Majka jedne djevojčice koja pohađa beogradsku osnovnu školu “Vladislav Ribnikar” objavila je pismo koje se tiče masakra u prostorijama škole kada je prije točno mjesec dana trinaestogodišnji učenik ubio devet svojih kolega i čuvara škole.

Ovdje je pismo u cijelosti:

“Prošlo je trideset dana.

I dalje smo u stanju. Ono mijenja svoj oblik, eskalira, bukti kao vatra pod jakim udarima vjetra i širi se mahnitom brzinom, uništavajući svaki dio ljudskosti u nama.

Nazivamo sebe ljudima jer nas krase jedinstvene osobine – inteligencija, ljubav, razumijevanje, empatija, obrazovanje, pristojnost – ljudskost. Imali smo je i velikodušno je pokazivali u svim stanjima.

Do sad.

Ne razumijemo se od prvog dana. Empatija se, ruku pod ruku s inteligencijom, izgubila u srijedu, sedam dana kasnije. Ljubav je, leteći preko novinskih letaka, prešla onu tanku liniju i prebjegla na drugu stranu. Neprijateljsku. Za (ne)obrazovanje smo uvijek mogli naći opravdanje u loše obavljenom roditeljskom poslu.

Uzdala sam se makar u pristojnost.

Onu posljednju kariku koja bi mogla sačuvati trunku naše ljudskosti.

Kakva greška! Moja.

Kakav poraz! Naš.

Postali smo zvijeri. Izgubili smo posljednju osobinu ljudskosti. Nismo više pristojni ni u pogledu. Oči su nam hladne, jezik željan da posječe svaku iole dobronamjernu misao, a postupci dobro osmišljeni i vođeni mržnjom da što jače povrijede.

Kao da nismo u istom stanju.

Olako se laćamo plastičnih tipkovnica i sakrivajući svoje ime, osiljeni jer ne moramo pokazati ni lice, pokažemo iskonsku vulgarnost i nepristojnost. I, što je najgore, osjetimo zadovoljstvo.

Uspjeli smo da za nepunih trideset dana zgazimo mukotrpan stoljetni trud predaka koji su nam utrli put k civilizaciji. Uspjeli smo, gladni hedonizma, okrenuti glavu od tuđeg bola. Uspjeli smo iskesiti zube na pomisao drugačijeg mišljenja. Uspjeli smo pokazati i najdražima, najmlađima kako se to radi.

I mislimo da smo uspjeli. Jesmo.

Uspjeli smo ne uspjeti.

Ostala je možda još samo nada da ćemo nakon četrdeset biblijskih dana, osjetiti stid. Užasan, razarajući stid zbog svega učinjenog i neučinjenog. Izgovorenog i prešućenog.

Tada možda, samo možda, dobijemo šansu da ponovo zakoračimo k ljudskosti.

I ako mogu predložiti, a da me ne sačekaju gladne čeljusti iz vatre, mogli bismo krenuti od osnovne pristojnosti”, prenosi Avaz.