilo neželjeno.

Jer je mamlaz koji je s njom dijete začeo ‘dao petama vjetra’.

Čim je saznao da je trudna.

Jer, jedno je tući se u domoljubna prsa, navijajući za što više malih Hrvata na radost nacije.

Ili maltretiratri pred bolnicama žene koje žele pobaciti.

A posve drugo je suočiti se s odgovornošću za život nevinog bića.

Koje u potpunosti o tebi ovisi.

Neki ljudi to ne žele.

Neki bi htjeli, ali ne znaju.

Neki nisu u stanju zbog vlastitih ograničenja za koja čak nisu niti krivi.

A sustav uspostavljen da bi u takvim situacijama ‘uskočio’ – ne funkcionira.

Djetešce, koje zbog toga nije uspjelo doživjeti ni pune dvije godine, postalo je vijest više od mjesec dana nakon što je umrlo.

Bit će odjek vijesti nekoliko dana.

A onda će ga svi zaboraviti.

Jedni će se vratiti ‘čučanjem’ pred bolnicama, zaskačući unezvjerene trudnice.

Drugi će se nastavitim parničiti s bivšim partnerima oko toga tko će duže imati dijete.

Likujući kad ‘pobijede’.

Pa makar i za jedan vikend u tri mjeseca.

Sve dok to dijete, izluđeno od roditeljskog ping-ponga ne ‘dohvati’ godine kad može samo odlučivati o sebi.

Samožive, ohole lijenčine, ‘operirane’ od empatije i odgovornosti.

Treći će i dalje ’pametovati’ o tome kako je sramotno što “Hrvati idu po djecu Afriku, a kod nas ima toliko nezbrinute djece”.

I možda će im tek poneko nerazumno strpljiv pokušati objasniti razliku između udomljavanja i posvojenja.

Te kolike birokratske procedure treba izdržati i koliko godina to traje.

I jedno i drugo.

No, sve će biti uzualud.

Četvrti će u parlamentarnim klupama tradicionalno razmjenjivati osobne sirove uvrede i samo njima duhovite dosjetke.

Dok ih netko, poput nedavno jednog od potpredsjednika Sabora, uz infantilan kez ne otpravi kućama.

S naputkom da se tamo množe.

I sve to umjesto da se ‘kače’ oko nečega što ima smisla.

Recimo oko toga kako drastično smanjiti biroktratiziranje.

I zaista se ‘fajtati’ sa svekolikim nepotizmom, mitom i korupcijom.

Te kako bar malo više novca staviti na hrpicu kojom će se osigurati mogućnost preživljavanja onoj djeci koja nemaju svoje odrasle da o njima brinu kako valja.

Ili uopće.

S proračunskih hrpetina na koju se gomila novac da bi ga se kasnije neprimjetnije što više ‘zamračilo’.

No, i da sve to sad i počnu raditi, a neće, ona zlica koja čuči u meni kao u svakom čovjeku, i dalje bi se naslađivala prizorom koji me često proganja.

Sve te samožive, ohole lijenčine, ‘operirane’ od empatije i odgovornosti, čoporativno dolaze na peron s kojeg kreće vlak koji bi ih mogao odvesti u nastavak života.

Ovozemaljskog ili zagrobnog.

U koji se god tko više ufa.

Kad tamo – vlaka više nema.

A na peronu je samo poruka.

ŽAO NAM JE. POPUNJENO.

 

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.