Kad se malo razmisli još smo dosad i dobro prošli. S premijerom koji je toliko samouvjeren, uživa u svojoj tvrdoglavosti i divi se samome sebi kad se razbacuje zajedljivim i uvredljivim komentarima umjesto da odgovara na novinarska pitanja. Ali pogrešno smo mislili da je dovoljno to što njega i njegove bespogovorno “servisira” HRT. Uz pomoć pokojeg privatnog medija. Radni prijedlog novog Zakona o medijima otkriva da se sprema odlučujući trenutak ‘puzajućeg državnog udara’ na slobodu medija, jednog od glavnih stupova zdravog demokratskog društva. Njegov albanski kolega makar se ne pravi da nije autokrat. Predlažem Andreju Plenkoviću da jednostavno ‘prepiše domaću zadaću’ od Edija Rame. Tako bi bilo poštenije.
Premijerovo bahato obraćanje novinarima čim čuje neugodno pitanje u Hrvatskoj je gotovo već postala svakodnevica.
O tome su već mnogo pisali i govorili kolegice i kolege u raznim medijima pa tako i ja na ovom mjestu nemali broj puta.
Gotovo da bi se moglo pomisliti da se tu zapravo i nema više što dodati.
Možda zaista i ne bi bilo kad država ne bi (ne)funkcionirala tako kako (ne)funkcionira te kad se ne bi otkrivali novi skandali brzinom i intenzitetom kojim se otkrivaju.
Skandali same vlade.
Za koje premijer Andrej Plenković ima ‘zapovjednu’ odgovornost.
A sve češće se pokazuje da je i izravno upleten.
To rađa nova pitanja za premijera koji je sada već gnjevan na novinare čim otvore usta.
Ne moraju ništa ni pitati.
Nije da se premijera ne može razumjeti.
Ne daju mu mira “nedomoljubni” novinari, oni koji po njegovoj teoriji djeluju u raznim rušilačkim aktivnostima.
Sjetimo se njegovih ingenioznih optužbi novinara i medija.
Od asimetričnog ratovanja do provođenja “salama” taktike.
A ti i takvi novinari baš zapeli postavljati pitanja koje bi premijer najradije izbjegao.
Pitali, ne pitali – dođe mu na isto
Ali muče ga i “domoljubni”.
Iako uglavnom ništa ne pitaju.
Unaprijed znaju što će objaviti o bilo čemu.
Pa tako i o premijeru.
Čije im ponašanje nije dovoljno “domoljubno”.
“Premekan” im je pa to ti je.
Tako je sirotom Andriji Plenkoviću i njegovoj sviti kao manje-više jedini medijski “slobodni teritorij” ostao HRT.
Formalno javni medijski servis zbog svog informativnog programa (naročito televizijskog) u narodu poznat kao “javna kuća”.
Jer premijer i njegova stranka već godinama ne uspijevaju “pokoriti” Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju (HINA).
Unatoč dirljivim pokušajima da i na čelnu poziciju drugog javnog medijskog servisa instaliraju nekog od svojih “vojnika partije”.
Pa čak i unatoč ideji da Hinu ‘utope’ u HRT.
A možda su mislili da to, kad su već HRT “stavili pod svoje”, i nije toliko važno.
Pa…ako prođe – prođe.
A ako ne – nikom ništa.
Ionako im ne treba.
Vrag će ga znati.
No, postoje i neki privatni mediji koji nesmiljeno ‘kopaju’ po onome što bi vlast željela zauvijek sakriti.
I postavljaju neugodna pitanja.
Pritom iznoseći činjenice koje dovoljno govore same za sebe.
Čak i kad premijer i njegovi ‘dodavači’ ne odgovore.
Ili odgovaraju – bezobrazlukom.
Kako god, to je dobra podloga za razumijevanje da stvarnost u Hrvatskoj nije onakva kakvom je prikazuje informativni program HRT-a.
Pa kad novinari nešto istraže i(li) premijeru postave neugodno pitanje ne možemo se iščuđavati – otkud sad to.
Kakva novinarska pitanja, kakav javni interes, kakvi bakrači…
Kad se malo razmisli još smo i dobro prošli.
Dosad.
S premijerom koji je toliko samouvjeren, uživa u svojoj tvrdoglavosti i divi se samome sebi kad se razbacuje zajedljivim i uvredljivim komentarima umjesto da odgovara na novinarska pitanja
I koji je mislio da je dovoljno to što njega i njegove bespogovorno “servisira” HRT.
Uz poneki privatni medij.
Ili se bar vješto pravio da tako misli.
No, radna verzija novog Zakona o medijima pokazala je ono što sam na ovom mjestu više puta upozoravao.
Andrej Plenković odlučio je konačno i ozakoniti svoj ‘mokri san’.
A taj san je da, uz to što je predsjednik HDZ-a, a time posljedično i predsjednik Vlade, postane i glavni urednik Hrvatske.
Taj ‘puzajući državni udar’ na neovisnost medija kao jedan od stupova zdravog demokratskog društva traje godinama.
U Plenkovićevo ime provodi ga marna operativka – ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.
Koja je napravila neuporedivo više štete medijima čak i nego njezin sumanuti prethodnik Zlatko Hasanbegović.
On je bio frustrirani nesposobnjaković koji se iživljavao na temelju otvorene kvazi idelološke agende.
I, koliko god to što je činio bilo odurno, realno je dugoročno uzrokovao daleko manje nepopravljive štete nego njegova nasljednica na ministarskoj poziciji.
Počelo je ignoriranjem njezine vlastite najave donošenja Medijske strategije.
Nastavljeno je otvorenom opstrukcijom (su)financiranja neprofitnih medija iz EU fonda za potporu medijima zajednice, namijenjenoga isključivo neprofitinim medijima.
I traženjem načina kako da dio tog novca, suprotno striktnim EU uputama, dospije u ruke profitnih medija.
Koje bi vlast tako (dodatno) ‘kupila’.
‘Puzajući državni udar’ na medije traje godinama
Novi udar na ‘neprilagođene’ medije uslijedio je donošenjem novog medijskog zakonodavstva.
Pri čemu je, bez ozbiljne analize i bilo kakvog opravdanog utemeljenja, u nove zakone ‘utrpano’ sve što vladajućima pomaže da ‘upregnu’ medije za svoje interese.
I kazne one koji nisu poslušni.
Zakonom o elektroničkim medijima.
I sada radnom verzijom Zakona o medijima.
U najkraćem, nedvojbeno se sprema ozakonjenje situacije u kojoj vlada (čitaj HDZ čitaj Andrej Plenković) ima sve legalne instrumente da ‘kupi’ i(li) ucijeni sve medije koji im nisu po volji a istovremeno ‘nagradi’ one koji pokorno klimaju.
Dajući pritom skandalozno neprimjerene ovlasti Agenciji/ (Vijeću za elektroničke medije.
Samo ‘na papiru’ neovisnoj instituciji koja se već ‘proslavila’ neprofesionalnim radom na štetu ‘nepodobnih’.
Instituciji koja je dobrim dijelom postala pribježište onih što su spremni učiniti sve što ‘gazda’ zatraži.
Ne mora se to čak niti izreći ili na bilo koji način izravno zatražiti.
Ne govori li dovoljno to što je članica Vijeća za elektroničke medije čak i notorna Katja Kušec.
Bivša urednica na HRT-u koja je istovremeno bila i na čelu ‘Hrvatskih novinara i publicista”.
Parapolitičke udruge utemeljene za ‘vakta’ Tomislava Karamarka.
Udruge čiji je svaki javni istup bio izravno kršenje svih temeljnih načela novinarska profesije.
Nije zgorega još jednom podsjetiti da Sabor imenuje članove/članice Vijeća za elektroničke medije tako da Ministarstvo kulture i medija netransparentno predloži parlamentarnom Odboru za medije…onliko kandidata koliko treba izabrati.
A zataje se imena onih koji su se kandidirali a nisu dobili potporu Ministarstva.
Kao i informacija po čemu su izabrani kandidati bolji od ostalih.
No, čini se da Plenkoviću niti to nije dosta.
Vlast planira nove ‘neovisne’ institucije za držanje medija pod kontrolom
U radnoj verziji novog Zakona o medijima, između ostaloga, spominje se i osnivanje novog državnog tijela koje bi se bavilo medijima.
To je Agencija za medije.
Koja bi imala Vijeće medijskih stručnjaka.
Multuplikacija već postojeće strukture, ali ovaj put ne samo za elektroničke već za sve medije.
Povodom informacije o tome što se sprema u novom Zakonu o medijima kritičari su zaključi da hrvatskim medijima prijeti ‘orbanizacija’.
Rekao bih da je to čak i preblaga kosntatacija.
Albanski premijer Edi Rama čini mi se kao realniji izbor želimo li reći na koga se ugledao Andrej Plenković.
Ali Rama se barem ne pravi da nije autokrat.
Prije nekog vremena osnovao je vladinu Agenciju za medije i informacije a na njezino čelo postavio svog dugogodišnjeg glasnogovornika.
Posao Agencije uključuje proizvodnju tiskanih i audiovizualnih materijala radi promoviranja rada vlade te praćenje sredstava masovnog komuniciranja “kako bi se doznalo što građani misle o vladi.”
I nije to sve.
Direktor Agencije ima status “državnog ministra” a Agencija kontrolira svo vladino komuniciranje uključujući ministarstva i državne agencije.
Također će moći zapošljavati i otpuštati PR službenike u bilo kojoj državnoj instituciji i organizirat će press konferencije svih ministara.
Predlažem premjeru Plenkoviću da do kraja slijedi primjer svog albanskog kolege.
Kakva novinarska pitanja, kakav javni interes, kakvi bakrači…
Neće se morati buditi zabrinut hoće li mu neki novinar postaviti neugodno pitanje i hoće Ii mu neki medij nametnuti ‘ne temu’.
Na kraju, ali nikako najmanje važno, između njega i medija, bilo da ih želi pomilovati po spuštenoj glavi dok pred njim kleče ili ih želi šutnuti jer nisu savili kičmu, neće biti silnih posrednika koje treba kontrolirati.
Kad je bal nek’ bude bal “do daske”.
Komentari