Premijer je jučer u Saboru bio uobičajeno drzak. Neumjerenu samohvalu dopunio je iritantno podsmješljiv izraz lica. Primitivne su bile njegove doskočice kojima je oporbu optuživao za primitivizam. ‘Standing ovation’ HDZ-ovih zastupnika nakon njegovog govora primjerene su Sjevernoj Koreji. Ali katastrofalno griješi svatko tko misli da je upornim lupanjem po saborskim klupama oporba Plenkovića omela na bilo koji način. Naprotiv, time je priznala da mu, unatoč sramotnom vođenju države, ne može baš ništa.

Andrej Plenković jučer je u Saboru bio uobičajeno drzak.

Počelo je time da je ‘debelo’ kasnio s početkom podnošenja posljednjeg godišnjeg izvješća o radu Vlade u ovom mandatu.

A kad se napokon pojavio odmah je počeo čitati izvješće.

Kao da nije predsjednik vlade nego kralj.

Jer mu je to, kršenjem poslovnika, omogućio predsjedavajući Sabora.

Stranački kolega Željko Reiner.

Čitav sat premijer je govorio, ali praktično se ništa nije moglo čuti.

Oporbeni zastupnici, izuzev Socijaldemokrata, od prve do posljednje Plenkovićeve riječi glasno su prosvjedovali.

Zaglušujućim lupanjem po saborskim klupama.

Bio je to do sada najupečatljivije iskazivanje neslaganja oporbe s onime što čini saborska većina.

No, potpuno su u krivu oni oporbeni zastupnici koji smatraju da su tim jednosatnim lupanjem išta postigli.

Kao što su u zabludi i oni građani ‘iz publike’ koji ih u toj iluziji podržavaju.

Bučenje koje je onemogućilo slušanje premijerova izvješća nikome nije niti malo naškodilo.

Niti njemu.

Niti HDZ-u.

Niti saborskoj većini.

Naprotiv, to je bio očajnički čin političkih gubitnika.

Koji je pokazao da je oporba svjesna kako nema načina da se suprotstavi vladajućima.

Barem ništa efikasno.

Čak i kad se vladajući, u liku premijera, neviđeno iživljavaju.

I nad procedurom.

I nad činjenicama.

‘Silujući’ parlamentarnu demokraciju.

Politička utakmica ne igra se za dojam nego za golove

Bez obzira na to što ga nitko nije čuo Plenković je ispričao što je nakanio.

Oporba, sve kad bi se uključili i oni koji jučer nisu lupali po klupama, nema dovoljno ruku da izvješće odbije.

To što je ono, kao i svaki istup Andreja Plenkovića, prepuno neutemeljene samohvale i ‘Potemkinovih sela’, sasvim je nevažno.

Kao što je nevažno što je ‘standing ovation’ HDZ-ovih i pridruženih zastupnika dragom i najboljem vođi, nakon govora koji nisu mogli čuti, dostojan Sjeverne Koreje.

Sorry, cure i dečki iz oporbe.

Politička utakmica, kao i svaka druga, ne igra se za umjetnički dojam nego za golove.

Fakat je frustrirajuće kad te netko ‘vuče za nos’.

Kad te primitivno vrijeđa nazivajući te pritom – primitivcem.

Kad za ministre u vladi postavlja nesposobne, korumpirane, nerijetko i rubno
inteligentne likove.

A potom ih, potrošene, za stranačku i osobnu korist, te korist onih koji ti to
višestruko vraćaju kad ti zatreba i kako ti zatreba – otpiše.

Poput neupotrebljive ambalaže.

Ali čak i tada tvrdeći kako su ti politički klaunovi prava, kvalitetna Hrvatska.

A novinari koji otkrivaju njihove degutantne skandale i oporbenjaci koji
inzistiraju na odgovornosti vladajućih – neka druga Hrvatska.

Ljubomorna.

Nesposobna.

Nazadnjačka.

Kao što je frustrirajuće kad premijer na primjer obeća nove zakone ili izmjene postojećih.

Kao da je to već gotova stvar.

Iako zakone ne donosi vlada.

Nego ih samo može predložiti.

Ali zna se da sve što vlada predloži biva usvojeno.

Ili će ubrzo biti.

Dok se usvojeni oporbeni prijedlozi i amandmani mogu izbrojati na prste jedne ruke.

Na sve to posebno je frustrirajuća činjenica da oporbi za većinu nedostaje tek nekoliko zastupničkih glasova.

A ne mogu ‘oteti’ ama baš niti jedan.

Jer ne mogu potencijalnim prebjezima ništa ponuditi.

Izuzev straha od HDZ-ove ucjene potencijalnog prebjega prljavštinama kojima
ga je prethodno HDZ ‘kupio’.

Je li uzaludno lupanje po saborskom klupama najbolje što oporba može?

Ukratko…

Andrej Plenković stoički je odčitao izvješće koje nitko nije mogao čuti.

Ali nije čitao ‘u ništa’.

Što god da je rekao nije bilo šanse da ne bude nadglasavanjem prihvaćeno.

Čak je, s visine, dodatno ‘pecnuo’ oporbu.

Pohvalivši Socijaldemokrate što nisu lupali dok je govorio.

Ovi što su lupali samo su oštetili saborski inventar.

To je jedini praktičan rezultat lupanja.

Približavaju se izbori na svim razinama.

Hrvatska ima katastrofalnu vladu.

I bespomoćnu oporbu.

Kojoj je jedino zajedničko to što im je dosta da ih HDZ ‘množi s nulom’.

Ali dio oporbe samo bi da i njima dopadne malo vlasti.

Uz HDZ.

Jer drugačije nemaju šanse.

Istovremeno, dio oporbe koji ne bi nikako sa HDZ-om, ne može se međusobno
dogovoriti niti oko čega važnog.

Hrvatska ima izborne jedinice ‘prekrojene’ za potrebe ionako favoriziranog HDZ-a.

A ima i gotovo pola milijuna više’ fantomskih’ birača.

S obzirom na sve to logično je pitanje – koji je sljedeći potez oporbe?

Ili bolje – postoji li?

Jesu li o njemu uopće razmišljali?

Nije valjda uzaludno lupanje po saborskom klupama najbolje što mogu?

Ili možda jest?

Napomena: Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Nacionala.