Pismo iz Beograda: “Ostala je možda još samo nada da ćemo nakon četrdeset biblijskih dana, osjetiti stid”

Majka jedne djevojčice koja pohađa beogradsku osnovnu školu “Vladislav Ribnikar” objavila je pismo koje se tiče masakra u prostorijama škole kada je prije točno mjesec dana trinaestogodišnji učenik ubio devet svojih kolega i čuvara škole.

Ovdje je pismo u cijelosti:

“Prošlo je trideset dana.

I dalje smo u stanju. Ono mijenja svoj oblik, eskalira, bukti kao vatra pod jakim udarima vjetra i širi se mahnitom brzinom, uništavajući svaki dio ljudskosti u nama.

Nazivamo sebe ljudima jer nas krase jedinstvene osobine – inteligencija, ljubav, razumijevanje, empatija, obrazovanje, pristojnost – ljudskost. Imali smo je i velikodušno je pokazivali u svim stanjima.

Do sad.

Ne razumijemo se od prvog dana. Empatija se, ruku pod ruku s inteligencijom, izgubila u srijedu, sedam dana kasnije. Ljubav je, leteći preko novinskih letaka, prešla onu tanku liniju i prebjegla na drugu stranu. Neprijateljsku. Za (ne)obrazovanje smo uvijek mogli naći opravdanje u loše obavljenom roditeljskom poslu.

Uzdala sam se makar u pristojnost.

Onu posljednju kariku koja bi mogla sačuvati trunku naše ljudskosti.

Kakva greška! Moja.

Kakav poraz! Naš.

Postali smo zvijeri. Izgubili smo posljednju osobinu ljudskosti. Nismo više pristojni ni u pogledu. Oči su nam hladne, jezik željan da posječe svaku iole dobronamjernu misao, a postupci dobro osmišljeni i vođeni mržnjom da što jače povrijede.

Kao da nismo u istom stanju.

Olako se laćamo plastičnih tipkovnica i sakrivajući svoje ime, osiljeni jer ne moramo pokazati ni lice, pokažemo iskonsku vulgarnost i nepristojnost. I, što je najgore, osjetimo zadovoljstvo.

Uspjeli smo da za nepunih trideset dana zgazimo mukotrpan stoljetni trud predaka koji su nam utrli put k civilizaciji. Uspjeli smo, gladni hedonizma, okrenuti glavu od tuđeg bola. Uspjeli smo iskesiti zube na pomisao drugačijeg mišljenja. Uspjeli smo pokazati i najdražima, najmlađima kako se to radi.

I mislimo da smo uspjeli. Jesmo.

Uspjeli smo ne uspjeti.

Ostala je možda još samo nada da ćemo nakon četrdeset biblijskih dana, osjetiti stid. Užasan, razarajući stid zbog svega učinjenog i neučinjenog. Izgovorenog i prešućenog.

Tada možda, samo možda, dobijemo šansu da ponovo zakoračimo k ljudskosti.

I ako mogu predložiti, a da me ne sačekaju gladne čeljusti iz vatre, mogli bismo krenuti od osnovne pristojnosti”, prenosi Avaz.