Pretvaranje izvještavanja o smrti bilo kojeg čovjeka u paradu licemjerja i kiča prava je sprdačina. Nekada je i šutnja manje uvredljiva za umrlog nego što je laganje o njemu nakon njegove smrti uvredljivo za preživjele.

Čitam i gledam novinarske izvještaje i izjave raznih ljudi o umrlom gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Ono kad nema gorega nego govoriti sve najbolje. I kad bi i šutnja bila manje uvredljiva za umrlog nego što je laganje o njemu nakon njegove smrti uvredljivo za preživjele.

Ali zapravo su mnogi ljudi uvijek tako licemjerni (i) kad netko umre. Samo to nije tako uočljivo kad umre netko tko nije toliko poznat i tko nije tako mnogo ljudi toliko mnogo zadužio kao Bandić – u raznim značenjima te riječi.

Umro je gradonačelnik Zagreba. To je vijest. Nitko nije trebao očekivati da će se uz vijest o njegovoj smrti objaviti medijska “optužnica” niti da će svjedoci raznih njegovih “nepodopština” požuriti u kameru ispričati što sve znaju i u čemu su mnogi i sami sudjelovali.

Umro je čovjek. Njemu najbliži zaslužili su sućut i trebali bi je dobiti od svakog tko nije cijepljen protiv empatije bez obzira na to po čemu će tko od nas pamtiti Milana Bandića.

O onima koji su s njime svašta radili trebale bi se pobrinuti institucije, ali ne “s figom u džepu” kako ih je Milan Bandić za života zazivao svako malo – sprdajući se s njima. Ako će te institucije konačno zaista raditi svoj posao. O Bandiću više ne trebaju brinuti.

Ali o onome što je i kako radio svakako bi trebalo sve pažljivo nastaviti bilježiti i nakon njegove smrti. Za povijest.  A nešto i za sadašnjost. Za institucije koje bi se morale baviti njegovom ostavštinom i “njegovima” koje je ostavio. Prije toga ih zaista zaduživši. I umrijevši oslobodio ih obaveze da mu više išta vraćaju.

Ali kao što smrt niti jednog čovjeka ne učini gorim, pa tako niti Milana Bandića, ne učini ga jednako tako niti boljim koliko god se oni koji su ostali iza njega uprli pokazati suprotno. S “figom u džepu” ili bez nje.

Pretvaranje izvještavanja o smrti bilo kojeg čovjeka u paradu licemjerja i kiča prava je sprdačina. Što je previše brate – previše je. Čak niti Milan Bandić, “svjetski prvak” u pretjerivanju ne bi baš toliko pretjerivao.